Piše: Milorad Durutović
Da li krivicom političkih elita ili sopstvenom naivnošću, živimo u vremenu iz kojeg je sadašnjost bezmalo nestala. Jedni nas neprestano vraćaju u prošlost, drugi nas sele u budućnost, dok nas treći uvjeravaju da se sve što je važno već dogodilo i da preostaje samo prilagođavanje postojećem poretku stvari, mirenju sa sudbinom. Tako nastaje svojevrsni politički limb, odnosno prostor u kojem egzistiramo izvan sebe, suspendovani čas u vremenu koje je bilo, čas u vremenu koje tek treba da dođe. To je stanje u kojem se društvo ne kreće, već samo trpi hronološku dislokaciju. Ono što bi Mihail Epštejn nazvao hronocidom — svjesnim i sistematskim usmrćivanjem vremena — ovdje se ne iscrpljuje u pukoj metafizici, već se manifestuje kao doslovno ukidanje mogućnosti da se živi u sadašnjosti.
Bez obzira na smjer ideološke računice, svi centri moći teže istom cilju — da nas zadrže izvan sadašnjeg trenutka. U toj igri, prošlost se pokazuje kao zahvalan, neiscrpan resurs; u njenim slojevima uvijek se mogu iskopati stari dugovi, obnoviti nepravde i mobilisati zaboravljeni sukobi. Budućnost je jednako izdašna. Ona trpi svako obećanje i ne traži trenutno pokriće. No, jedino sadašnjost izmiče kao nezgodna i opasna, budući da jedina traži odgovornost, suočavanje i mjerljive rezultate. Izvan te političke kalkulacije, autentična sadašnjost se ostvaruje tek kroz svijest o prošlosti — kroz kontinuitet koji se, pak, vrhuni kao odgovornost pred onim što dolazi. Jer sadašnjost nije tek puko ponavljanje prošlog, niti puko predvorje budućeg.
U procijepu između „nikad više“ i „dogodine“ ostaje tek dovoljno prostora za parole tipa „sad ili nikad“ — dakle, za još jedan oblik političkog fatalizma. Tako se egzistencija svodi na neprestano odgađanje ili predviđanje, dok se stvarnost pretvara u predmet beskrajnih interpretacija i ritualnih, cikličnih izjašnjavanja koja ne mijenjaju ništa.
U takvom poretku najbolje prolaze vješti izvođači hronoloških opsjena, sposobni da s lakoćom preskaču iz jedne epohe u drugu, razvlačeći kolektivnu svijest između juče i sjutra. Što se više govori o dalekim vjekovima i nerealnim horizontima, to je sadašnjost lakše oteti. A cijena te otmice vremenom postaje sve veća, te nam se naplaćuje kao kusur prošlosti i kamata budućnosti.
Gdje ćemo se onda sustići? Gdje će se račun poravnati?
U konačnom bilansu ove hronološke prevare, jednom ćemo shvatiti da nam je izmakla i prava prošlost i prava budućnost, a da sadašnjost nijesmo ni imali. Da smo istovremeno zakasnili za veliku istoriju i poranili za obećani raj. Tada će postati jasno i ono staro šekspirovsko upozorenje: pakao je ostao prazan ne zato što su đavoli nestali, nego zato što smo im prepustili jedino vrijeme u kojem smo zaista mogli živjeti.
Izvor: RTNK
