Piše: Jasna Ivanović
Jutro nakon proslave Dana nezavisnosti Crne Gore osvanulo je dvadeset kopalja udaljenije od narodnog pomirenja no što je bilo koji dan ranije. Rovovi na istom, tek dublji, a najnesretniji oni koji tvrde da su ozareni narodnim veseljem. Međutim, stvar nije, ne daj Bože da je konačno izgubljena, a Crna Gora nakon ove proslave ima jedan ne tako očekivan spasonosni štih.
Organizatori slavlja nametnuli su javnosti ljubavni narativ ovogodišnje proslave poput svilenog gajtana, manirom – ajde da se dogovorimo da bude kako ja kažem. Ko je lud, ili toliko zloban da bude kontra ljubavi?! Tako je matrica ,,ko je protiv DPS-a, protiv je države“ preko noći zamijenjena matricom ,,ko je protiv ovakvog slavlja i ljubavi, taj je i protiv države“.
Ovakav stav organizatora nije zahtijevao ni posebnu mudrost, niti hrabrost, niti duhovni angažman bilo koje druge vrste. Stvar je prosto pošla po inerciji, kotrljajući se kontinuitetom prethodne vlasti, kao što se uostalom organizuju i mnoge druge državne prigode od važnosti.
U prvom redu sagledavanja reakcija na zadatak koji su dali organizatori, čini se da je predsjednik Skupštine učinio jedinu stvar koja u ovom političkom trenutku ima potencijal da postane društveno odgovorna. Njegovo prisustvo premijerovom prijemu doživjelo je poneki aplauz na oba bloka, a postoji šahovska mogućnost da zavrijedi mnogo više – duboko poštovanje u punoći zajednice. Ipak, ova reakcija će (p)ostati odgovorna ako i samo ako bude početak organizovanog, sistemskog pristupa rešavanju spornih pitanja, a ne tek pristanak na svilen gajtan. Suštinsku razliku napraviće u budućem periodu odnos koji zajednica bude imala prema riječima koje je predsjednik Skupštine izgovorio obrazlažući odluku da dođe na prijem, kada je istakao da na referendumu 2006. nije trebalo da bude pobjednika i poraženih:
„Na našu veliku žalost, svih nas, oni građani koji su glasali za zajedništvo Crne Gore i Srbije do 2020. godine tretirani su kao nepodobni i nepoželjni za rad u državnim organima i preduzećima, a posebno su udaljeni sa mjesta odlučivanja. Božja je promisao bila da se ta vještačka zavada među našim građanima 2020. godine prevaziđe i nakon te istorijske promjene krenemo da radimo na praštanju i pomirenju.“
Odjek postupka predsjednika Skupštine je dvojak. Matična stranka tvrdi da je za ovaj postupak imao punu podršku stranačke strukture, dok se u javnosti ističu ocjene da ovaj potez znači ,,promjenu kursa“. Agenda trenutnog predsjednika Srbije na to ne gleda blagonaklono, o čemu su nas obavijestili poduži kritički tekstovi njegovih glasila. Zaista će biti zanimljivo pratiti promjene unutar srpskog glasačkog tkiva u Crnoj Gori u odnosu na ovo pitanje, ali i kolebanje independista oko toga hoće li moći da aplaudiraju ,,vojvodi“. O predsjedniku Skupštine ne postoji dilema. Odigrao je majstoricu svoje političke karijere.
Narodno bilo, s punim pravom, ne vjeruje ovdašnjoj ,,demokratiji“ i bonusima koje im obećava. Suštinsku razliku, dakle, može napraviti odnos koji zajednica bude imala prema potezima predsjednika Skupštine, ali i odnos predsjednika Skupštine prema sopstvenim riječima.
