Piše: Dragan Uzelac
Roman Polanski jedan je od onih jedinstvenih, kontraverznih umetnika i ličnosti čiji su se filmovi i životna priča isprepleli i satkali vlastitom magijom neverovatnu, zastrašujuću i brutalno zlokobnu storiju. Ovaj poljsko-francuski režiser, scenarista, producent i glumac smestio je sebe svojim izvanrednim delima i tragičnom životnom pričom između krajnosti genijalnog filmskog stvaraoca i ukletog demona stvarnosti, smestio je sebe na graničnu, veoma oštru ivicu između dva sveta – onih koji ga prosto obožavaju i onih drugih koji ga sve vreme anatemišu i gledaju s odbojnošću i prezirom.
Kao dete iz jevrejske porodice(rođen je 1933. godine u Parizu, kao Roman Libling – Romek, u mračno doba početka progona Jevreja od strane nacista) osetio je na vlastitoj koži sve strahote i traume Drugog svetskog rata. Godine 1937. njegova se porodica iz Pariza seli u Poljsku, u predvečerje Drugog svetskog rata. Njegova trudna majka ubijena je u koncentracionom logoru Aušvic, dok je mladi Polanski (smešten u getu Krakova) uspeo nekako da pobegne od sigurne smrti (čija će ga jeza pratiti tokom celog života i uticati na njegovo stvaralaštvo) i preživi, zahvaljujući milosti dobrih ljudi.
Filmovi, koje je veoma rano zavoleo, pružili su mu jedno od retkih posleratnih utočišta za beg od surove stvarnosti. Polanski upisuje filmsku školu u Lođu, gde diplomira 1959. godine. Tokom studija snima niz kratkih filmova i biva zapažen kao veoma talentovan filmadžija. Filmovi Dvojica muškaraca i orman(1958) i Kad anđeli padnu(1959) bili su njegova odskočna daska u svet filma unutar kojeg će u narednih nekoliko decenija ostaviti neizbrisiv trag. U proteklih više od pola veka svet filmske umetnosti Polanski će zaseniti nizom antologijskih i kontraverznih ostvarenja – od kultnih, Rozmarina beba, Kineska četvrt, Stanar, Tesa od Ubervilovih i Pijanista, do ništa manje značajnih filmova: Nož u vodi, Bal vampira, Odbojnost, Gorki mesec, Deveta kapija, Pisac iz senke.
U svojim je filmovima demitologizovao, ismejao i unakazio sve principe, ideale i tradicije sveta u kojem živi, ali poput cinika nije izgradio ništa novo ili drugačije.
Jedan od segmenata i karakteristika po kojima će ga svet filma posebno pamtiti bili su njegovi mračni, klaustrofobični i brutalno nemilosrdni i provokativni (zloslutni) psihološki trileri. Skrivene spletke, tajne operacije, sve što ima prizvuk tajanstvenog i okultnog tipično je za njegov opus, pa Polanskog često definišu kao nadrealistu opsednutog temom represije i iz toga proizlazeće paranoje, koja je shvaćena kao bolest modernog društva, odnosno njegov neizbežan nusproizvod. Jedna od ključnih tema kojom se bave filmovi Romana Polanskog, tema izolacije, često je vezana uz eskapizam, beg od stvarnosti, svesni napor koji pojedinac preduzima kako bi se udaljio iz društvene sfere, iz čega sledi smeštaj radnje u skrovita mesta (Slepa ulica, Gorki mesec, Smrt i devojka), koja su idilična u onoj meri da pojedinca brane od imperativa vladajućeg društva, a postepeno postaju mesta iz noćne more s obzirom da u završnici ne uspevaju u toj svojoj nameri. Još jedan zaštitni znak filmova Polanskog je i upotreba motiva crvene boje, koja simbolički upozorava gledaoca na skrivenu/predstojeću opasnost. Polanski je svestan efekta koji takav vizuelni kod izaziva u gledaocu i koristi se njime u svim svojim filmovima.
Roman Polanski debituje u svetu igranog filma ostvarenjem Nož u vodi (1962).Snimljen prema scenariju Jeržija Skolimovskog, Jakuba Goldberga i samog Polanskog film govori o bogatom, nesrećnom bračnom paru koji se odlučuje krenuti na misteriozni izlet. Tematski sklopovi kojima je Polanski obuzet obuhvataju, dakle, nasilnost i seksualnost (kao oblike komuniciranja u savremenom svetu), kao i otuđenje i izolaciju čoveka, iz čega proizilazi nemogućnost komunikacije. Središnji se likovi filmova u podosta naslova rediteljevog opusa suočavaju s temeljnim oprečnostima, koje se u većini slučajeva pokazuju nerazrešivima. Karakteristična je upotreba malih, izolovanih grupica likova koji dolaze do spoznaje o nemogućnosti življenja s drugima i uzaludnosti vlastitog života.
Minimalistička priča o odlasku buržoaskog, nesrećnog bračnog para na jedrenje i njihovom druženju sa mladim autostoperom erotski je sugestivna i klasno krajnje provokativna. Komunističkim ocima u Varšavi nije se svidela eskapistička crta filma kojom se Polanski suprotstavlja socijalističkom konceptu filma s radnicima i seljacima kao glavnim protagonistima. Ovim filmom Polanski pokušava proniknuti u socijalno-psihološku strukturu poljskog društva, ciničnim opservacijama analizirajući odnose između troje protagonista koji se čitavim trajanjem filma sartreovski međusobno muče (kao u drami Iza zatvorenih vrata). Reditelj vešto obrađuje problem posleratnog otuđenja, alijenacije prisutne u međuljudskim odnosima, izbegavajući tada dominantnu estetiku socrealizma, kao i eksplicitne političke motive. Tako Polanski na sebi svojstven način stvara makabristički triler pun simbolike, s naglašeno erotičnom atmosferom, u kojem razvija egzistencijalističku crtu iskazanu već u ranijim kratkim filmovima.
Andžej (Leon Njemčik), radijski spiker i zagovornik poljskih društvenih vrednosti, i njegova atraktivna mlada žena Kristina (Jolanta Umecka) odluče provesti dan na izletu jedrilicom. Vozeći se prema marini, naiđu na nepoznatog mladića (Zigmunt Malanovič) koji stopira, te ga Andžej isprva nevoljko odluči povesti deo puta, a zatim iznenada pozove da im se pridruži u jedrenju. Nagla pojava mladića može gledaoca navesti na pomisao kako se ovde u radnju filma uvodi lik antagonista. Međutim, gledalac postepeno počinje sumnjati ko je ustvari pravi antagonist – nepoznati mladić, vodeno okruženje ili bračni par. Što više brod odmiče od obale, napetost između likova raste i formira se neobičan ljubavni trougao.Voda/jezero prividno predstavlja otvoreno prostranstvo, dok pojedinca zapravo potpuno zarobljava i konačno hvata u zamku, a to je suštinska odlika univerzuma Romana Polanskog. Suprug je tipični predstavnik samozadovoljnog birokratskog mentaliteta, snob bez duhovnih težnji. Mladić je njegov antipod, osoba slobodnog duha koja prezire lažne principe, licemerje i udobnosti staleža svojih domaćina. Između njih je supruga, gotovo vršnjakinja mladićeva, labilne prirode, koja muža treba samo radi sigurnosti i ugleda (kao što njezina mladost i privlačnost njemu služe radi reprezentacije). Suprugov latentno zločinački mentalitet izlazi na videlo kada se antipatija spram mladića pretvori u mržnju, jer njegova supruga počinje osećati izvesne simpatije prema mladiću(upravo radi mladićevih osobina koje je sama,udajom za malograđanskog mediokriteta, izgubila). Uz to, buntovni mladić krajnje je ironično raspoložen prema bahatom sredovečnom suprugu, pa situacija nadilazi uobičajeno muško nadmetanje. Mladić je predstavnik vrednosti koje je delila i supruga pre udaje, a kada se odnosi među muškarcima pretvaraju u slabo prikriveni sukob, antipatični i destruktivni suprug porazi predstavnika novih vrednosti bacivši njegov nož u vodu, a zatim i njega (koji navodno ne zna plivati). Njihova borba za vlast okončava s Andžejem koji misli kako je mladića ubio i odlazi plivajući na obalu kako bi obavestio policiju, dok mladić izranja i vraća se na brod, gde on i Kristina vode ljubav. Nakon što ga iskrca s broda, Kristina se vraća sama na obalu, gde je dočekuje suprug, koji nije otišao na policiju jer nije uzeo ključ od auta. Kristina mu govori kako je mladić živ i kako ga je prevarila s njim, no on misli kako sve izmišlja da on ne bi osećao grižu savesti. Zaputivši se prema policiji, autom zastanu na raskršću pred putokazom koji pokazuje gde je policijska stanica, te film završava neodređeno – na gledaocu je da odluči kojim su putem krenuli.
Mesto Hermana Ipena u opštem obrazovanju: Prepoznavanje sveta Džeremaje i Kurdija Meloja
Film Polanskom donosi prvu nominaciju za nagradu Oskar, nominaciju za najbolji strani film. Bio je to lagani uvod u temu, početak jedinstvenog puta jednog od najbitnijih filmskih autora XX veka.
Naredna tri filma Polanski snima u Engleskoj. Prvi od njih, Odbojnost (1965), uvodi nas u njegov mračni svet, tzv. Apartment Trilogy odiseju klaustrofobije, izolacije, mračne strane ljudske psihe i psihološkog sloma otuđenog pojedinca modernog, bezbožnog i bezosećajnog sveta.
Odbojnost je drugi dugometražni igrani film Polanskog, a prvi koji je snimio izvan Poljske. Pokoravajući se zapadnjačkoj težnji komercijalnosti, piše (sa svojim čestim saradnikom Žerarom Brašom) scenario koji deluje kao nesvakidašnji spoj psihološke drame i filma strave i užasa, odnosno kao horor s izraženim realističkim odmakom, vrlo veran prikaz raspada ljudskoga uma – seksualnih neuroza koje ubrzano ponuru u psihozu. Modernističkog izražaja, ukorenjen u nadrealističkoj tradiciji, film putem eksternalizacije unutrašnjeg sveta protagonistkinje Kerol progovara i o uticaju spoljnjeg sveta na nju samu. Moglo bi se reći i da Polanski ovde zapravo anticipira postmodernizam – razgrađivanjem i nadograđivanjem pravila žanra on ga osvežava.
Kerol (Katrin Denev), vrlo privlačna devojka poreklom iz Belgije, zaposlena je u kozmetičkom salonu u otmenoj londonskoj četvrti Kensington. Živi sa starijom sestrom Helen (Ivon Furno) u iznajmljenom stanu, gde ih često posećuje Helenin bogati ljubavnik (povremeno i izdržavalac) Majkl (Ijan Hendri). Prisutnost oženjenog Majkla uznemiruje labilnu Kerol, koja boluje od androfobije (strah od muškaraca) i oseća izrazitu odbojnost prema svemu što ima veze sa muškarcima i polnošću, uključujući tu i stalna udvaranja Kolina (Džon Frejzer), šarmantnog mladića iz susedstva. Uprkos Kerolinim molbama, Helen i Majkl odlaze na dvonedeljni odmor u Italiju. Njezino već načeto mentalno zdravlje potpuno propada i obuzimaju je šizofrene halucinacije – prostorije stana počinju metamorfozirati, a imaginarni muškarac svakodnevno je brutalno siluje. Kada Kolin, izbezumljen njezinim odbijanjem, provaljuje u stan, Kerol ga ubija svećnjakom, a stanodavca, koji došavši po stanarinu takođe pokušava napastovati Kerol, masakrira britvom. Film završava povratkom Majkla i Helen s odmora koji Kerol nalaze polumrtvu u haosu demoliranog stana, definitivno podleglu bolesti.
Naredni film, Kul-de-sak (Slepa ulica) (1966), predstavlja sumornu, nihilističnu tragikomediju, nastalu pod snažnim uticajem Beketove drame apsurda Čekajući Godoa. U mnogim intervjuima Polanski će upravo film Slepa ulica prozvati najdražim iz vlastitog opusa. Ovaj triler apsurdističkih dimenzija, pod uticajem Antonina Artoa, Samjuela Beketa i Harolda Pintera, prati sudbinu čudesnog kriminalnog dvojca, koji utočište pronalazi u zabačenom zamku i uzima tamošnje, još čudnije stanare za taoce. Reč je o tematici koja Polanskog zaokuplja još od studentskih dana (Debeli i mršavi). Film je duhovit, luckast, ali i poprilično groteskan, čemu najviše pridonosi zaigrana priroda izolovanog bračnog para. Priča je to o napuštenima/odbačenima, globalnom pesimizmu, ponižavanju i ugnjetavanju, mizantropiji i mizoginiji, neurozama i smrti. Slepa ulica pomaknuti je esej o moći i dominaciji, studija dekadencije i raspada svih istinskih vrednosti. Celo zbivanje locirano je u dvorcu ruini u Škotskoj u kojem je nekada prebivao romantični junak Voltera Skota, Rob Roj, što se u filmu naglašava u nekoliko sekvenci, a čime se potencira zamisao o ruševnosti i raspadu zapadne civilizacije i njene kulture. Sadašnji vlasnik dvorca Džordž (Donald Plizens) gotovo je degenerisani izdanak građanske klase i evropske kulture, nastanjen ovde kako bi se odvojio od ostatka sveta. S njim je i njegova bezosećajna žena Tereza (Fransoaz Dorleak) koja ga prezire i kao muža i kao čoveka, koja ga vara i ismejava, ponašajući se prema njemu kao prema detetu. Kada u dvorac, bežeći, naiđu dva olinjala, od svoje bande zaboravljena gangstera, Ričard (Lajonel Stender) i ranjeni Albi (Džek MekGauran), počinje teror. Albi uskoro umire od zadobijenih rana, a Ričard, terorišući ukućane, željno očekuje dolazak šefa podzemlja, izvesnog Katelbaha. Ovo je očita parafraza na Beketovo Čekanje Godoa, nedvosmislenim iskazivanjem uzaludnosti očekivanja i nada.
Svi su likovi točkići u igri organizovanoj bez njihova pristanka, svi su u društvenoj i životnoj slepoj ulici i niko nije u stanju nešto preduzeti, izuzev onog od društva izopštenog, starog gangstera, koji na kraju gine od metaka histeričnog muža, dakle, od onoga koji je od njega inferiorniji. Time film predstavlja pesimističnu i mračnu, sarkazmom ispunjenu parabolu zapadnog sveta, humano je potisnuto u drugi plan (žena je bezosećajna i beskrupulozna, a muž intelektualac odvratni je slabić, čija su etika i obrazovanje svima samo na teret; jedini koji nešto vredi je razbojnik kojeg je izdala vlastita banda). U okrutnom svetu Slepe ulice (slično kao i u kasnijem Gorkom mesecu) ljudi kažu ono što misle, bez obzira koliko to bilo neprimereno, a događaji slede vlastitu logiku, van ičije kontrole.
U parodijskom stilu nastavlja se i Bal vampira (1967), priča o ludom profesoru Arbonsijusu (Džek MekGauran) i nespretnom pomoćniku Alfredu (tumači ga sam Polanski), koji putuju kroz mračnu Transilvaniju u potrazi za vampirima. Buduća supruga Polanskog, glumica Šeron Tejt, tumači ulogu lokalne devojke Sare (u koju se Alfred zaljubljuje). Zloslutni, neočekivani i jezoviti kraj filma kao da je bio najava remek-dela koje će prvo proslaviti Polanskog – Rozmarina beba i tragičnog kraja njegove buduće supruge, najava tame koja će zaseniti oblake njegove kreacije i slave i odvesti njegov život putem trajne melanholije, tragike kojoj gotovo nema ravne ne samo u svetu umetnosti i njenih kreatora.
Nakon što je oženio Šeron Tejt u Londonu, januara 1968. godine, Polanski odlazi u SAD i snima svoje prvo uspešno holivudsko ostvarenje – Rozmarina beba (1968), satirični horor triler. Definitivno jedno od najmračnijih filmskih ostvarenja, posveta je Satani (ili borbi protiv njega) u stilu briljantnih: Isterivač đavola Vilijama Fridkina ili Anđeosko srce Alana Parkera, čudesno predskazanje reditelja Polanskog (i uvod u sve njegove životne tragedije), adaptacija istoimenog bestselera Ire Levina.
Radnja filma fokusirana je na Rozmari i Gaja Vudhausa koji se useljavaju u novi stan. Film je snimljen u prestižnoj (aristokratskoj) njujorškoj zgradi Dakota, mestu stanovanja brojnih poznatih glumaca, muzičara i pisaca (ispred koje je 1980. ubijen slavni rokenrol umetnik Džon Lenon). Njihovi susedi su Roman i Mini Kastevet, stariji bračni par. Iako deluju veoma prijateljski nastrojeni, nešto je čudno u vezi sa njima – pre svega zvuci koji dopiru iz njihovog stana. Rozmari pokušava da bude na distanci sa susedima, dok njen muž rado pristaje na druženje. Nakon nekog vremena Rozmari zatrudni i od tog trenutka počinju njeni neobični paranoični strahovi i muke. Nešto se čudno dešava u stanu – zgrada u koju su se uselili opterećena je mračnom prošlošću, suicidom mlade devojke koja je tu živela pre njih. Film se vrtoglavo kreće ka uznemirujućoj završnici – najupečatljivija je scena sa sekvencom noćne more koja prikazuje silovanje Rozmari od strane Satane.
Kada se Rozmari nakon čitavog ritualnog satanističkog bunila i porođaja budi, objašnjavaju joj da je dete mrtvo. Ona ipak uspeva krajnjim naporima da uđe u stan Kastevetovih i upada usred satanističke seanse u kojoj ljudi iz čudesnog sveta tame donose darove detetu. Kada je Rozmari videla da joj dete ima reptilske oči počinje plakati, ali joj Roman Kastevet objašnjava: Satana je njegov otac, ne Gaj. Došao je iz pakla i začeo sina ženi smrtnika. Satana je njegov otac, a on nosi ime Adrijan. On na kraju navodi da nakon njegovog rođenja počinje novo doba (Nju Ejdž) i da je Bog mrtav. Adrijan se rodio 6.6.1966. Dete je na kraju filma u kolevci iznad koje visi preokrenut krst, simbol Antihrista.
Godine 1968. Roman Polanski je snimio film koji opisuje manipulaciju mladom devojkom od strane okultnog visokog društva radi rituala. Godinu dana nakon premijere filma žena Romana Polanskog – glumica Šeron Tejt, ritualno je ubijena u SAD tokom trudnoće od strane Čarlsa Mensona i njegovog bolesnog kulta. Nakon brutalnog pira, njenom krvlju su na ulazu kuće ispisali reč – Svinja.
Mnogi istoričari tvrde da je upravo taj događaj napravio veliki pomak od dece cveća prema brutalnom svetu kojeg i danas osećamo na vlastitoj koži. Film Rozmarina beba je verovatno prvi film koji je snimljen tokom novog društvenog poretka, odnosno predstavlja zadnji ekser u sanduku hipi pokreta. Društvo bez brige i nesreće preko noći postaje marioneta lobija i interesa, a mnogi veruju da je Polanski ovim potezom zapravo sam sebe osudio na večno izgnanstvo iz SAD. Prvo mu je žena smaknuta na, dotad, neviđen način, a zatim je osuđen i za pedofiliju. Džon Ficdžerald Kenedi i Martin Luter King su preko noći zamenjeni sa Mensonom, Novim svetskim poretkom, vladama iz senke i ratovima radi mira. Čovečanstvo je postalo poput Rozmari: otrovano, napaćeno, uništeno i iskorišćeno da bi se nakon duge i teške borbe na kraju samo pomirilo s nametnutom sudbinom na sveopštu radost elite.
Obračun Romana Polanskog s visokim (elitnim) društvom i njegovim krvavim ritualima i okultizmom bio je jedan od poslednjih hrabrih pokušaja otpora. Potom je ostalo samo bezdušno ćutanje i pileće srce sveta, bez imalo hrabrosti, volje i dostojanstva koje čoveka jedino čini čovekom potpunim i vrednim. Ostalo je nebo zatamnjeno zloslutnim oblacima, bez svetlosti i radosti vere. Usledila je potom trogodišnja kreativna pauza, stravična tragedija i povratak Polanskog svetu filma početkom sedamdesetih, povratak koji će ga odvesti do kreativnog vrhunca i priznanja kao vrhunskog klasika autorskog filma, s jedne strane, i do optužbe za pedofiliju i progona iz Amerike, s druge strane.
Film koji otvara novu deceniju bio je malo zapaženi Makbet (1971), bleda i nasilna filmska verzija dramskog klasika Vilijema Šekspira. Pod snažnim uticajem porodične tragedije u kojoj je stradala njegova trudna žena, Polanski stvara veoma nasilnu i modernističku verziju pozorišnog komada o nasilju, zlu i borbi za vlast. Sledi ga film Šta? (1972), sarkastična apsurdna komedija, razvučena priča o seksualnim poniženjima kroz koja prolazi devojka Nensi (Sidni Rom), privlačna Amerikanka, članica hipi pokreta, na autostoperskom putu po Evropi.
Naredna dva filma doneće Polanskom punu satisfakciju i prikazati ga kao jednog od najboljih režisera u istoriji kinematografije. Kineska četvrt (1974), snimljena po povratku Polanskog u Holivud, postaće klasik za sva vremena. Po scenariju Roberta Tauna, ispričana je mračna priča o građanskoj i porodičnoj korupciji, smeštena u tridesete, krizne godine XX veka u Los Anđelesu. Kao tumači glavnih uloga pojavljuju se slavni Džek Nikolson, Džon Hjuston i Fej Danavej. Nominovan u 11 kategorija, film je osvojio prestižnog Oskara za najbolji originalni scenario, postavši jedan od slavnih holivudskih klasika.
Kineska četvrt mračna je priča o građanskoj i porodičnoj korupciji, inspirisana istorijskim nesuglasicama oko prava na zemlju i vodu koje su obeležile urbani razvoj južne Kalifornije tokom 1910-ih i 1920-ih. Javno dobro biva podvrgnuto pohlepi pojedinaca – oligarhiji koja vlada iz senke. Poput Rozmarine bebe, film progovara o ulozi zla u svakodnevnom životu, o modernom vremenu u kojem je nastupila smrt Boga. Koncept kineske četvrti označava sistemsku metaforu koja prožima film specifičnim značenjem. Kritičar Majkl Iton naglašava kako je kineska četvrt izvrstan naslov za kompleksan detektivski triler, koji obuhvata nekoliko dimenzija – političku (o prirodi vlasti i moći), seksualnu (o prirodi pola), metafizičku (o prirodi zla), psihološku (o prirodi sopstva) i filozofsku (o prirodi znanja).
Radnja ove detektivske melodrame smeštena je u okrug Los Anđelesa 1937. godine, u vreme kada grad još nije započeo svoj nagli rast. U tom su razdoblju Azijati (Kinezi i Japanci) jedna od najbrojnijih etničkih grupa na tom prostoru, tvoreći radnu snagu koja je obično živela u svojoj (kineskoj) četvrti u zapadnom delu grada. Iako nas u kinesku četvrt film doslovno vodi samo jednom – i to u završnici, prema istoričaru filma Vilijamu DŽ. Palmeru kineska četvrt u filmu funkcioniše manje kao stvarno mesto, a više je simbol uzaludnog pokušavanja da se realnost shvati i protumači. Tokom filma kineska četvrt prerasta u metaforu mesta gde policija, odnosno sile pravde i zakona ne čine gotovo ništa od onoga što njihova funkcija podrazumeva, te je ujedno i oznaka za mesto gde se skrivaju tajne i gde vlada korupcija.
Radnja, dakle, prati privatnog istražitelja Džejka DŽ. Gitesa (Džek Nikolson), bivšeg policajca, koji sada mirno živi istražujući slučajeve preljuba. On je unajmljen kako bi sledio gradskog službenika Holisa Malvreja kojeg njegova žena Evelin (Fej Danavej) sumnjiči za neveru. Holisa uskoro nalaze mrtva (navodno se utopio). Ubrzo dolazi do obrta – Holis jeste službenik kojeg je Gites sledio, no izvesna Ida Sešns lažno se predstavljala kao njegova žena Evelin. U kratkom vremenu, Gites otkriva mnogo veći zločin, spletku oko preusmeravanja vode iz sušom pogođene doline kako bi se omogućila prevara s preprodajom zemljišta. Moćna kompanija koja upravlja time, simboličkog naziva Voda i moć, pokazuje se kao velika, tajnovita i korumpirana institucija. Iza ove spletke stoji beskrupulozni tajkun mitskog imena Noa Kros (Džon Hjuston), a Gites se sve više upliće u vezu sa njegovom kćeri Evelin, sada Holisovom udovicom. Iako Gites sumnja kako je Evelin ubila muža, polako se otkriva da ga je ubio Kros kako ovaj ne bi mogao sprečiti gradnju nove brane, a takođe je pokušao ubiti i Gitesa kako ne bi razrešio Holisovo ubistvo i celokupnu urotu. Postaje jasno kako je Gites običan pijun u mnogo većoj igri, koja kulminira otkrićem kako je Ketrin, mlada devojka koju Evelin štiti, produkt incestuoznog odnosa Krosa i Evelin. U finalnoj sceni Evelin gine, a Gites se još jednom pokazuje nesposobnim spasiti ženu-žrtvu, koja mu se obratila za pomoć. Završna scena, u kojoj eksplicitno vidimo kako je metak pogodio Evelin u glavu, tačnije razneo njeno levo oko, samo je jedna u nizu makabrističkih uličnih scena koje susrećemo u Polanskijevim filmovima, poput scene u Rozmarininoj bebi ispred stambene zgrade, kada se mnoštvo okupilo oko krvavog tela devojke koja je skočila kroz prozor u smrt.
Vrhunac Romanove stvaralačke faze sedamdesetih bio je kultni Stanar (1976). Snimljen u Parizu, po romanu francuskog pisca Rolanda Topora, antologijsko ostvarenje mračne trilogije – Stanar (u kojem se sam Polanski pojavljuje kao tumač glavnog lika – Trelkovskog) nastavlja da istražuje mučne teme psihološkog i emotivnog sloma čoveka današnjice i modernog sveta u kome vlada bezosećajnost, ludilo, nasilje i socijalno otuđenje, sve vrste egzistencijalnih nemira i poremećaja ljudskog uma. Kao partnerka, u filmu se pojavljuje izvanredna Izabela Ađani. Film odiše mrakom paranoje, zloslutnošću, nadrealnom i klaustrofobičnom atmosferom priviđenja i psiholoških trauma troje glavnih likova – i stana kao metafore ljudske izolacije, otuđenja, bezdušnosti i zla sveta paranormalnog.
Od trenutka kada povučeni, tihi i zagonetni Trelkovski, novi stanar zgrade, ulazi u stan u kojem je prethodno živela Simon (koja je pokušala samoubistvo i koja se nalazi u bolnici koju Trelkovski posećuje, a potom se sve više čudesno transformiše u njen lik) počinje zastrašujuća psihološka drama o čovekovom identitetu, neizlečivoj usamljenosti duše, unutrašnjim lomovima, željama, snovima, frustracijama i prikrivenim porivima. Počinje priča o čovekovoj paranoičnoj izgubljenosti i očajničkom, suicidalnom kriku unutar moderne alijenacije i krize identiteta. Kao snimatelj filma pojavljuje se slavni kamerman mračnog Bergmana, Sven Nikvist.
Trelkovski je u početku zadovoljan svojim novim smeštajem no susedi mu ubrzo počinju prigovarati zbog buke. Prigovori započinju već prilikom zabave useljenja, a kasnije i najmanji zvuk premeštanja nameštaja izaziva burnu reakciju suseda koji žestokim lupanjem po zidovima sa svih strana iskazuju svoje veliko nezadovoljstvo novim stanarem. Zbog osećaja krivice ali i straha da ga ne izbace na ulicu, Trelkovski se izoluje od prijatelja te ga obuzima paranoja. Čvrstog je uverenja da su njegovi susedi naterali u smrt gospođicu Simon Šul i da se sada na isti način pokušavaju rešiti i njega. Identitet mu se počinje stapati s identitetom prethodne stanarke uz groteskne i bizarne halucinacije.
Uspešni kreativni period prekinut je nakon afere Romana Polanskog sa maloletnom Samantom Gejmer i njegovog odlaska u Francusku, februara 1978. godine.
Sledeći projekat bio je film Tes (1979), snimljen na severozapadu Francuske, po motivima romana engleskog pisca Tomasa Hardija Tesa od Urbervilovih, posvećen pokojnoj Šeron Tejt. Ideja da se snimi ovaj film potekla je od same Šeron koja je pred kobni odlazak iz Londona u Los Anđeles ostavila Polanskom na njegovom noćnom ormariću primerak pomenutog romana s porukom da bi se na osnovu njega mogao snimiti dobar film. Mlada, prelepa i fatalna Nastasja Kinski dodatno je doprinela da film postigne i komercijalni uspeh, kao i pohvale kritike i publike. Polanski je filmom osvojio nagradu Cezar za najbolji film i režiju, kao što je nominovan za Oskara u četiri kategorije (druga Romanova nominacija za najboljeg reditelja).
Tes od Urbervilovih jedino je poetično delo Romana Polanskog. Tesina romantična odiseja s tragičnim svršetkom u prvi plan izbacuje mladu, gotovo maloletnu nemačku glumicu Nastasju Kinski. Ovaj film svog autora predstavlja u atipičnom, ali još uvek zavidnom rediteljskom izdanju. Radnja je smeštena u prostorno-vremenski okvir ruralne, viktorijanske Engleske, a započinje gotovo nevino – seoske devojke odevene u bele haljine sa cvetnim venčićima na glavama plešu uz zvuke vesele narodne pesmice. Priprosti seljak Džon Derbifild, koji prolazi pored njih, od lokalnog sveštenika i istoričara Tringema saznaje kako njegovo prezime potiče od plemićke porodice d’Urbervil, koja je tokom vremena izgubila posede i prestiž nakon izumiranja muških naslednika. Zapravo beskoristan podatak, koji služi samo kao usputni kuriozitet, u seljaku razvija opsesivnu ideju ponovnog zadobijanja izgubljene plemićke titule, pa svoju kćer Tesu (Nastasja Kinski) tera da se zaposli na obližnjem imanju porodice d’Urbervil. Alek d’Urbervil (Li Loson) opčinjen je prelepom rođakom i pokušava je zavesti ružama i jagodama. Kako je on svoje porodično ime i grb zapravo kupio, s Tesom nije u krvnom srodstvu. Ponesen strašću Alek je jednom prilikom počne ljubiti, no to iznenada prerasta u čin silovanja, a ona nakon nemilog događaja odlazi trudna kući, gde rađa bolesno novorođenče kojem nije suđeno da preživi. Nakon nekog vremena Tesa se zapošljava na farmi kao mlekarica i upoznaje svoju pravu ljubav, ambicioznog mladog poljoprivrednika iz ugledne porodice, pod imenom Endžel Kler (Piter Fert), koji Tesu doživljava kao potpuno nevinu i neiskvarenu devojku sa sela. Kako mu ona svoj prethodni grešni odnos sa Alekom priznaje tek tokom njihove prve bračne noći, razočarani Endžel odriče je se, smatrajući je poslednjim izdankom loze degenerisane aristokratije. Sada je Alek ponovo saleće, no ona ga grubo odbija sve do iznenadne očeve smrti, nakon koje njenoj porodici preti glad i iseljenje. Takva situacija prisiljava je na održavanje ispraznog odnosa sa Alekom, bivajući njegova ljubavnica kako bi prehranila porodicu. Ubrzo zatim vraća se Endžel, kojem je misionarsko putovanje u Brazil delimično uništilo zdravlje, a sada se kaje zbog svojih postupaka i pokušava pronaći Tesu. Ipak, odlazi slomljen kada je pronalazi na Alekovom imanju. Tesa shvata kako je njezina odluka da se vrati Aleku uništila mogućnost srećnog života s Endželom i odlučuje ubiti Aleka. Bežeći s mesta zločina, Tesa pronalazi Endžela koji je konačno prihvata kao svoju ženu. Ona sa suprugom provodi tek dve zajedničke noći sreće, pre nego zbog svog zločina biva uhvaćena, te osuđena na smrt vešanjem.
Analizirajući čudesni i mračni opus Romana Polanskog uočava se direktna povezanost njegovih filmova s traumatskim epizodama iz njegovog više no tragičnog života. U ovom filmu to se naglašava već tokom uvodne špice – pojavljuje se posveta to Šeron (za Šeron), jasno dajući do znanja kako je film snimljen u sećanje na ubijenu rediteljevu suprugu Šeron Tejt. Takva posveta pruža svojevrsno objašnjenje melanholije koja prevladava filmskom atmosferom. Polanski time želi ukazati kako je radnju ovog filma, koji tematizuje stradanje mlade neiskvarene devojke, potrebno sagledati u odnosu na ubistvo njegove mlade supruge, a ne tada aktuelno silovanje maloletnice za koje ga se teretilo, a s kojega je pokušavao skrenuti pažnju medija.
Osamdesete i devedesete nisu donele većeg kreativnog i komercijalnog uspeha slavnom reditelju, ostajući nekom vrstom zatišja pred buru i njegove naredne filmske klasike u prvoj deceniji XXI veka. Filmovi poput: Gusara (1986), Ludila (1988), Gorkog meseca (1992) i Devete kapije (1999) dela su manjeg umetničkog značaja, magije i nadahnuća, ali Zlatna palma koja je usledila za naredni njegov film Pijanista, bila je najava fantastičnog povratka genijalnog i mračnog Romana Polanskog.
Pijanista (2002) predstavlja briljantni istorijski film (sa sjajnim Adrijanom Brodijem u glavnoj ulozi), adaptaciju istoimene autobiografije jevrejsko-poljskog pijaniste Vladislava Špilmana, ratnog zatočenika nacističkog ludila i Varšavskog geta tokom mraka Drugog svetskog rata.
Dirljiva, zastrašujuća i topla ljudska priča o snazi ljudskog duha, požrtvovanju, saosećanju, prijateljstvu, veri i snazi umetnosti u haosu krvoprolića i besmisla rata, obogaćena klavirskim remek-delima velikog umetnika Šopena (Frederik Šopen) – srca i duše napaćene Poljske, suprotstavljena je zlu jedne nihilistične, sadistički okrutne, bezbožne i nehumane ideologije mraka, naglašena jednim moćnim zaokretom na kraju filma, kada ironijom sudbine krhkom i hrabrom pijanisti Špilmanu život spasava nemački oficir, predstavnik upravo onih snaga koje su Poljsku pretvorile u geto, logor smrti za nepodobne. Ime Špilman homonim je za nemačku reč Špilman, koja znači čovek koji svira, dok se za ovaj film (remek-delo Polanskog, njegov bolni osvrt na tragičnu traumu detinjstva) može reći da je sinonim za ranjenu, besmrtnu ljudsku dušu punu predivnih osećanja i nesebičnosti.
Usledila je ekranizacija Dikensovog Olivera Tvista (2005), potom film Svakom svoj bioskop (2007), a onda još jedan vanvremenski klasik sedme umetnosti.
Bio je to film Pisac iz senke (2010), politički triler Romana Polanskog, za koji je scenario napisao zajedno sa Robertom Harisom, autorom romana po kojem je film i snimljen. Glavnu ulogu tumači briljantni Juan Mekgregor. U pozadini intrigantnog i napetog trilera Polanski gradi atmosferu jezive tame, one vrste zloslutnog mraka tako karakterističnog samo za njega – atmosfere koja ga odvaja iz mora sličnih autora i filmova i uzdiže na pijedestal najvećih, lako prepoznatljivih i harizmatičnih predvodnika.
Poznati britanski pisac (Mekgregor) koji piše u ime drugih, kao pisac iz senke, pristaje da dovrši memoare kontroverznog bivšeg premijera Britanije Adama Langa (Pirs Brosnan). Međutim, projekat kao da je uklet od samog početka, između ostalog i zbog toga što je piščev prethodnik na projektu pisanja memoara, Langov bliski saradnik, nastradao pod čudnim i nikad do kraja razjašnjenim okolnostima. Pisac iz senke odlazi u kuću na ostrvu u blizini istočne obale SAD kako bi tamo započeo pisanje. Na dan njegovog dolaska jedan britanski političar optužuje Langa da je odgovoran za hapšenje osumnjičenih za terorizam i za njihovu tajnu predaju CIA koja ih je mučila. Tokom rada na knjizi pisac počinje da otkriva niz detalja koji Langa povezuju sa CIA-om i nalazi da je na iste tragove naišao njegov nastradali prethodnik, u čijem se rukopisu možda nalaze tajne informacije za rasvetljavanje afere. Mračno kolo zakulisnih radnji lagano se odmotava, omča oko pisca se sve više steže istovremeno sa razotkrivanjem tajanstvenog koda cele priče i na pragu konačnog otkrića istine pisac strada.
Sam kraj filma, čudesni kadar u kojem mukotrpno sakupljani spisi razasuti (nakon ubistva pisca) lepršaju sablasnom (gotovo praznom) ulicom u mučnoj atmosferi nasilne smrti i agonije ljudske nemoći da se izbori sa prokletstvom zle sudbe i pozadinskim silama mraka, čista je antologija filmske umetnosti, kvintesencija stvaralaštva ukletog filmadžije Romana Polanskog. Napeto, neizvesno i sumorno, stilski potkovano remek-delo.
Čovek kojem je majka umrla u nacističkom logoru, čiju su trudnu ženu, glumicu Šeron Tejt, izmasakrirali pripadnici satanističke sekte Čarlsa Mensona (u noći između 8. i 9. avgusta 1969. godine, u njenom stanu u Kaliforniji) i koji je osuđen za seks sa maloletnicom dao je svetu filma jedan od najmračnijih opusa, upozoravajuću, zastrašujuću sliku sveta ljudskog ludila, otuđenja, vlasti demona nad čovekom, nasilja, perverzija i destruktivnih poremećaja ljudskog uma spremnog na svirepi zločin, bez emocija i ikakvog saosećanja.
Roman Polanski reditelj je koji u svojim filmovima najčešće iščitava izokrenutu sliku čovekovog postojanja, toliko izokrenutu da seže do potpunog ugrožavanja prvobitnih porodičnih vrednosti. Polanski je kosmopolitski usmeren, te sklon propitivanju temeljnih problema egzistencije, krajnjoj grotesci, ali i preciznoj deskriptivnosti, baštinik je postupaka Alfreda Hičkoka, ali i tzv. visokog modernizma (npr. Luisa Bunjuela), te se prilagođava normama raznih sredina. Ovaj francusko-poljski reditelj jevrejskih korena redovno je (ko)scenarist svojih, pretežno teskobnih filmova (upoređivanih s teatrom apsurda, a i s teatrom okrutnosti), u kojima likovi nemaju mogućnosti iskupljenja u emocijama (često prigušenim ili neuobičajenim). Njegovi filmovi u jednom svom sloju predstavljaju mračnu ili dekadentnu varijantu klasičnog poetskog motiva o ljubavi i smrti, odnosno sklopa eros–tanatos; izmenama erotičnog i violentnog paralelne su izmene komičnog i ozbiljnog. Karakteristična je i njegova sklonost intervenisanju elemenata različitih žanrova, kao i smisao za realistički detalj, za naturalizam u prezentaciji građe, za određeni naturalistički simbolizam prožet crnim humorom i obilnom dozom sarkazma.
Tamne strane modernog, samoživog i bezbožnog sveta i ljudske ličnosti zasijale su na filmskom platnu zahvaljujući najviše oštrom oku i spretnim rukama slavnog umetnika – kontroverznog i smelog filmskog reditelja Romana Polanskog, ostajući zauvek kao upozorenje svetu koji se odrekao lepote, humanosti, Boga i saosećanja zarad materijalističke koristi i sebičnosti. Mada okrutan, groteskan i prepun crnog humora i voajerizma, svet Romana Polanskog ponudio je neku vrstu drugačije lepote, alternativu ograničavajućim zidovima stana i zidovima u ljudskim glavama, lepotu izazova i želje da se svet šokantnošću napokon vrati pod okrilje humanosti, lepote i ljubavi.
Svet filma sa Romanom Polanskim dobio je jednog jedinstvenog poetu, jednog mračnog i ukletog poetu pokretnih slika koji je hrabro uronio u sablasni svet tame ljudske duše, naslikavši ga svojim napetim kadrovima na filmskom platnu besmrtnosti. Potezom kamere od kojeg se ledi dah i krv u žilama filmofila.
Izvor: Fenomeni
