Piše: Milovan Urvan
Nu, u pamet mi dođe kad je naš predsjednik Jakov na tviteru, čemu li, raspisao oglas za savjetnike, kanda je time uveo novi trend. Tako je kod nas savjetovanje prestalo biti pomoć vlasti, postajući oblik zapošljavanja. Buknulo kao u vaktu DPS-a.
Sad svako ima svog analitičara, konsultanta, stratega, mentora, duhovnika, terapeuta ili bar nekoga ko će ga uvjeriti da nije pogriješio. Čim se formira nova vlada, predsjednički kabinet ili lokalna uprava, počinje najvažniji dio demokratskog procesa: raspoređivanje savjetničkih fotelja.
Narod je, doduše, glasao zbog nekih programa, ideja i obećanja, ali prava politička matematika počinje tek poslije izbora — kada treba namiriti rođake, kumove, stričeve, svastike i ostale stranačke stradalnike i zaslužne tapšače po ramenu.
Tako dobijamo savjetnike za sve i sja. Za ekonomiju, medije, bezbjednost, evropske integracije, odnose s javnošću, odnose bez javnosti, strateške komunikacije i komunikacije bez strategije. Ima savjetnika čiji je jedini zadatak da klimaju glavom u pravilnom ritmu dok šef govori.
Formalno, savjetnik bi trebalo da bude stručan čovjek. U praksi je dovoljno da bude “naš”. A to “naš” kod nas ima široku upotrebnu vrijednost. Može značiti odan, provjeren, kumovski povezan, porodično ugrađen ili jednostavno — politički nezapošljiv na bilo kojem drugom mjestu.
Nekad su dvorovi imali lude koje su vladaru smijele reći istinu. Današnja politika ima savjetnike koji su plaćeni da vladar nikad ne čuje ništa neprijatno.
Posao savjetnika je, inače, jedan od najhumanijih u javnom sektoru. Plata dobra, odgovornost nevidljiva, radno vrijeme fleksibilno, a rezultati nemjerljivi. Ako država propada — krive su globalne okolnosti. Ako nešto uspije — vizionarstvo lidera. Savjetnik je tu kao politički teflon: ništa se za njega ne lijepi, osim budžeta.
Posebna su kategorija oni vječiti savjetnici, ljudi koji prežive svaku vlast. Mijenjaju se partije, ideologije, zastave i himne, a oni ostaju u kabinetima kao državni inventar. Jedino što kod njih stvarno ima kontinuitet jeste službeni telefon.
I možda u svemu tome ne bi bilo ničeg strašnog da ti ljudi zaista služe da vlast nešto čuje. Ali kod nas savjetnici uglavnom ne postoje da bi govorili, nego da bi potvrđivali. Njihov posao nije da kažu: “To je loša ideja.” Njihov posao je da kažu: “Genijalno, šefe”, prije nego što građani plate cijenu te genijalnosti.
