Piše: Filip Dragović
U ove pretpraznične dane javnost u Srbiji i Crnoj Gori konzumira sinhronizovanu kuknjavu poznatog političkog para (ili ako više volite umjetnički izraz – dueta) Mila Đukanovića, bivšeg predsjednika svega i svačega u Crnoj Gori i Aleksandra Vučića, aktuelnog predsjednika svega i svačega u Srbiji. I dok Vučić neumjesno i diletantski ”otpriznaje” veselje povodom 20. godišnjice od referenduma u Crnoj Gori, Đukanović na TV E, onako epski, u tri ciklusa, vrši reviziju istorije sopstvene političke propasti. A teško se opredijeliti je li više providno, kako po ko zna koji put, ova dvojica igraju medijski ”dupli pas” međusobnih optužbi i ispucavanja krupnih svađalačkih lozinki, ili je više iritantno koliko su obojica ubijeđen da narod još uvjek vjeruje u iskrenost njihovih emocija i stavova. Čini se da, sa narodnim povjerenjem, ne stoje najbolje ni jedan ni drugi. Đukanović se nepovratno stropoštao ispod 25%, a to će ići sve niže kako se sudsko-pravno klupko oko njegovih saradnika bude raspetljavalo, i kako se, pred očima građana, bude topila bajka o tome kako jedino DPS može uvesti CG u EU. Vučić definitivno nema više ni 50% podrške u Srbiji, i ovih dana se klati na onoj istoj političkoj ivici, sa koje se Đukanović strmeknuo 2020.g. Sve su ovo razlozi zbog kojih upravo i gledamo pomenuti zajednički medijski ples dvojice doajena političkog klizanja.
Đukanović u ulozi ”crnogorskog pape”
Poslije svih monopola koje je za sebe prigrabio tokom transformacije od mladog komunističkog komesara do prezrelog (da ne kažem ”trulog”) kapitaliste, Đukanović bješe poželio da bude obnovitelj (čitaj: poglavar) nekakve samostalne crnogorske crkve. To mu se, svi to dobro znamo, obilo o glavu.
Međutim, kako je čovjek deklarisani i očigledno ubijeđeni ateista, on nije umio da poveže kako mu se nije igrati (sa) Bogom, nego za propast tog projekta optužuje sve i svakoga, osim samoga sebe. Pa su krivi srpski popovi, ruski špijuni, zapadne diplomate… itd. Jednim dijelom, on nije kriv što prepoznatljivog materijalističkog obrazovanja, ne razumije pojavu ni prirodu litija. Sa druge strane, bezočno insistira na sopstvenoj nepogrešivosti (zamislite, izjavio je, ne trepnuvši: radili smo bez greške 10 godina!), kao da mu se u njegovoj besmislenoj borbi protiv Crkve preštampalo da je postao nešto kao ”crnogorski papa”. Što će reći, nepogrešiv kada radi svoj zvanični posao!
Pored tog samoubilačkog nastavljanja da kompromituje SPC u Crnoj Gori, svojim lažima, on ponovo vraća pažnju javnosti na ”državni udar” i tumači nam kako iza Paje Velimirovića i oružja zanavjek bačenog na dno nepoznatog jezera, stoji država Rusija! Na to nam nadodaje da su razlozi za pokretanje referenduma bili neusklađenost dvije privrede u Srbiji i Crnoj Gori, ali i ”razlika” u nacionalističkoj politici Srbije i, po njemu valjda, hipi-pokreta u Crnoj Gori koji danonoćno radi na ”novoj azbuci”, ”novoj crkvi”, ”novoj zastavi” a od nedavno, na traganju za originalnim genetskim sklopom Crnogoraca, u odnosu na cijelo balkansko okruženje. To, po Đukanoviću, nije nacionalizam.
Vučić u ulozi ”ostavljenog ljubavnika”
Uprkos potpunoj ogavnosti Đukanovićevog medijskog povratka u središte javnosti, i svih ovih gore pobrojanih laži kojima se okitio, mora se priznati da se Vučić, u ovom ”slobodnom programu klizajućeg para”, prihvatio donekle ljigavije i tugaljivije uloge. On cmizdri nad činjenicom što uopšte postoji crnogorska država, odnosno tu i takvu činjenicu kritikuje sa pozicije ljubavne ostavljenosti. Njegov prezir prema bilo kakvom obliku autonomne crnogorske politike (makar bila vođena i od Srba u Crnoj Gori) vidi se u načinu kako ”kritikuje” (ovo je blaga riječ za ono što radi i kako to radi) aktuelnu vlast, sastavljenu od bar tri prepoznatljive srpske stranke. On jednostavno ne podnosi nikakav oblik srpskog političkog udruživanja, ako on nije pod njegovom neposrednom kontrolom. Nema veze što pod tom politikom koju on kritikuje Srbi u Crnoj Gori žive bolje (zajedno sa drugim građanima) nego do sada; što SPC u Crnoj Gori uživa potpunu slobodu; što se u javnom i kulturnom prostoru konačno promovišu srpske vrijednosti i srpski stvaraoci… ma njega to ni ne zanima. Nema njegove vlasti – nema srpskih interesa.
E pa zamislite kako, suze nad crnogorskom nezavisnošću, sa takvih izvitoperenih pozicija srpstva, dođu kao, što bi njegov frend Milo Đ. rekao, ”muzika za uši” ovdašnjim mrziteljima srpskog identiteta? Kako likuju razni Nikolići, Čirgići, Šukovići, kada vide i čuju da je predsjednik Srbije, takav politički analfabeta, ili se pravi da je takav, ili perverzno uživa u onome za šta i sam zna da je izvitopereno?
Klizajući duet
Nedostaje mi talenat čuvene Milke Babović, novinarke koja je znalački prenosila umjetničko klizanje, da opišem sve detalje neviđene usklađenosti poteza, osjećaja za tajming, za bacanje u piruete jedan-drugoga, onda kada po našem mozgu kližu stari i uigrani par Aleksandar Vučić i Milo Đukanović. Ono što umijem da kažem: većina ih je prozrela. Velika, politički legitimna većina, koja nikada više neće dozvoliti da ova dva dinosaurusa vode politiku od koje zavisi budućnost bilo Srbije, bilo Crne Gore.
