Krhki modus vivendi uvek je određivao postojanje libanske države. Izraelski rat će stvoriti nov – po cenu velikih razaranja i mnogih smrti
Piše: Lubna el-Amin
Prevod: Miloš M. Milojević
Od ponedeljka, 2. marta[1], izraelske oružane snage počele su sa izvođenjem svakodnevnih vazduhoplovnih napada na Liban. Hezbolah je ispalio mali baraž raketa na Izrael kao odgovor na ubistvo Ali Hamneja (ovaj napad prošao je bez žrtava), dok su izraelski napadi za sada ubili više od devet stotina ljudi i raselili više od milion ljudi od ukupno šest miliona stanovnika Libana. Naređenja za evakuaciju izdata su gotovo za sva južna bejrutska predgrađa.
Teritorija na jugu zemlje na koju se odnose naređenja za evakuaciju sve se više proširuju; severna granica područja na koje se odnose pomakla se od reke Litani na reku Zahrani, oko dvadeset pet milja [četrdeset kilometara] od izraelske granice; u ponedeljak, Izrael je znatno proširio svoju kopnenu invaziju u južnom Libanu, preteći dugoročnom okupacijom. Napadi su takođe, bez prethodnog obaveštavanja, izvršeni na područja daleko od evakuisanih zona, uključujući kampus javnog Libanskog univerziteta u Bejrutu, gde je Izrael ubio dva profesora nauke; obalsko područje na kojem su spavale izbeglice, gde je stradalo osmoro ljudi, i zgrade na planinama koje nadvisuju Bejrut, gde su među žrtvama supružnici, autor dečijih knjiga i fotograf, zajedno sa svojim odojčetom.
Toliko mnogo ljudi moralo je da pobegne odjednom da je za putovanje za koje je uobičajeno potrebno dva ili tri sata sada potrebno dvadeset ili više. Stotine hiljada onih koji su sada napustili svoje domove otišli su na sever, smeštajući se među rođacima, u školama, na pločnicima, na javnim trgovima i u automobilima. Nedavne kiše poplavile su postavljene šatore. Raseljeni su pokušavali da pogode na osnovu mesta besprekidnih napada da li su im kuće još čitave. Većina to neće znati pre nego što se bude vratila. Ali oni ne znaju kada će to biti: naređenja za evakuaciju su neoročena.
Libanski predsednik, nekadašnji zapovednik vojske Žozef Aun ponudio je otpočinjanje direktnih razgovora o primirju, ali je Izrael to odbio. Izraelski predvodnici nisu zvanično postavili svoje uslove za okončanje neprijateljstava. Međutim, nakon što su izraelske snage napale most preko reke Litani 13. marta, ministar odbrane Izrael Kac, objavio je upozorenje da će uslediti dodatno „oštećenje infrastrukture i gubitak teritorije“ sve dok libanska vlada ne razoruža Hezbolah. Uzimanje oružja od Hezbolaha takođe je bio jedan od uslova sporazuma o primirju iz novembra 2024. godine, kao što je to bilo i izraelsko povlačenje sa područja južno od Plave linije[2]; Mirovne snage Ujedinjenih nacija u Libanu izvestile su da je Izrael prekršio primirje 10.000 puta. U petak, izraelska vojska izbacila je letke iznad Bejruta insistirajući da stanovnici „razoružaju Hezbolah, iransku branu“. „Sudbina Libana je odluka koja pripada vama, a ne drugima“, insistirali su na letku, na kojem je zajedno sa porukom objavljen kju-ar kod za kontakt sa izraelskom vojnoobaveštajnom službom. Dodali su podsetnik na izraelsku „sjajnu pobedu“ u Gazi.
Ova vrsta poruka usmerena je da se okoristi o unutarnje raspre u Libanu, kojima Izrael pribegava da bi sebe predstavio kao svojevrsnog spasitelja. Leci su uglavnom ignorisani, a libanska vlada je upozorila protiv skeniranja koda, no same raspre su nastavile da se pojačavaju. Od kada je Hezbolah oslobodio jug Libana od izraelske okupacije 2000. godine iznova i iznova se postavlja pitanje da li može da nastavi da raspolaže oružjem, pošto je to dopušteno samo za borbu protiv vojne okupacije.
Nekih dvadeset godina dve strane u ovoj raspravi držali su se uspostavljenog modusa vivendi, sa napetostima koje su čas jenjavale čas se pojačavale. Argument u prilog razoružavanju osnažen je 2006. godine kada je zarobljavanje dvojice izraelskih vojnika od snaga Hezbolaha izazvalo jednomesečni rat tokom kojeg je Izrael ubio oko 1.200 ljudi i naneo tešku štetu civilnoj infrastrukturi, između ostalog i električnim centrala i bejrutskom aerodromu. Još jednom su zagovornici razoružavanja zauzeli istaknuto mesto 2024. kada je Hezbolah dejstvovao protiv Izraela u znak solidarnosti sa narodom Gaze pa je Izrael poveo koncentrični napad na različite delove zemlje povezivane sa ovom grupom, na kraju ubivši njenog lidera, Hasana Nasrlaha. Hezbolahovi protivnici saglasili su se da grupa deluje kao država u okvirima države, potkopavajući mogućnosti suverenog odlučivanja države, posebno kada je posredi odluka o vođenju rata i uspostavljanju mira. Mnogi ljudi u Libanu – uobičajeno oni koji ne žive na jugu – sugerisali su da bi grupa trebalo da preda svoje oružje libanskoj vojsci dobrovoljno, a da bi u suprotnom vojska trebalo da ga zapleni.
Za svoje pristalice, koji žive u stalnom strahu da bi Izrael ponovo mogao da napadne njihovu zemlju, Hezbolah je i pokret otpora i izvorište zaštite. Čineći otprilike jednu trećinu stanovništva zemlje, šiiti su istorijski živeli na njenom jugu a kasnije i u južnim predgrađima Bejruta, oblastima koje su najteže pogođene naređenjima za evakuaciju. Tokom više decenija Hezbolah je nudio društveno staranje koje centralna država nikada nije obezbedila mnogim šiitima, uključujući škole, bolnice i finansijsku pomoć preko ustanove za kreditiranje, mreže Al-Kadr al-Hasan, na koju Izrael vrši udare od početka svog poslednjeg napada.
Zamršen i krhak modus vivendi je oduvek određivao libansku državu. Zato što su ova krhka namirenja osmišljena tako da prepuste zajednicama da urede svoje poslove, svaka država koja deluje putem ovih zajednica je posledično slaba. Istina je da su Libanci uvek težili za nečim višim nego što je modus vivendi, ka snažnijoj, odlučnijoj, suverenijoj državi. Ali izraelski nagoveštaj da rat neće biti okončan sve dok se iznenada ne obrazuje ovakva država je koliko nečuven toliko i moralno sumnjiv, ukoliko se u obzir uzme koliko je središnje važnu ulogu odigrao Izrael u narušavanju uslova za ostvarenje suverenosti – što je obrazac dobro poznat iz rata u Gazi. Snažna država ne može da nastane u uslovima opšteg napada, još manje iz okupacije. Rat ne rađa mir nego kapitulaciju a ono što može da se rodi iz kapitulacije – po cenu još mnogo smrti i razaranja – jeste novi modus vivendi.
U vreme sticanja nezavisnosti 1943. godine od vlasti francuske mandatne uprave, i nasuprot rastućem panarapskom nacionalizmu, lideri novouspostavljene libanske republike usaglasili su nepisani sporazum koji će ubrzo postati poznat kao Nacionalni pakt.
Predsednik, odlučili su, trebalo bi da bude hrišćanin maronit a premijer sunitski musliman; nijedan od njih ne bi se isuviše približio arapskom svetu (što je zabrinjavalo hrišćane) niti Zapadu (što je brinulo muslimane). Ova delikatna ravnoteža moći morala je da se održava suočena sa Bagdadskim paktom[3], sporazumom čije su postizanje podržale Sjedinjene Američke Države da bi se suzbijao sovjetski uticaj u regionu. Tadašnji libanski predsednik, Kamil Šamun, bio je sklon da se priključi zajedno sa Irakom, Turskom, Velikom Britanijom, Pakistanom i Iranom, ali se uzdržao delimično zbog protivljenja levičarskih i arapskih nacionalističkih stranaka.
Nil Hauer: Na izranjavanoj sirijskoj panorami Salamija se pomalja kao izuzetak
Ova ravnoteža je poremećena 1969. godine kada je šef vojske dopustio Palestinskom Oslobodilačkoj Organizaciji [uobičajeno se navodi engleska skraćenica PLO, prim. prev.] da deluje iz zemlje u borbi protiv Izraela, što je sa entuzijazmom pozdravljeno među levičarima i nacionalistima ali je izazvalo ogorčenje hrišćanskih stranaka, koje su ovo dopuštenje videle kao kršenje temeljnog nacionalnog pakta. Kada je građanski rat izbio 1975. godine, nominalno su se strane svrstavale oko prisustva PLO: rat je počeo kada su hrišćanske milicije napale autobus koji je prevozio Palestince koji su se vraćali sa vojne parade u Bejrutu. Ali je takođe bio vrhunac dugotrajne zabrinutosti muslimanskog stanovništva o ravnopravnosti političkog i ekonomskog sistema: odnos hrišćana i muslimana u skupštini bio je šest prema pet, na osnovu popisa iz 1932. godine, uz to sa hrišćanskim predsednikom – koji je po uzoru na francusku Treću republiku – raspolagao sa mnogo moći. Muslimani su bili, prosečno, siromašniji od svojih hrišćanskih zemljaka i uopšte su imali manji pristup prednostima i mogućnostima koja je pružao javni sektor.
Građanski rat, u kojem je ubijeno oko 150.000 ljudi i raseljeno još milion njih završen je 1990. godine. Taifski sporazum, potpisan godinu dana ranije, proklamovao je novu verziju modus vivendi: prerasporedio je moć među glavnim etničko-verskim činiocima udaljivši je od hrišćanskog predsednika prema vladi, kojom i dalje predsedava sunitski premijer; produžio je mandat šefu parlamenta, šiitu, sa jedne na četiri godine, i propisao je zahtev da sve milicije moraju odustati od svog naoružanja. Hezbolahu je, međutim, dopušteno da zadrži oružje kako bi nastavio da se bori protiv izraelske okupacije. Na sporazum su uticale kako Saudijska Arabija koja je bila domaćin ceremonije potpisivanja, tako i Sirija, koja je ostvarivala priličnu političku i vojnu kontrolu nad zemljom.
Novi modus vivendi nastao je 2005. godine. Tog februara premijer Rafik Hariri je ubijen u bombaškom napadu za koji su demonstranti optužili Hezbolah i Siriju. Tri nedelje kasnije, 8. marta, Hezbolah je organizovao prosirijske demonstraciji na koje su kritičari odgovorili 14. marta talasom masovnih demonstracija koje su dovele do povlačenja sirijskih snaga razmeštenih u zemlji još od građanskog rata. Dva datuma postali su skraćeni nazivi za dve političke struje na koje se od tada zemlja razdelila. Blok Osmog marta u koju je uključen Hezbolah i druga šiitska politička stranka Amal, usmerila se ka Siriji i sve više prema Iranu – ka onome što je poslednjih godina sve više postajalo poznato kao „Osovina otpora“. Blok Četrnaestog marta, koja uključuju sunitski Pokret za budućnost, orijentisana je prema zalivskim državama, prevashodno ka Saudijskoj Arabiji, i posredno prema Sjedinjenim Američkim Državama. Hrišćanske stranke podeljene su između dveju grupa.
Napetosti su pojačane kada je Hezbolah stupio u građanski rat u Siriji na strani Bašara al-Asada gde su pripadnici grupe zlostavljali i masovno ubijali civile, većinom sunite, koji su pozivali da se on svrgne sa vlasti. Kada je stiglo vreme da se odabere novi predsednik Libana u maju 2014, bilo je potrebno četrdeset pet sednica skupštine kako bi se obezbedio dvotrećinski kvorum neophodan za izglasavanje. Tek su u oktobru 2016. godine rivalske snage postigle sporazum u potaji, izvan vidokruga javnosti. Parlament je izabrao nekadašnjeg šefa vojske Mišela Auna, koji je bio favorit Bloka Osmog marta. Aun je zauzvrat imenovao Saada Haririja, sina Rafika Haririja, za premijera – što je bilo neugodno savezništvo koje se cepalo i obnavljalo sve dok 2019. nisu izbili protesti protiv vlade u celini.
Rojters: Izraelska kampanja da se Južni Liban odseče od ostatka zemlje i pretvori u „tampon zonu“
Demonstranti koji su se okupljali oktobra 2019. godine marširali su protiv širokog raspona [političkih i društvenih] promašaja: korupcije; raspoređivanje nameštenja u javnom sektoru na osnovu lojalnosti konfesionalnim političkim partijama; zakona o poverljivosti bankarskog poslovanja koji štite bogate i moćne od otkrivanja utaje poreza i nezakonitog bogaćenja; nesposobnosti države da obezbedi tako osnovne usluge kao što su stalno snabdevanje električnom energijom, tekućom vodom i u nekoliko upečatljivih epizoda, da odnosi smeće. Uzvikivali su da „ljudi žele da zbace konfesionalni režim“ ali takođe da „sve njih znači sve njih“: sam pokret je iskazao svoje uverenje da je bilo moguće odbaciti odjednom sve postojeće političke pokrete i predvodnike. Ipak, čak i kada je potonji finansijski kolaps pokazao ove kritike profetskim, pokret se vremenom usitnjavao, rastrzan unutrašnjim sporenjima oko predvodništva.
Niko zapravo ne voli ove moduse vivendi. Liberalni politički teoretičari još od Džona Rolsa kritikovali su ih da predstavljaju puke ustupke ravnoteži snaga, te da nisu niti stabilni niti pravedni. Zahtevaju stalnu tabulaciju pripadnika različitih konfesionalnih zajednica, položaja i imena, konstantno preoblikovanje male političke pite i njeno razdeljivanje među elitom koja odlučuje kome da opredeli nagrade i kome da ih uskrati. Odvlače od političkih poslova: stvaranja građanstva, države i građanskog, zajedničkog života. „Negacije ne stvaraju naciju“, napisao je libanski novinar Žorž Nakaš (Georges Naccache) o Nacionalnom paktu 1949. godine.
Ali osamdeset tri godine nakon sticanja nezavisnosti, teško je a da se ne zaključi da je nacija formirana pogodbama, i da se to i dalje čini. Bili su nužan uslov za suživot u državi kojoj nisu hteli da se pridruže svi njeni građani, i za zaštitu male države smeštene između većih, od kojih je jedna uvek sagledavana kao strano nametanje i oličenje dugotrajne razbaštinjenosti (većini Libanaca palestinska stvar je i dalje od središnje važnosti). U ključnim prekretnim tačkama ova namirenja do kojih se došlo pregovorima nisu obezbedila ni suživot ni zaštitu. Ali su u drugim trenucima omogućavala zemlji da opstane i da u nekim aspektima doživi procvat. Samouzdržanost koja su zahtevala od svih uključenih činilaca – od kojih je svaki znao da ne može da nametne svoju ideološku viziju celoj naciji – dala su društvu širok prostor slobode da se raspravlja o ovim različitim vizijama. U Libani kao i u drugim postkolonijalnim državama, ne postoji prava putanja koja vodi od rasprave do sporazumevanja, od sukoba prema jedinstvu, od nezavisnosti do suverenosti i od slabosti do snage.
Sadašnja vlada oblikovana je u februaru 2025. godine posle još jednog dvogodišnjeg vakuuma. Nakon izraelskih napada oktobra i novembra 2024. godine koji su žestoko oslabili Hezbolah, ravnoteža se pomakla protiv ove grupe. Parlament je konačno izabrao novog predsednika Žozefa Auna, koji je imenovao novog premijera Navafa Salama, nekadašnjeg predsednika Međunarodnog suda pravde. Kada je Salam oblikovao kabinet, u obzir je uravnoteženo uzeo zasluge i sposobnosti budućih članova i potrebu za srazmernom zastupljenošću najvažnijih konfesionalnih grupa i stranaka u zemlji. Šiiti i Hezbolah dobili su odgovarajući broj mesta, kao i obično, ali ne dovoljno da bi raspolagali mogućnošću veta, kojom su ranije raspolagali.
Burša Žaber: Koliko ratova može da se preživi u jednom životu
Upravo pre nedavnih napada, vlada se nosila sa još jednom svakodnevnom dilemom. Odlučila je da podigne plate učiteljima, vojnom osoblju i drugim javnim službenicima koje se pale na jednu petinu od početka finansijske krize 2019. godine. Kako bi se nadomestila razlika takođe je odlučila da uveća porez na dodatu vrednost koji građani plaćaju kada kupuju potrošačka dobra. Izgledi da se ovako nešto učini izazvali su nezadovoljstvo kod različitih grupa libanskih poreskih obveznika, kojima je mrsko da finansiraju državu koja ne obezbeđuje javna dobra koja je obećala: javno školovanje stajalo je slabo, službe društvenog staranja jedva da postoje. Javni službenici, sa druge strane, prigovarali su da je povišica previše niska da bi mogli da sastave kraj sa krajem.
Nakon što je Hezbolah ispalio rakete prema Izraelu početkom ovog meseca i pošto je Izrael zamašno odgovorio, Salamova vlada smesta je pokušala da umiri situaciju. Nakon dugotrajnog sastanka izdala je deklaraciju koja, po prvi put, zvanično i nedvosmisleno zabranjuje vojne aktivnosti Hezbolaha, ograničavajući ga na političke aktivnosti. Od tada pojavili su se izveštaji da je zapovednik vojske, Rodolf Hajkal odbio da zapleni oružje Hezbolaha po naređenju vladinog kabineta. Navodi se da je iskazao strahovanje da bi tako nešto moglo da dovede do rascepa u vojsci, koja odražava u svom sastavu konfesionalnu podelu društva i opredeljenja konfesionalnih zajednica.
Devetog marta vojni sud sudio je trojici pripadnika Hezbolaha koji su se uputili ka jugu za nezakonito posedovanje oružja. Njihovo oružje je zaplenjeno, oglobljeni su malim novčanim iznosom, a potom su pušteni. Libanski mediji raspredali su glasine o unutrašnjim i spoljnim pozivima da se smeni Hajkal zbog oklevanja da se razoruža Hezbolah; mnogo se govorilo i o procurelom izveštaju – za koji je kasnije utvrđeno da nije autentičan – da su oficiri vojske dali izjavu koja potcrtava značaj jednistva u vojsci kao izvorišta snage. U međuvremenu Izrael je nastavio da napada zemlju. Teško je zamisliti da su ovo uslovi u kojima bi libanska država mogla da pronađe način kojim bi prevazišla usud koji je prati od njenog osnivanja. Najbolje čemu se može nadati jeste nastajanje novog modusa vivendi koji bi sprečio novi građanski rat.
Ukoliko se Izrael bude držao izrečenih pretnji da će okupirati delove juga zemlje, to će istovremeno pojačati i mržnju prema samom Izraelu i ozlojeđenost protiv libanske vlade. U novom modusu vivendi u kojem Hezbolah gubi sve više i više moći, dvojni činilac ozlojeđenosti i neprijateljstva dovešće do pojave novog oslobodilačkog pokreta. Čak i ukoliko dođe do vrlo malo verovatnog sleda događaja po kojem Izrael zbog pritiska koji trpi bude bio prinuđen da obustavi svoj kopneni upad na jugu, izazov za vladu neće biti samo da obnovi domove već i da osigura bezbednost šiitske zajednice. Teško je zamisliti da vlada uspešno izvede bilo šta od toga. Jedino nedvosmisleno ostvarenje sadašnjeg izraelskog i američkog rata su smrt, beda i očaj.
Izvor: New York Review
[1] Članak Lubne el-Amin objavljen je u Njujorškoj reviji (New York Review) 18. marta; mnoge prilike u ratu u Libanu i šire na Bliskom istoku od tada su se izmenile; Izrael je izvodio vazduhoplovne operacije od 2. marta a od 16. marta počeo je sa izvođenjem kopnenog manevra kojim je zaposeo uzani zemljišni pojas na jugu zemlje; polovinom aprila ustanovljeno je primirje između dve strane; u međuvremenu, do isteka prve nedelje maja, zabeležena su brojna kršenja koja se, po svoj prilici, mogu pripisati obema stranama; prema podacima libanskih vlasti u dosadašnjem toku rata stradalo je 2.618 ljudi, uključujući one koji su stradali u izraelskim napadima posle proglašenja primirja; libanske vlasti u objavljenim podacima ne razdeljuju stradale borce Hezbolaha i drugih paravojski od stradalih civila; prema izraelskim navodima poginulo je 1.900 boraca Hezbolaha; poginulo je i 18 izraelskih vojnika kao i jedan radnik angažovan na uništenju objekata, 24 pripadnika libanske vojske i šestorica pripadnika međunarodnih mirovnih snaga. [Prim. prev]
[2] Plava linija je demarkaciona linija koju su povukle Ujedinjene nacije između Libana i Izraela 2000. godine; ona nije međunarodna granica; proteže se duž otprilike sto dvadeset kilometara; ova linija ne važi za granicu zato što su je povukle Ujedinjene nacije kako bi utvrdile da li su se izraelske snage povukle iz Libana; u pojedinim sektorima povučena linija pratila je lokalne administrativne prilike i svojstva terena a ne nužno strogo geodetski određenu državnu granicu; drugi teritorijalni sporovi Libana i Izraela, farme Šeba, brda Kafr Šuba i Gadžara ne odnose se na ovu demarkaciju. [Prim. prev.]
[3] Bagdadski pakt sklopljen je 1955. godine između Iraka i Turske da bi mu se kasnije priključile Velika Britanija, Iran i Pakistan; Irak je istupio iz pakta 1959. godine. [Prim.prev]
