Piše: Vuk Bačanović
Milo Đukanović je u svom „istorijskom“ intervjuu Pobjedi i Televiziji E iz maja 2026. godine, nakon tri decenije vlasti, odlučio da javnosti svečano saopšti kako je devedesetih bio žrtva sopstvenog „jugoslovenskog idealizma“ i da Crna Gora, „nije na vrijeme registrovala promjenu“ kada su vlasti u Beogradu shvatile da je Jugoslavija izgubljena. Čovjek to govori sa takvom nevinošću crnogorske Crvenkapice izgubljene u šumi punoj srpskih vukova da bi neupućen posmatrač pomislio kako je riječ o predsjedniku mjesne zajednice iz Kolašina kome su vijesti iz federalnog vrha dostavljane kroz stranački filter sa kašnjenjem od sedam dana, a ne o drugom čovjeku režima u Crnoj Gori, čovjeku koji je sjedio u samom centru političkog, bezbjednosnog i propagandnog mehanizma tog vremena. Ispada da je Đukanović devedesetih protestujući protiv velikosrpstva tumarao hodnicima crnogorskih državnih institucija, noseći u rukama izblijedjeli portret druga Tita, dok su se oko njega, potpuno neprimjetno, dešavali ratovi, mobilizacije, propaganda, zločini protiv čovječanstva i raspad države.
Posebno je dirljiva ta njegova naknadna politička katarza u kojoj čovjek koji je bio na vlasti gotovo isto koliko i Tito otkriva da je „velikosrpski nacionalizam“ bio glavni okidač jugoslovenske tragedije. Kao da je jugoslovenska kriza kao preludijum raspadu započela u Beogradu devedesetih kada je Milošević odjedared ustao na desnu nogu, a ne decenijama ranije kroz republičke nacionalizme, Hrvatsko proljeće, konfederalizaciju zemlje i postepeno razaranje zajedničkog političkog prostora. Kao da su se Slovenija i Hrvatska za nezavisnost pripremale tek kad je Milošević shvatio da od njegove uloge novog Tita nema ništa. I što je najkomičnije, Đukanović danas kritikuje Beograd devedesetih zbog „platforme velike Srbije“, a upravo je ta ista beogradska politika na kraju pristala na raspad Jugoslavije, prihvatila Badinterovu logiku nebitnosti Ustava SFRJ i praktično ušla u istorijski dogovor sa hrvatskim, slovenačkim i bošnjačkim separatizmom oko komadanja zajedničke države. Dakle, čak ni taj srpski nacionalizam, kojim danas Đukanović plaši djecu po regionu, nije imao snage ni volje da zaista sačuva Jugoslaviju, već je završio kao tragična mješavina improvizacije, kapitulacije i katastrofe.
Vuk Bačanović: Dukljanska reanimacija naučno sahranjenog pamfleta
Kada sam prije desetak godina razgovarao sa ratnim predsjednikom Narodne skupštine Republike Srpske Momčilom Krajišnikom – čovjekom koji je sa Alijom Izetbegovićem podijelio moje rodno Sarajevo, a potom iz njega iselio desetine hiljada Srba – gotovo sam, slušajući njegovo dobroćudno izigravanje mirotvorca i zabrinutog nacionalnog pregaoca, sebe uhvatio da na trenutke pomišljam: „Bože mili, ko li je sve ove strahote podmetnuo ovom časnom starcu pa je osuđen za ratne zločine?“
Đukanović je definitivno završio isti zanat, ali u crnogorskom kontekstu.
Kako zaista neupućen čovjek da se postavi pred njegovom penzionerskom pozom „sazrelog političara“ da istoriju prepričava kao da je čitav život proveo zatvoren u podrumu nekog omladinskog doma u Nikšiću, a ne u samom vrhu vlasti koju je lično pomagao da dođe na vlast. Čovjek danas, sa gotovo suznom nostalgijom, govori o „časnim i kompetentnim ljudima“ Crne Gore koji su „napustili političku pozornicu“ i tako zemlju ostavili bez „neophodne mudrosti i državničkog iskustva“. Nevjerovatna formulacija. Kao da su ti ljudi mirno otišli u penziju da sade krompir u Rijeci Crnojevića, a ne da ih je upravo generacija mladih jurišnika predvođena samim Đukanovićem politički počistila u antibirokratskom prevratu, uz mitinge, histeriju, medijski linč i Miloševićevu asistenciju.
Čovjek koji je govorio o granicama „koje su povlačili priučeni boljševički kartografi“ i koji se početkom devedesetih gotovo takmičio u dokazivanju lojalnosti Karadžićevom režimu u Bosni i Hercegovini, sada govori kao da je sve to bio nesporazum izazvan pretjeranom emotivnom vezanošću za Jugoslaviju. Nije, dakle, problem bio u vlasti, propagandi, interesima i političkom oportunizmu – nego u tome što su, eto, bili previše Jugosloveni. Ispada da su se ratne politike, nacionalne mobilizacije i čitavo balkansko krvoproliće devedesetih dešavali gotovo kao neka vrsta nesrećnog ekscesa pretjerane ljubavi prema bratstvu i jedinstvu.
I tu leži suština Đukanovićeve političke biografije. On politiku iz devedesetih nije napustio zato što se odjednom sjetio da je „antifašista“, demokrata ili duboko moralan čovjek, već zato što je shvatio da se stara ideološka roba više ne prodaje na dovoljno profitabilnom tržištu. Zato je kontaminiranu srpsku nacionalnu ideju devedesetih samo presvukao u novu ideološku uniformu – u jednu hrvatskim pravaštvom inspirisanu, pseudoistorijsku viziju Crne Gore kao navodno „satrte“ nesrpske Duklje, vjekovne žrtve sopstvenog srpstva i nesrećnog istorijskog braka sa Srbijom. Tako je od bivšeg mladog jurišnika Miloševićeve politike postao dvorski ideolog jedne gotovo karikaturalne anti-Crne Gore: zemlje u kojoj je sve što je vijekovima činilo njen identitet moralo biti ili falsifikovano, ili proglašeno okupatorskim naslagama na „autentičnom“ dukljanskom biću, gotovo jednakim zilotskim nabojem na koji je Ratko Mladić sprovodio „osvetu“ nad Turcima i koji je u svrhu te svoje istorijske misije od Đukanovića dobijao benzin za tenkove i transportere, uprkos Miloševićevim sankcijama.
U tom novom političkom teatru Crna Gora više nije bila istorijska srpska zemlja sa svojim specifičnim državnim putem i snažnim lokalnim identitetom, nego neka vrsta balkanske Atlantide koju su kroz vijekove potapali zli Srbi, pravoslavlje i sopstvena tradicija. I tako je Đukanović, bez ikakvog stvarnog diskontinuiteta, samo nastavio istu politiku manipulacije identitetima drugim sredstvima: do juče je mobilisao ljude u ime ugroženog jugoslovenstva i srpstva, danas u ime ugrožene dukljanske posebnosti i evroatlantske civilizacije. U oba slučaja narod imao ulogu statiste, istorija plastelina za dnevnopolitičke potrebe, a država privatnog posjeda vlasti koja je identitete mijenjala gotovo brže nego što su se mijenjale zastave na javnim institucijama.
Zato istinski prosrpski stav u Crnoj Gori nema nikakvu potrebu da brani ni beogradsku politiku devedesetih, ni Đukanovićevu naknadnu konverziju. Naprotiv – dužan je da odbaci oba ta lažna spasiteljstva. I ono koje je pristalo na raspad Jugoslavije uz katastrofalne ratove i istorijski poraz, i ovo koje je na ruševinama te katastrofe izgradilo privatni režim, NATO-komesarijat i dvorsku ideologiju u kojoj se svaka kritika vlasti proglašava napadom na državu. Jer Milo Đukanović nikada nije bio nikakva alternativa nacionalizmu – on je bio samo najtalentovaniji i najdugovječniji politički trgovac konfuznim emocijama.
Zato autentična srpska politika u Crnoj Gori nema nikakvu potrebu da brani ni beogradsku politiku devedesetih, ni ono što se, u njeno ime protivi Đukanovićevom nasljeđu. Dakle, ono rigidno srpstvo devedesetih koje je, u svojoj intelektualnoj i moralnoj bijedi, uspjelo da kompromituje najbolje elemente srpske političke tradicije, pretvarajući ih u karikaturu ispunjenu ratnom histerijom, ravnogorskim revizionizmom i provincijalnim mesijanstvom narcisoidnih manipulatora, uviđajući, istovremeno, da je dukljansko montenegrinstvo izniklo upravo iz te kontaminacije kao njen prirodni nastavak drugim sredstvima.
Zaista, rijetko se rađaju tako tragične ličnosti kao Milo Đukanović: čovjek koji je u svakoj epohi slučajno bio baš uz najjačeg, koji je svaki istorijski zaokret dočekao na funkciji, sa obezbjeđenjem i državnim aparatom iza leđa, i koji je iz svakog ideološkog brodoloma izlazio čist, ispeglan i naknadno moralno preporođen. Možda bi na kraju i sama istorija trebalo da mu uputi jedno veliko, toplo, ljudsko izvinjenje što ga je tako surovo i nemilosrdno tjerala da čitavog života bude baš na onoj strani na kojoj su novac, policija, mediji, ambasade, švercerski kanali, pobjednici i naknadna moralna pamet. A i mi, sve njegove žrtve i njemu sličnih humanista da mu se izvinemo jer nismo shvatili o kakvom Jugoslovenu se radilo i zbog čega je bilo neophodno da nas muči i ponižava.
Izvor: Portal Zeta
