Piše: Slobodan Šoja
Na današnji dan prije devedeset godina upokojila se jedna nepravedno zaboravljena Sarajka, velika dobrotvorka koja je ulagala novac u pamet. Staka Skenderova znala je naći novac kojeg nije imala da bi ulagala u pamet drugih jer vlastite je imala i viška. Nenadmašna i neponovljiva na svjetskoj razini Mis Irbi – koju su s razlogom zvali Plemenita – imala je i viziju i ogroman novac za ulaganje u pametnu i darovitu djecu Bosne i Sarajeva. Zaboravljena Mara Pavlović imala je takođe i novac i viziju. Svi znaju ko su Staka i Mis Irbi, ali malo ko zna ko je bila Mara Pavlović, rođena u Sarajevu 1864. godine. Umrla je u svom gradu 25. maja 1936. godine.
Napisao sam tekst o njoj za Enciklopediju Republike Srpske koju izdaje ANURS. Namjerno sam više pisao o njenom djelu, a manje o njoj lično. Tako bi i ona više voljela. Danas je prigodan dan i da podijelim taj tekst. Da se vidi kakav divan svijet ljubavi, znanja i kulture je u Sarajevu i od Sarajeva gradila Mara Pavlović. Mislim da joj Sarajevo mnogo duguje, najmanje jednu bistu i trg ispred zgrade Kola srpskih sestara, zgrade današnjeg Tužilaštva Kantona Sarajevo i predratnog studentskog doma Mladen Stojanović.
Dom je za pametnu djecu sagradila Mara Pavlović. Bilo bi lijepo kad bismo gradili sličan svijet, onakav kakvim ga je ona zamišljala:
„Postoje ličnosti koji ulaze u enciklopedije zbog svog znanja, umjetničkog dara, veličine, herojstva i drugih kvaliteta koji ih izdižu iznad ostalih. Mara Pavlović svoje mjesto dobija po ogromnom bogatstvu, ali ne zato što ga je imala već zato što ga je davala. A dala je sve što je imala. Rođena je u čuvenoj sarajevskoj porodici Despić koja je bila sinonim za imućnost. Njena sestra Savka Despić udala se za Dimitrija Jeftanovića, starijeg brata Gligorija Jeftanovića. Mara je rano ostala bez muža.
Djece nije imala i ta činjenica je odredila njen život. On će biti ispunjen humanim djelima, ljubavlju prema djeci, ali i siromašnim. Čitav život posvetila je budućnosti srpske omladine, naročito ženske. Ogromno bogatstvo koje je imala od porodičnog poslovanja godinama je davala u obrazovne, kulturne ili humanitarne svrhe.
Davanje narodu a ne uzimanje od naroda je znak ljubavi prema svom narodu. Za života je bila upisana kao dobrotvor u mnogim srpskim i drugim društvima kao što su Srpsko pjevačko društvo „Sloga“, Prosvjeta, Materinsko udruženje, Marijansko sestričestvo, Zadruga Jugoslovenki, Šegrtski dom Trgovačke omladine itd. Ipak je životno bila vezana za Kolo srpskih sestara čija je predsjednica upravnog odbora bila 14 godina, od 1922. godine do smrti, 1936. godine.
Dobrotvorno, rodoljubivo, prosvjetno i kulturno žensko društvo Kolo srpskih sestara osnovano je 1903. godine u Beogradu. Ime društvu dao je Branislav Nušić koji je u jedno spojio dva prijedloga „Društvo srpskih sestara” i „Kolo Srpkinja”. Kolo se poslije 1919. godine širilo po cijeloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a u Sarajevu je obnovilo rad 1920. godine.
U BiH je imalo 36 svojih podružnica. Glavni dobrotvor sarajevskog Kola srpskih sestara bila je Mara Pavlović, a poslije smrti postala je legator. Mara Pavlović je živjela i djelovala u doba kad je humanost bila navika i kad su se brojni bogati Srbi utrkivali ko će više ili češće učestvovati u raznim akcijama ili inicijativama koje su bile usmjerene ka boljem životu siromašnih i ka lakšem školovanju onih koji nisu bili bez talenta već bez dovoljno novca da razviju svoj talenat. Mara Pavlović predstavlja završetak veličanstvene ženske zlatne niti vizije i humanosti koja je povezuje sa Stakom Skenderovom i Mis Irbi. Tu zlatnu nit satkanu u XIX vijeku tkala je u XX vijeku Mara Pavlović i ta se nit s Marom zaustavlja. Takvih žena više nije bilo i nema ih više.
Zato to vrijeme ima neprevaziđenu socijalnu i duhovnu dimenziju jer dobrotvori nisu dozvoljavali da se vidi, osjeti ili napravi bilo kakva razlika između siromašnih i bogatih ljudi i djece. Za dobrotvore oni su bili identični. Jedina mjera bili su talenat i znanje. Dobar primjer pomoću kojeg se može razumjeti djelatnost i životna filosofija Mare Pavlović je Dom Kola srpskih sestara koji je ona, kao predsjednica uprave Kola, dala da se izgradi po njenoj zamisli, tako da bude idealno mjesto za talentovane djevojčice, bilo siromašne bilo imućnije. Dom je osvećen 14. septembra 1930. godine namjerno u prisustvu kraljevog izaslanika da bi se tom prilikom skupilo još sto hiljada dinara! Zavisno od godine, u Domu je boravilo između 48 i 79 pitomica upisanih u Višu djevojačku školu, Učiteljsku školu, Trgovačku školu, Trgovačku akademiju, Gimnaziju, Realku… U periodu od školske 1920/1921. do 1938/1939. godine, kroz Dom je prošlo ukupno 1.066 pitomica. Primane su odlične učenice primjernog vladanja, a boravak se plaćao zavisno od imovnog stanja roditelja, od 50 do 1.000 dinara.
Siromašne učenice bile su oslobođene plaćanja, a ostale koje nisu mogle dobiti Dom, dobijale bi stipendije od 50 do 100 dinara i jednokratne potpore od 20 do 60 dinara. Dvije vaspitačice i upravnica brinule su se o njima kao o svojoj djeci. Unutar internata imale su lijepo uređenu biblioteku pa su sve pitomice u najboljim uslovima spontano učile veoma marljivo, u znak zahvalnosti za veliku sreću i privilegiju. Imale su baštu i terasu za zabavu. Kupljena su im dva klavira, a imale su na raspolaganju učiteljice muzike. Srijedom bi išle u pozorište. Imale su lijepo uređenu menzu gdje su jele pet puta dnevno.
Savremenici su pisali da su se zbog toga neke pitomice elegantno popunile! Obezbijeđena im je bila i njega doktora koji svoje usluge nisu naplaćivali. Iza svega toga idejno, finansijski i duhovno stajala je Mara Pavlović. Često bi obilazila svoje pitomice koje je – po uzoru na plemenitu Adelinu Pavliju Irbi – doživljavala kao svoju djecu. Raspitivala bi se o uspjehu u školi i družila se s njima. Uvijek bi ih pitala da li im nešto treba. Što bi poželjele to bi i dobile. Svojom harizmom i plemenitošću već dobro poznata u svim krugovima sarajevskog građanstva po agilnosti i nesebičnom djelovanju na humanitarnom planu, Mara Pavlović je uspjela razbiti ustaljeno nepovjerenje u socijalni rad iza kojeg stoje žene.
O veličanstvenoj sahrani Mare Pavlović 27. maja 1936. godine u Sarajevu pisale su savremene novine. Prisustvovalo je hiljade građanki i građana, bez razlike na vjeru, kao i najviše civilne i vojne vlasti. Svu svoju imovinu (oko 500.000 dinara) i kuću u ulici Kralja Petra zavještala je Kolu srpskih sestara za vaspitanje srpskih djevojaka, sa željom da legat nosi ime dviju sestara: „Legat Mare Pavlović i Savke Jeftanović“.
Zadužila je Kolo srpskih sestara da odvoje 50.000 dinara za društvo Prosvjeta, za školovanje muške djece, uz želju da legat nosi ime po njenom neprežaljenom sestriću Vojislavu Jeftanoviću koji je umro u 24-oj godini. I po tome što je kao legatore upisala svog sestrića i svoju sestru ogleda se nesebičnost Mare Pavlović. Za svoja dobra djela odlikovana je 1928. godine Ordenom Sv. Save III reda.
Sahranjena je na sarajevskom groblju Sveti Arhangeli Georgije i Gavrilo, na polju P2, red 2, broj 12, blizu grobova svojih uzora Stake Skenderove i Mis Adeline Pavlije Irbi.“
Izvor: Fesjbuk
