Pišu: Maja Gebili, Ketrin Kartije, Prasanta Kumar Duta i Marijano Zafra
Preveo: Miloš M. Milojević
Dvadeset četvrtog marta, Izrael je obznanio plan da okupira južni Liban do reke Litani – nekih trideset kilometara severno od izraelsko-libanske granice, što je gotovo jedna desetina libanske teritorije – i stvori novu „odbrambeno bezbednosnu zonu“.
Izraelske vazduhoplovne i kopnene operacije tokom prethodnog meseca uglavnom su presekle veze južnog Libana sa ostatkom zemlje, prazneći desetine naselja i nanoseći štetu javnim dobrima koja su ključna za opstanak stanovnika koji su ostali na jugu.
Ove nedelje, Izrael je naveo kako će zaposesti južni Liban sve do reke Litani kako bi stvorio „tampon zonu“ protiv libanske naoružane grupe Hezbolah koja je uvukla Liban u regionalni rat otvaranjem vatre na Izrael 2. marta u znak solidarnosti sa svojim iranskim zaštitnicima.
Rade Maroević: Koliko razaranja još može da podnese Liban pre nego što nestane
Ova objava izazvala je duboka strahovanja od dugotrajne izraelske okupacije juga zemlje, koju je izraelska vojska već bila okupirala tokom više od dve decenije sve do 2000. godine.
Izraelska vojska već je naredila svom stanovništvu sa juga zemlje – što je otprilike jedna desetina libanske teritorije koju nastanjuje više stotina hiljada ljudi – da se uputi ka severu. To je najopsežnije naređenje o evakuaciji koje je Izrael izdao u Libanu.
Širom Libana, izraelski vazduhoplovni napadi ubili su više od 1.100 ljudi, prema navodima Ministarstva zdravlja, a prema naređenjima o evakuaciji raseljeno je više od milion stanovnika.
Izrael navodi da gađa postrojenja koja koristi Hezbolah, optužujući grupu koja uživa iransku podršku da ugrožava civile postavljanjem vojne opreme u naseljena mesta. Naznačili su da preduzimaju mere predostrožnosti upozoravajući civile da napuste područje pre napada. Hezbolah je negirao da koristi javnu infrastrukturu kao vojne objekte.
Kako je rat ušao u drugi mesec, osećaj beznađa zahvatio je neke Libance koji su otišli iz svojih mesta na jugu zemlje.
„Jednom kada budu odvojili Litani od Bejruta, to je to – kako će se ljudi vratiti svojim kućama?“, pita se Samar Džavlani, pedesetogodišnja žena raseljena iz drevnog južnog lučkog grada Tira.

Sources: Pléiades © CNES 2026, Distribution Airbus DS, Pléiades Neo © Airbus DS 2026, REUTERS/Amr Abdallah Dalsh, REUTERS/Stringer, OpenStreetMap
Napomena: Satelitski snimci zabeleženi 17. marta u Zarijehu, Kantaru i Hardali i 24. marta u Kinajatu
Izolovanje juga zemlje otpočelo je manje od dve nedelje od početka rata, kada je Izrael počeo da gađa mostove preko reke Litani za koje tvrdi da ih koristi Hezbolah za prebacivanje oružja južno, prema liniji fronta.
Od tada, barem sedam mostova u južnom Libanu je ili uništeno ili ozbiljno oštećeno u izraelskim napadima – šest njih se pruža preko reke Litani.
Ujedinjene nacije navele su kako uništenje mostova ostavlja desetine hiljada ljudi odsečene u južnom Libanu, izvan dometa humanitarnih konvoja koji nastoje da dostave neophodnu pomoć.
Ramsi Kais, libanski istraživač u Hjuman rajts voču, izjavio je za Rojters da međunarodno pravo zabranjuje napade na infrastrukturu ukoliko je šteta po civile znatna – čak i ukoliko se infrastruktura koristi u vojne svrhe. Upozorio je na „humanitarnu katastrofu“ koja će uslediti ukoliko jug zemlje bude u potpunosti izolovan od ostatka Libana.
Diana Mukaled, libanska novinarka, rekla je da je uobičajeno prelazila preko mosta na obalnom putu kod Kasmije kako bi posetila svoje mesto u južnom Libanu. Izrael ga je dvaput pogodio 22. marta.
„Mostovi nisu samo cement i gvožđe; oni su sećanje na put i tiha veza između nas i mesta koje volimo“, napisala je Mukaled na Tviteru (sada Eksu).
„Bombardovanje mostova ne preseca samo put; potresa to jedinstveno osećanje da uvek ima puta nazad“.

Kako se rat sve više odužuje, zdravstvena i energetska infrastruktura su počele da se urušavaju.
Na jugu, četiri bolnice su delimično oštećene u ratu, prema navodima Svetske zdravstvene organizacije. Dve su u potpunosti zatvorene. U izraelskom napadu na centar za pružanje primarne zdravstvene zaštite u južnom gradu Borž Kalauiju 13. marta ubijeno je dvanaest doktora, bolničara i sestara, prema podacima libanskog Ministarstva zdravlja.
Ukupno, u izraelskim napadima poginulo je više od četrdeset zdravstvenih radnika, mnogi od njih u južnom Libanu, navodi ministarstvo.
„Pružaoci hitne pomoći, zdravstveni radnici i civilna infrastruktura koja pruža bilo kakve zdravstvene usluge zaštićeni su međunarodnim humanitarnim pravom“, kaže Imran Reza, koordinator za humanitarna pitanja Ujedinjenih Nacija u Libanu. „Videli smo neprihvatljive gubitke“.
Burša Žaber: Koliko ratova može da se preživi u jednom životu
Rat je izbacio iz stroja dve ključne elektrane u južnom Libanu – jednu koja je pogođena u izraelskom napadu 19. marta i drugu do koje nije moguće dopreti zbog izraelskih kopnenih operacija u ovom području, prema rečima libanske uprave za snabdevanje električnom energijom. Dve stanice za snabdevanje vodom na jugu takođe više ne rade, prema Vodovodne uprave za Južni Liban – jedna je takođe oštećena izraelskim napadom a druga nije dostupna zbog izraelske kopnene operacije.
Dok energetska infrastruktura, u ograničenim okolnostima, može biti legitimna vojna meta, napadi takođe mogu biti ogrešenje o međunarodno pravo u slučajevima kada je nameravana ili kada se mogla predvideti nesrazmerno velika šteta po civilno stanovništvo, navode pravni stručnjaci.
U tekućem bliskoistočnom sukobu „izgleda da postoji otvorena namera da se napadaju civilni objekti za snabdevanje i tako da se ozbiljno naškodi ili čak da se u potpunosti uništi nacionalni i međunarodni ekonomski interes. Uslediće štetne posledice po civile. To nisu ni neposredni, ni nužni ni srazmerni vojni objekti, i stoga predstavljaju nelegitimne mete“, kaže međunarodni krivični tužilac Nigel Povoas.
Sistematsko nanošenje štete ključnim infrastrukturnim objektima i uticaj na civile „predstavljaju najžešću eskalaciju od početka marta i pojačavaju zabrinutost zbog rizika dugotrajne okupacije“, upozorila je ove nedelje Svetska zdravstvena organizacija.
Čak i pre rata, investicije u libansku javnu infrastrukturu bile su nedostatne i patile su od hronične zapuštenosti. Libanci strahuju da će biti potrebne decenije da se obnovi ono što je sada uništeno.
Ali duboku povezanost koju Libanci sa juga Libana osećaju prema svojoj zemlji teško je poništiti.
Amar Mazeh, lokalni zvaničnik iz gradića Bariš, tik južno od reke Litani, izjavio je za Rojters da je potražio sklonište u istočnom Libanu ali da će iznaći put do kuće ma šta da se desi.
„Ima mnogo puteva do sela. Doplivaćemo, ukoliko budemo morali“.
Dodatno izveštavanje: Nazih Oseiran, Entoni Dojč i Emili Madi/uredili: Džon Mekklur i Šeron Singlton
Izvor: Rojeters
