„Sloboda nije trenutno osećanje stanja, nego trajno osećanje cilja.“
*
„Penjanje u visine nije ništa drugo nego spuštanje do najdubljeg dna vlastitog bića.“— Borislav Pekić, „Marginalije i moralije“
Piše: Milorad Durutović
Borislav Pekić (Podgorica, 4. februar 1930 – London, 2. jul 1992) bio je književnik, scenarista, esejista i akademik SANU, ali i jedan od rijetkih pisaca čiji se život i djelo ne mogu razdvojiti bez gubitka smisla. Kao jedan od trinaest intelektualaca koji su obnovili Demokratsku stranku u Srbiji i njen potpredsjednik tokom 1990. godine, Pekić je dosljedno živio ono što je književno mislio: slobodu kao cilj, a ne stanje.
U književnoistorijskom smislu, Pekić se s pravom smatra jednim od rodonačelnika postmodernizma na našem podneblju. Ironija, parodija, intertekstualnost, miješanje žanrova i istoriografska metafikcija kod njega nijesu puki formalni postupci, već sredstva radikalnog preispitivanja mitova, identiteta i „velikih naracija“.
Pekić sumnja u ideju progresa, kritikuje totalitarne ideologije i racionalizam bez samokritike, odbacuje utopije, a prihvata distopiju kao istinitiji opis savremenog svijeta.
Ipak, Pekić se ne može svesti ni na jednu poetiku: svoje „pretke“ tražio je u drevnim vremenima, a „potomke“ u dalekoj budućnosti, svjestan vlastite hronološke dislokacije: „Trebalo je da živim sto godina ispred doba, a živim sto godina iza njega“.
Njegov opus, još uvijek nedovoljno iscrpno pročitan, obuhvata istorijski roman, filozofsku prozu, političku alegoriju, distopiju, fantastiku i satiru. Istoriju i mit ne koristi kao rekonstrukciju, već kao prostor moralne i političke refleksije („Vreme čuda“, „Hodočašće Arsenija Njegovana“, „Zlatno runo“). Parabola i fantastična alegorija omogućavaju mu analizu mehanizama zla i ideologije („Kako upokojiti vampira“, „1999“), dok fantastiku koristi za promišljanje smrti, slobode i granica znanja („Atlantida“, „Besnilo“). Satirični i groteskni ton („Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana“, „Novi Jerusalim“) razotkriva paradokse modernog društva, dok memoarska proza („Godine koje su pojeli skakavci“) predstavlja jedno od najpotresnijih svjedočanstava o političkom progonu u jugoslovenskom 20. vijeku.
Rad za BBC bio je presudan za Pekićev londonski egzil: obezbijedio mu je egzistencijalnu sigurnost, ali i distancu „unutrašnjeg stranca“ iz koje je mogao hladno i ironično promišljati imperiju, ideologiju i savremenu civilizaciju. Iz tog iskustva nastaju neka od njegovih najzrelijih djela.
Ako bismo Pekićev život romantizovali, njegov arhetipski siže mogao bi se prepoznati u mitu o Argonautima.
Stalne seobe, rano iskustvo robije, decenije političke nemilosti i izgnanstva, kao i kasni povratak u Beograd uoči sloma jedne epohe, daju njegovoj biografiji argonautičku auru koja se snažno prelama kroz čitav opus. Potraga za zlatnim runom kod Pekića se, međutim, ne završava trijumfalno: ona je potraga za izgubljenim prostorima djetinjstva, za rajem koji se ne može povratiti:
„Podgorice se ne sećam, što je žalosno, jer tu sam rođen, ali i odmah iseljen silom očeve službe; iz Novog Bečeja i Mrkonjić Grada imam mutna, nesigurna, možda i proizvoljna sećanja; ali tu ʼdiližansu snovaʼ kristalno jasno i upečatljivo, emotivno vrlo intenzivno ocrtavaju Knin, Cetinje i Bavanište. Imao sam srećno detinjstvo, i ta tri mesta […]“.
To saznanje kulminira u njegovoj cetinjskoj besjedi povodom Njegoševe nagrade (1987), gdje pitanja o istini, pravdi, slobodi i čovječnosti ostaju bez konačnih odgovora.
„Vraćam se kao da odatle nisam ni odlazio. Vraćam se kao da pola veka od onda nije prošlo, a prošlo je, telo mi to poručuje — duša mučki ćuti. Voleo bih da mogu reći kako se vraćam kući. Ne mogu, nažalost. Celog života sam se selio, kao da sam nomad a ne građanin, i prave ʼkućeʼ nemam, svoj pravi, jedini grad, svoje selo, svoj kraj“.
Ipak, Pekić ne završava u nihilizmu: između „ere strašne ljudskim koljenima“ i mogućnosti „vaskrsenja“ ostavlja otvoren prostor ljudske odgovornosti.
„Zar će se ljudska pustolovina vratiti stvaralačkom mitu prapočetka, iz koga je na svetlost istorije izvedena, ali ne onako kako su helenski i balkanski argonautički heroj Jason trijumfalno vratio za zlatnim runom o ramenu, nego, pobeđena i osramoćena, s odrtom, krvavom, prljavom kožom svojih zabluda, iluzija i grehova? Ako prvi stihovi ʼVijencaʼ odaju moje zebnje, stih s kraja ʼLučeʼ — ʼvaskrsenjem smrt si porazioʼ — vraća moje nade.
Ali šta nas čeka: era strašna ljudskijema koljenima, ili će se plovidba za zlatnim runom humanog identiteta i svrhe, svemu uprkos, nastaviti i brobom neprestanom voskrsenjem smrt poraziti, da nas u neku Arkadiju dovede, nije nam dano da znamo. Koji će se od ovih Njegoševih stihova oživotvoriti u sudbini potomstva, neizvesno je. U neizvesnosti, tajna je, muka, ali i lepota življenja“.
U stalnoj napetosti između sumnje i nade, između poraza i trajne plovidbe, leži i etičko jezgro njegove književnosti.
Ako su gradovi, kako nas Pekić uči, prije svega prostori pamćenja i zaborava, onda se i odnos prema njegovom djelu ne iscrpljuje u školskim programima i godišnjicama. Argonautika Borislava Pekića nije završena njegovim odlaskom. Ona se, htjeli to ili ne, nastavlja u prostorima koji su ga oblikovali i koje je nadživio. U tom smislu, čin pamćenja u njegovom rodnom gradu (Podgorica) ne bi bio gest zatvaranja, već otvaranja: ne spomenik završetku jednog puta, nego mjesto odakle bi nova plovidba — čitalačka, misaona, građanska — mogla započeti.
Podgorica, 15. decembar 2025.
