Piše: Atanas Stupar
Svakodnevno slušamo da su u Crnoj Gori ugroženi njeno Građansko društvo i njena Istorija. Građanskom društvu navodno prijeti razaranje a Istoriji revizija. Jedna politička strana saopštava da nipošto neće dozvoliti da do toga dođe. Brige i strahovi zaslužuju pažnju nezavisno od koga da dolaze. O njima treba razgovarati. Ozbiljan razgovor zahtijeva relevantne informacije o temi. Zato zagovornicima teze o ugroženostima Građanskog društva i stamene Istorije treba postaviti pitanje tako uobičajeno za Američke filmove.
Definišite Građansko društvo u Crnoj Gori!
Definišite Istoriju Crne Gore!
Ne očekujmo da će nam pobornici sopstvenih vizija Građanskog društva i Istorije dati odgovore. Neće ni pokušati da formulišu ono što smatraju ugroženim. Zašto? Zato što u pozadini njihovih tvrdnji ne stoji iskrena briga ni za Građansko društvo ni za Istoriju već samo emocije, frustracije, dezorijentisanosti nastale kao posledice političkih promjena koje su uslijedile poslije izbora održanih 2020. godine. Nikakvo čudo što se nakon 75 godina ideološko političkih isključivosti, malodušnosti naroda, duhovno intelektualnih čamotinja rezultati jednih običnih izbora doimaju kao tragedija društva.
Međutim i prema takvim stanjima koja se društvu izuzetno rijetko dešavaju dužni smo pokazati razumijevanje. Uradićemo to i zbog naše male države tradicionalno privržene autoritarnim režimima i zbog prava na zabludu naših sugrađana i sunarodnika koji su se srodili sa društvenim obrascima koje je propagiralo jednoumlje.
Pokušajmo da o Građanskom društvu i Istoriji razgovaramo razumno bez, s jedne strane trijumfalističkih, a s druge strane ucvijeljenih tonova.
Da bi država Crna Gora zaslužila epitet Građanskog društva neophodne su joj stabilne i kompetentne institucije, vladavina prava, slobodno izražena volja birača, odgovorna i transparentna vlast, prihvatanje različitih identiteta i mišljenja …
Da li je Crna Gora do sada to imala? Apsolutno nije!
Podsjetimo se. Ne tako davno s najvišeg državnog mjesta građani su doslovno upozoreni da žive – U nekoj novoj Crnoj Gori na koju će se morati navići. Prisilno navikavanje na takvu Crnu Goru prekinuli su rezultati izbora iz avgusta 2020.godine. Sedmodecenijska vlast koja je kočila uspostavljanje Građanskog društva i praktikovala partijsko ideološku Istoriju otišla je u stvarnu istoriju.
I pod novim vlastima trebaće Crnoj Gori dosta vremena da izgradi i afirmiše vrijednosti Građanskog društva. Ipak određeni koraci ka društvu u kome nema nedodirljivih već su napravljeni. To nam potvrđuju tekući sudski procesi i presude.
Moramo priznati da se i Crnogorske institucije malo po malo bude. Daju svoje konkretne doprinose uspostavljanju Građanskog društva. Neke od njih su se otvoreno suprotstavile inercijama bezakonja. Po prvi put nijesu pristale da budu podređene ličnoj volji, autoritetu, komandama i potrebama moćnika. To nam na najbolji način potvrđuju sudski hodnici kroz koje se zajedno sa advokatima kreću Nedodirljivi. Kreću se iste one persone koje su do skora privodili i tužioce i sudije k sebi da bi im u svojim kabinetima, restoranima, VIP salonima objasnili kako treba i da tuže i da sude. Svjedočimo i da se sada, političkim moćnicima kao strankama u postupku ne uslišuju želje da javnost bude isključena iz njihovih parnica. Ko okreće glavu i odbija da to vidi ne razumije ni suštinu Građanskog društva ni tokove Istorije.
Poslije razgovora o vrijednostima Građanskog društva na red dolazi razgovor o našoj nacionalnoj Istoriji. Treba li se plašiti revizija Istorije. Mislim da ne. Kada se jedna dominantna ideologija potroši, otrca, kompromituje, kada popuste strahovi, kada se izađe iz jednoumlja i s njime povezanih represija i autocenzura preispitivanje istorije postaje normalan proces. Istoriji je potrebno otvaranje tajnih arhiva i suočavanje sa onime što se decenijama i decenijama potiskivalo i prećutkivalo. Potreban joj je slobodouman i ničim opterećen pogled na prošlost.
Istorija se mora oslobađati mitomanskog i propagandističkog duha. Ovom prilikom pravim digresiju i sasvim uzgredno skrećem pažnju na patetične i melodramske priče o našoj Hiljadugodišnjoj državnosti koje izazivaju opravdane podsmjehe u najbližem okruženju. Italija, naš prekomorski susjed ima istoriju državnosti staru samo dvjesta godina a Crna Gora pet puta dužu. Sirota Italijanska državnost i Proslavljena Crnogorska državnost razmenjuju diplomatske poglede i note preko Jadranskog mora. Italiji je neugodno. Savija pogled kao što ga savija dijete pred starijom osobom.
Koga sve pamte Sveti Stefan, Miločer, Kraljičina plaža (drugi dio)
Istoriju moramo preispitivati i revidirati na strogo naučan i objektivan način. U najboljem interesu našeg društva i budućih pokoljenja je da naša Istorija prikaže što se u našoj prošlosti uistinu događalo.
Istorija je dužna ispravljati nepravde prema žrtvama. Ne zaboravimo da nas je i Evropska Unija pozvala na reviziju Istorije. Tražila je da osudimo i fašizam i komunizam kao totalitarne režime. U Rezoluciji Evropskog parlamenta stoji da se patnje žrtava svih totalitarnih režima moraju jednako poštovati. Nema podjela zločina na naše, zanemarljive, takoreći nebitne zločine koje nazvasmo lijevim greškama i njihove monstruozne zločine kojima obilato ishranjujemo Istoriju. Normalno je da uz osudu fašizma i njegovih zločina osudimo i zločine koje su počinili antifašisti. Ako smo osudili četničke i ustaške zločine ne možemo zaobići ni partizanske zločine. Moramo osuditi i zločine počinjene u istim ideološkim grupacijama kao što su zločini na Golom otoku i mnogi drugi zločini počinjeni nad ljudima slobodnog i drugačijeg mišljenja.
Crna Gora mora otvoriti arhive tajnih službi koji će joj pomoći da upotpuni svoja istorijska saznanja, eliminiše praznine te precizno, dokumentaristički istraži i revidira sve što reviziju zaslužuje.
Tek kada to uradi Crna Gora će dokazati da joj je stalo i do Građanskog društva i do Istorije.
Do tada je besmisleno pričati o ugroženostima onoga što u stvarnosti ne postoji ili je prisutno samo u tragovima.
