Piše: Isak Asimov
Pišem članak u četiri nastavka za Fild njuspejper sindikejt početkom svake godine već nekoliko godina unazad, a sada, 1980, imajući na umu da se približava i 1984. godina, iz FNS su mi zatražili podrobnu kritiku romana 1984 Džordža Orvela.
Kolebao sam se. Nisam se sećao skoro ničega iz knjige, pa sam to i rekao, ali Denison Demak, fina mlada žena, moja veza sa FNS, jednostavno mi je poslala primerak knjige i rekla: „Pročitajte“. I tako sam je pročitao i ostao sasvim zapanjen onim što sam pročitao. Zapitao sam se koliko je ljudi koji tako samouvereno govore o njemu taj roman uopšte i pročitalo; ili, ako jesu, da li su išta zapamtili. Pomislio sam da bi trebalo da napišem kritiku, ako ni zbog čega drugog, a ono da te ljude ispravim. (Izvinjavam se, ali ja volim da ispravljam ljude.)
A) PISANJE 1984
Knjiga pod naslovom 1984 objavljena je 1949. godine. Napisao ju je Erik Artur Bler pod pseudonimom Džordž Orvel. Napisana je u pokušaju da se prikaže kako bi izgledao život u svetu totalnog zla, u kom se oni što kontrolišu državu održavaju na vlasti pomoću brutalne sile, izvrtanjem istine, neprestanim prepravljanjem istorije i, uopšte, opčinjavanjem ljudi.
Taj zli svet smešten je samo 35 godina u budućnost, tako da bi čak i ljudi koji su već bili u svojim ranim srednjim godinama u vreme objavljivanja knjige mogli da dočekaju da vide da li su proživeli normalan život.
Ja sam, na primer, već bio oženjen kada se knjiga pojavila, a evo nas sad na manje od četiri godine od te apokaliptične godine (jer „1984“ je postala godina povezana sa užasima upravo zbog Orvelove knjige) i veoma je verovatno da ću doživeti da to vidim.
U ovom poglavlju ću raspravljati o knjizi, ali najpre: Ko je bio Bler/Orvel i zašto je napisao knjigu?
Bler je rođen 1903. godine sa statusom britanskog džentlmena. Otac mu je bio zaposlen pri Indijskoj civilnoj službi, a i sam Bler živeo je životom predstavnika britanske imperije. Školovao se na Itonu, služio u Burmi, i tome slično.
Međutim, da bi bio do kraja engleski džentlmen nedostajalo mu je novca. Osim toga, tad nije želeo da provede život radeći dosadne kancelarijske poslove; hteo da je bude pisac. Treće, osećao je grižu savesti zbog pripadnosti višoj klasi.
Predavanje prof. dr Mila Lompara o Džordžu Orvelu i Milošu Crnjanskom u Španskom građanskom ratu
I tako je krajem 1920-ih uradio ono što su mnogi imućni mladi Amerikanci radili 1960-ih. Ukratko, postao je ono što ćemo kasnije nazivati „hipijem“. Živeo je u bednim uslovima u Londonu i Parizu, petljao se sa stanovnicima sirotinjskih četvrti i skitnicama i poistovećivao se sa njima, uspevao je da primiri sopstvenu savest i istovremeno prikupi građu za svoje prve knjige.
Okrenuo se političkoj levici, postao je socijalista i borio se na strani lojalista u Španiji 1930-ih. Tamo se zatekao usred sektaških sukoba između različitih levičarskih frakcija, a pošto je verovao u džentlmenski engleski oblik socijalizma, neminovno se našao na strani gubitnika. Nasuprot njemu bili su strastveni španski anarhisti, sindikalisti, kao i komunisti, koji su sa gorčinom zamerali na činjenici da im se nužnost borbe protiv Franka isprečila na putu međusobnih obračuna. Komunisti su bili najbolje organizovani i pobedili su, pa je Orvel morao da ode iz Španije, ubeđen da bi, da nije to uradio, bio ubijen. Od tada, pa sve do kraja života, vodio je lični književni rat protiv komunista, odlučan da rečima pobedi u bici koju je na terenu izgubio.
Tokom Drugog svetskog rata, kada je bio odbijen na regrutaciji, povezao se sa levim krilom britanske Laburističke partije, ali nije sa previše simpatija gledao na njihova stanovišta, pošto mu se čak i njihova labava verzija socijalizma činila previše organizovanom za njega.
Nije ga baš mnogo pogađala, očigledno, ni nacistička varijanta totalitarizma, jer ga je okupirao lični rat protiv staljinističkog komunizma. Shodno tome je, kada se Velika Britanija borila za opstanak protiv nacizma, a Sovjetski Savez se borio kao saveznik i toj borbi je doprineo sa srazmerno mnogo više života, odlučnosti i hrabrosti, Orvel je napisao Životinjsku farmu, kao satiru na Rusku revoluciju i ono što joj je usledilo, prikazujući je kao pobunu domaćih životinja protiv ljudskih gazda.
Životinjsku farmu je završio 1944. godine i imao je muke da nađe izdavača pošto to i nije bilo posebno zgodan trenutak da se staje na žulj sovjetima. Međutim, čim je rat okončan, Sovjetski Savez postao je legitimna meta i Životinjska farma je objavljena. Dočekana je sa mnoštvom pohvala, a Orvel je postao dovoljno uspešan da se penzioniše i posveti svom remek-delu, romanu 1984.
Ta knjiga opisala je društvo tako kao da se staljinistička Rusija iz 1930-ih prostire širom sveta, a ta slika naslikana je otrovnim bojama pripadnika suparničke levičarske sekte.
Drugi oblici totalitarizma igraju male uloge. Tek ponegde spominju se nacisti ili inkvizicija. Na samom počeku pojavljuje se i poneka referenca na Jevreje, skoro kao da će oni biti meta progona, ali se to ubrzo gubi, kao da Orvel nije hteo da čitaoci pogrešno poistovete negativce sa nacistima. Predstavljen je staljinizam i samo staljinizam.
Kad je knjiga objavljena 1949. godine, Hladni rat je bio na vrhuncu. Zato se i knjiga ispostavila popularnom. Na zapadu skoro da je bilo pitanje patriotizma kupiti je i razgovarati o njoj, a možda i pročitati neke delove iz nje, iako ju je, prema mom mišljenju, više ljudi kupovalo i pričalo o njoj nego što ju je čitalo, jer je to užasno dosadna knjiga – didaktična, repetitivna i skoro pa statična. Isprva je bila najpopularnija među ljudima koji su naginjali konzervativnoj strani političkog spektra, jer je to bila jasno uperena antisovjetska polemika, a predstava života projektovana na London iz 1984. godine prilično je ličila na ono kako su konzervativci zamišljali život u Moskvi 1949.
Tokom Makartijeve ere u Sjedinjenim Američkim Državama 1984 je postajala sve popularnija među onima koji su naginjali liberalnoj strani političkog spektra, jer se činilo da SAD početkom 1950-ih počinje da se kreće u smeru kontrole mnjenja i da sva ona zla kakva je opisao Orvel hrle ka nama. Otud je u predgovoru broširanom izdanju koje je objavila New American Library 1961. godine liberalni psihoanalitičar i filozof Erih From zaključio sledeće:
Knjige poput Orvelove su snažna upozorenja i bilo bi najnezahvalnije ako bi čitalac 1984 knjigu samozadovoljno tumačio kao još jedan opis staljinističkog varvarstva, a ne bi video da govori i o nama.
Međutim, čak i ako se staljinizam i makartizam ostave po strani, sve više Amerikanaca postajalo je svesno toga koliko vlasti postaju „velike“; koliko su povećani porezi; kako su odjednom pravila i propisi premrežili poslovanje, pa čak i običan život; kako se informacije vezane za svaki detalj privatnog života prenose u dosijea ne samo vladinih biroa, nego i privatnih sistema kreditiranja.
1984 je otud počela da se odnosi ne samo staljinizam, pa ni na diktature generalno, nego prosto na vlast. Čak je i državni paternalizam delovao „orvelovski“, a krilatica „Veliki brat te posmatra“ počela je da označava sve što je preraslo sposobnosti pojedinca da ga kontroliše.
Simptomi 1984 nisu bili samo velika vlada i krupni biznis, već i velika nauka, veliki sindikati, bilo šta što je „veliko“. Zapravo, 1984-ofobija je toliko prodrla u svest mnogih koji knjigu nisu ni pročitali i nemaju predstavu šta je sadržano u njoj, da se čovek zapita šta će biti sa nama nakon 31. decembra 1984. Kada osvane prvi dan Nove 1985. godine, a Sjedinjene Američke Države i dalje budu postojale i suočavale se sa gotovo istim problemima sa kojima se suočavaju i danas, kako ćemo izražavati strahove od bilo kog aspekta života koji nas ispunjava strepnjom? Koji novi datum možemo da izmislimo da zauzme mesto 1984. godine?
Orvel nije doživeo da vidi kako njegova knjiga postiže uspeh kakav je postigla. Nije svedočio načinu na koji je od 1984. napravio godinu koja će proganjati ceo jedan naraštaj Amerikanaca. Orvel je umro od tuberkuloze u londonskoj bolnici u januaru 1950. godine, samo nekoliko meseci nakon što je knjiga objavljena, u 47. godini života. Svest o tome da će neminovno umreti možda je doprinela gorčini u knjizi.
B) NAUČNA FANTASTIKA U 1984
Mnogi ljudi misle da je 1984 naučnofantastični roman, ali skoro jedina stvar u vezi sa ovom knjigom koja bi vodila ka takvoj pretpostavci je činjenica da se radnja navodno odigrava u budućnosti. Nije tako! Orvel nije imao osećaja za budućnost, a priča je izmeštena više geografski nego vremenski. London u kom se priča dešava nije toliko premešten 35 godina napred u budućnost, iz 1949 u 1984, koliko je premešten više od 1.500 kilometara istočno, prema Moskvi.
Orvel zamišlja da je Velika Britanija prošla kroz revoluciju sličnu Oktobarskoj revoluciji i da je prošla sve faze razvoja kroz koje je prošao i SSSR. Sovjeti su imali niz čistki 1930-ih, tako da je i Englsoc (Engleski socijalizam) imao niz čistki 1950-ih. Sovjeti su jednog od svojih revolucionara, Lava Trockog, pretvorili u negativca, zadržavajući njegovog rivala, Josifa Staljina, kao heroja. I Englsoc je, dakle, jednog od svojih revolucionara, Emanuela Goldštajna, pretvorio u negativca, zadržavajući njegovog rivala, sa brkovima poput Staljinovih, kao heroja.
Tu nije ostavljena mogućnost izmene, ma ni za mrvu. Goldštajn, poput Trockog, ima „mršavo jevrejsko lice, sa oreolom velikih kovrdža sede kose i kozju bradicu“. Orvel očigledno ne želi da zbunjuje dajući Staljinu drugo ime, tako da ga zove prosto „Veliki brat“.
Na samom početku priče postaje jasno da televizija (koja je nastajala u vreme kada je knjiga napisana) služi kao oruđe za indoktrinaciju ljudi, pošto prijemnici ne mogu da budu isključeni. (A u ruiniranom Londonu, u kom ništa ne radi, ovi prijemnici se, očigledno, nikada ne kvare.)
Veliki orvelovski doprinos tehnologiji budućnosti je u tome da je televizija dvosmerna, a da ljudi, primorani da gledaju i slušaju televizijski ekran mogu i sami da budu viđeni i prisluškivani u svakom trenutku i pod stalnim su nadzorom, čak i kada spavaju ili su u kupatilu.
Otud i značenje fraze “Veliki brat te posmatra”. To je neobično neefikasan sistem držanja svakoga pod kontrolom. Da bi jedna osoba bila pod stalnim nadzorom, to znači da neka druga osoba mora stalno da nadzire (bar u orvelovskom društvu) i to mora da radi krajnje usredsređeno, jer je veština interpretiranja pokreta i izraza lica veoma razvijena.
Jedna osoba ne može da posmatra uz punu koncentraciju više od jedne osobe, a i to može da radi samo relativno kratko pre nego što pažnja odluta. U najkraćem, rekao bih da bi na svaku posmatranu osobu verovatno moralo da bude pet posmatrača. A onda, naravno, i sami posmatrači moraju da budu posmatrani, pošto u orvelovskom svetu niko nije oslobođen sumnje. Shodno tome, sistem represije pomoću dvosmerne televizije jednostavno ne bi mogao da funkcioniše.
Orvel je i sam to shvatio, pa je primenu ograničio samo na članove Partije. “Proli” (proletarijat), prema kojima Orvel ne može da sakrije svoje gnušanje poreklom iz britanskih viših klasa, uglavnom su prepušteni sami sebi kao polusvet. (U jednom trenutku u knjizi on kaže da svaki prol koji se pokaže sposobnim bude ubijen, što je recept preuzet iz spartanskog odnosa prema helotima pre 2.500 godina.) Osim toga, on uvodi i sistem dobrovoljnih doušnika u kom deca prijavljuju roditelje, a komšije jedni druge. To nikako ne može dobro da funkcioniše, jer na kraju svako prijavi svakoga i primena svega toga mora na kraju da se obustavi.
Orvel nije bio u stanju da zamisli kompjutere ili robote, inače bi svakoga stavio pod nadzor mašina. Naši sopstveni kompjuteri to donekle i rade u Poreskoj upravi (IRS), u kreditnim dosijeima i slično, ali nas to ne vodi ka 1984, osim u raspaljenoj mašti. Kompjuteri i tiranija ne idu nužno ruku podruku. Tiranije su jako dobro funkcionisale i bez kompjutera (pogledajte naciste), a najkompjuterizovanije nacije u današnjem svetu ujedno su i najmanje tiranske. Orvelu manjka sposobnosti da zamisli (ili izmisli) male promene. Njegovom junaku je u svetu 1984. teško da nabavi pertle ili žilete. Tako je i meni u stvarnom svetu 1980-ih, jer toliki ljudi nose cipele bez pertlanja i električne brijače.
Osim toga, Orvel je imao tehnofobičnu fiksaciju da je svaki tehnološki napredak zapravo klizanje nizbrdo. Tako, kada njegov junak piše, on “umetne pero u držalju i lizne ga da skine masnoću”. On to radi “zbog osećaja da lepa, meka hartija zaslužuje da se po njoj piše pravim perom, umesto da se struže mastiljavom olovkom”.
Pretpostavljam da je „mastiljava olovka“ zapravo hemijska olovka koja je počela da se koristi u vreme kada je pisana 1984. To znači da Orvel kaže da je nešto „napisano“ pravim perom, ali je „nastrugano“ hemijskom olovkom. Međutim, istina je upravo obrnuta. Ako ste dovoljno stari da se sećate štila i pera, setićete se koliko su užasno grebala, a znate da hemijske to ne rade.
Ovo nije naučna fantastika, nego izobličena nostalgija za prošlošću kakva nikada nije postojala. Čudi me da se Orvel zadržao na štilu i metalnom peru, a nije naterao Vinstona da piše finim guščijim perom.
Orvel nije bio naročito dalekovid ni u strogo društvenim aspektima budućnosti kakvu je predstavio, pa je rezultat taj da je orvelovski svet 1984. neverovatno staromodan u poređenju sa stvarnim svetom 1980-ih.
Orvel, na primer, ne zamišlja nikakve nove poroke. Njegovi likovi su listom zavisnici od džina i duvana, a deo užasa njegove predstave 1984. godine je onaj rečiti opis lošeg kvaliteta tog džina i duvana. On ne predviđa nikakve nove droge, nema marihuane, nema sintetičkih halucinogena. Niko ne očekuje od pisca naučne fantastike da bude precizan i tačan u svojim prognozama, ali se svakako očekuje da izmisli barem neke razlike.
U svom očaju (ili besu), Orvel zaboravlja vrline koje ljudska bića poseduju. Svi njegovi likovi su, na ovaj ili onaj način, slabi ili sadisti, ili ljigavi, ili glupi, ili odvratni. Možda većina ljudi i jeste takva, ili Orvel time želi da ukaže na to kakvi će svi postati pod tiranijom, ali rekao bih da je čak i pod najgorim tiranijama do sada bilo hrabrih muškaraca i žena koji pružali otpor tiranima do smrti i čije su lične istorije plamenovi što blješte u opštoj tami. Makar i samo po tome što u 1984. nema ni nagoveštaja tako nečega, ona ne liči na stvarni svet 1980-ih.
Nije predvideo ni bilo kakvu drugačiju ulogu žena ili jenjavanje stereotipa o ženama iz 1949. godine. Postoje samo dva važna ženska lika. Jedna je snažna, tupava žena iz redova „prola“, večita pralja koja neprestano peva popularnu pesmu sa rečima tipičnim za 1930-e i 1940-e (koju Orvel sitničavo odbacuje kao „smeće“, u blaženom neznanju o dolasku hard roka). Druga je junakinja, Džulija, seksualno promiskuitetna (i makar potaknuta na hrabra dela svojim zanimanjem za seks), inače takođe tupava. Kada joj junak, Vinston, čita knjigu u knjizi u kojoj se objašnjava priroda orvelovskog sveta, ona na to reaguje tako što zaspi. Mada, pošto traktat koji Vinston čita uspavljujuće zaglupljujuć, to je možda pre znak da je Džulija veoma bistra nego da nije.
Ukratko, ako 1984 mora da se smatra naučnom fantastikom, onda je to jako loša naučna fantastika.
V) VLAST U 1984
Orvelova 1984 je slika svemoćne države i doprinela je tome da pojam “sveprisutne vlasti” postane veoma strašan. Ipak, valjalo bi imati na umu da je svet krajem 1940-ih, u kom je Orvel pisao svoju knjigu, bio svet u kom su postojale, i još su bile prisutne, velike države sa pravim tiranima, pojedincima čija je svaka želja, koliko god ona bila nepravedna, okrutna ili opaka, bila zakon. Štaviše, činilo se da su takvi tirani nesmenjivi, osim pukim slučajem delovanja neke spoljašnje sile.
Benito Musolini u Italiji, nakon 21 godine apsolutne vlasti, bio je svrgnut, ali samo zato što je njegova zemlja pretrpela poraz u ratu. Adolf Hitler u Nemačkoj, daleko moćniji i brutalniji tiranin, vladao je čeličnom pesnicom 12 godina, pa ipak ni poraz, sam po sebi, nije doveo do njegovog svrgavanja. Iako je oblast kojom je vladao postajala sve manja, i manja, i manja sa nailaskom nadmoćne vojske njegovih protivnika sa istoka i zapada, on je ostao apsolutni tiranin u svakom prostoru koji je kontrolisao, čak i kada je to bio samo bunker u kom je izvršio samoubistvo. Niko se nije usudio da ga ukloni sve dok on sam sebe nije uklonio. (Bilo je zavera protiv njega, da ne bude zabune, ali nikada nisu uspele, ponekad zbog hirova sudbine koji su se mogli objasniti samo pretpostavkom da ga neko “tamo dole” voli.)
Međutim, Orvel nije imao vremena ni za Musolinija ni za Hitlera. Njegov neprijatelj bio je Staljin, a u vreme kada je objavljena 1984 on je već 25 godina držao Sovjetski Savez u medveđem zagrljaju od kog pucaju rebra, preživeo je užasan rat u kom je njegov narod pretrpeo ogromne gubitke, a opet je bio jači nego ikada. Orvelu mora da se činilo da Staljina ne mogu da uzdrmaju ni vreme ni sudbina, nego će živeti večno i da će biti sve snažniji. I upravo je tako Orvel zamislio Velikog Brata.
Naravno, nije stvarno ispalo tako. Orvel nije poživeo dovoljno dugo da to vidi, ali Staljin je umro samo tri godine nakon što je 1984 objavljena, nedugo zatim su i njegov režim proglasili tiranijom, a to je uradilo – pogodite ko – sovjetsko rukovodstvo.
Sovjetski Savez je i dalje Sovjetski Savez, ali nije staljinistički, a neprijatelje države više ne likvidiraju (Orvel umesto toga koristi reč “isparavaju”, što su jedine male promene koje on uspeva da izvede) sa baš tolikom neobuzdanošću. Takođe, Mao Cedung je umro u Kini, i mada on sam nije otvoreno osuđen, njegovi bliski saradnici, poznati kao “banda četvorice”, ubrzo su lišeni statusa božanstava. I mada je Kina i dalje Kina, više nije maoistička.
Franko od Španije umro je u svom krevetu dok je, do poslednjeg daha, ostao neupitni vođa, kao što je bio i tokom skoro 40 godina do tada, a neposredno nakon što je izdahnuo, fašizam se naprasno raspršio u Španiji, kao i u Portugalu nakon Salazarove smrti. Ukratko, Velika Braća zaista umiru, ili je bar do sada tako bilo, a kada umru, vlade se menjaju, a uvek ih smenjuju blaži režimi.
To ne znači da se neće javiti novi tirani, ali će i oni umreti. Bar smo mi u stvarnim 1980-im uvereni da hoće, a besmrtni Veliki Brat još nije prava pretnja. U stvari, ako ništa drugo, vlade iz 1980-ih čine se opasno slabim. Napredak tehnologije gurnuo je moćno oružje, eksploziv, mitraljeze i brze automobile u ruke urbanih terorista koji mogu nekažnjeno da kidnapuju, otimaju avione, pucaju i uzimaju taoce, dok vlade sve to prate manje-više bespomoćno.
Osim besmrtnosti Velikog Brata, Orvel predstavlja još dva načina za održavanje večne tiranije. Prvi je: ponudite nekoga ili nešto što treba mrzeti. U orvelovskom svetu to je bio Emanuel Goldštajn, prema kome je mržnja građena i orkestrirana kao robotizovana masovna funkcija. Nije to, naravno, ništa novo. Svi narodi sveta koristili su razne susede u svrhu mržnje. To se toliko lako sprovodi i ljudskoj prirodi je toliko blisko da se čovek zapita zašto su u orvelovskom svetu uopšte potrebne organizovane kampanje širenja mržnje.
Teško da su potrebne bilo kakve lukave psihološke manipulacije masama da bi Arapi zamrzeli Izraelce, Grci Turke ili irski katolici irske protestante i obrnuto u svakom od tih primera. Istina je da su nacisti organizovali masovne mitinge sa delirijumom u kakvom je svaki učesnik izgleda i uživao, ali to nije imalo trajnog efekta. Čim se rat preneo na nemačko tlo, Nemci su se pokorno predavali, kao da nikada u životu nisu uzviknuli “Sig Hajl”.
Drugo: prepravite istoriju. Skoro svakome od onih nekoliko pojedinaca koje srećemo u 1984 posao je da brzo prepravlja prošlost, prilagođava statistiku, rediguje štampu, kao da će se neko inače o jadu zabaviti da obraća pažnju na prošlost.
Ova orvelovska preokupiranost detaljima “istorijskih dokaza” tipična je za političkog sektaša koji uvek citira ono što je rečeno i urađeno u prošlosti da bi nešto dokazao nekome na drugoj strani, i to nekome ko uvek citira nešto sasvim suprotno od onoga što je rečeno i urađeno.
Kao što svaki političar zna, nikakvi dokazi bilo koje vrste nikada nisu neophodni. Potrebno je samo dati izjavu, bilo kakvu, dovoljno ubedljivo da publika u nju poveruje. Niko neće upoređivati laž sa činjenicama, a ako to i urade, neće poverovati činjenicama. Mislite li da su se Nemci 1939. godine pretvarali da su Poljaci njih napali i započeli Drugi svetski rat? Ne! Pošto im je rečeno da je tako bilo, oni su u to poverovali jednako ozbiljno kao što vi i ja verujemo da su oni napali Poljake.
Da ne bude zabune, Sovjeti objavljuju nova izdanja svoje Enciklopedije gde političari koji su u ranijim izdanjima bili predstavljeni dugim biografijama odjednom bivaju sasvim izostavljeni, i nema sumnje da je to klica orvelovske ideje, ali šanse da to poprimi one razmere kao što je opisano u 1984 ravne su nuli, ne zato što to prevazilazi ljudsku zlobu, nego zato što je sasvim nepotrebno.
Orvel pridaje veliki značaj „novogovoru“ kao oruđu represije, pretvaranju engleskog jezika u tako svedeno i ograničeno sredstvo komunikacije da se gubi i sam rečnik pobune. Na tu zamisao došao je iz nesumnjive navike da se reči skraćuju. On navodi primere gde “Komunistička internacionala” postaje “Kominterna”, a “Geheime Staatspolizei” postaje “Gestapo”, ali to nije izum modernog totalitarizma. “Vulgus mobile” je postao “mob” (rulja, masa, svetina); “taxi cabriolet” je postao “kab” (taksi); “kvazizvezdani radio-izvor” postao je “kvazar”; “light amplification by stimulated emission of radiation” postalo je “laser” i tako dalje. Nema naznaka da je takvim sažimanjima jezik ikada bio oslabljen kao način izražavanja.
Zapravo se pri političkom zabašurivanju pre težilo korišćenju mnoštva reči umesto malo, dugačkih reči umesto kratkih, proširivanju umesto skraćivanju. Svaki vođa manjkavog obrazovanja ili ograničene pameti krije se iza poletnog opijanja brbljivošću. Tako je i predlog Vinstona Čerčila o razvijanje “bazičnog engleskog” kao međunarodnog jezika (nešto što je nesumnjivo takođe doprinelo “novogovoru”) ostao mrtvo slovo na papiru.
Mi se, dakle, nikako ne približavamo “novogovoru” u njegovom sažetom obliku, ali smo novogovor u njegovom proširenom obliku oduvek imali i uvek ćemo ga imati.
Imamo među nama i grupe mladih ljudi koji govore stvari poput: “Tako je, čoveče, znaš. Ono, kao, tip se skroz uradio, znaš, čoveče. Mislim, ono, kao, znaš…” i tako pet minuta, a reč koju ti mladi ljudi u stvari grozničavo traže jeste: “A?” To, međutim, nije novogovor, a i to smo oduvek imali. To je nešto što se u “starogovoru” zove “neartikulisanost”, a to nije ono što je Orvel imao na umu 1949.
D) MEĐUNARODNE OKOLNOSTI U 1984
Iako se čini da je Orvel umnogome bio beznadežno zaglavljen u svetu 1949. godine, bar u jednom pogledu pokazao se izuzetno pronicljivim: u tome što je predvideo podelu sveta 1980-ih na tri dela. Globalni svet 1984 je svet sa tri supersile, Okeanija, Euroazija i Istazija, a to se uklapa, ugrubo gledano, u tri stvarne supersile 1980-ih godina: Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez i Kina.
Okeanija je kombinacija Sjedinjenih Država i Britanske imperije. Orvel, nekadašnji zaposlenik Imperijalne civilne službe, kao da nije video da je Britanska imperija u drugoj polovini 1940-ih već na izdisaju i da će se raspasti. Pre bi se reklo da je pretpostavljao, u stvari, da je Britanska imperija dominantna članica britansko-američke kombinacije.
U krajnjoj liniji, sva radnja odigrava se u Londonu, a izrazi poput “Sjedinjenih Država” ili “Amerikanci” se retko, ako i uopšte, spominju. Ipak, ovo je u velikoj meri u stilu britanskog špijunskog romana u kom je, posebno od Drugog svetskog rata naovamo, Velika Britanija (trenutno otprilike osamnaesta na listi vojno i ekonomski najsnažnijih svetskih sila) shvaćena kao velika protivnica Sovjetskog Saveza, ili Kine, ili neke zamišljene međunarodne zavere, a Sjedinjene Države se ili nikada ne spominju ili su svedene na povremenu pojavu agenta CIA tek reda radi.
Euroazija je, naravno, Sovjetski Savez, za koji Orvel pretpostavlja da će progutati ceo evropski kontinent. Euroazija, dakle, obuhvata celu Evropu, plus Sibir, a 95 odsto njenog stanovništva, mereno svakim standardom, čine Evropljani. Međutim, Orvel opisuje Euroazijce kao “stamene ljude sa bezizražajnim azijatskim licima”. Pošto Orvel i dalje živi u vremenima kada su “evropski” i “azijski” ekvivalenti podele na “heroje” i “zlikovce”, nemoguće je kritikovati Sovjetski Savez odgovarajućom emocijom ako se o njemu ne razmišlja kao o “azijatskom”. Ovo potpada pod ono što se u orvelovskom novogovoru naziva “dvomisao”, a to je nešto u čemu je Orvel, kao i svako ljudsko biće, prilično dobar.
Džordž Orvel: Dva minuta mržnje; TV Pink: Vesti, minut, dva, TV Informer i svi ostali
Može biti, svakako, da Orvel ne misli na Evroaziju ili Sovjetski Savez, već na svoju veliku bete noire Staljina. Staljin je Gruzin, a Gruzija se, pošto leži južno od Kavkaza, strogo geografski gledano smatra delom Azije.
Istazija je, naravno, Kina, sa različitim narodima zavisnim od nje. Eto vidovitosti. U vreme kada je Orvel pisao 1984, kineski komunisti još nisu preuzeli kontrolu nad zemljom, a mnogi su (posebno u Sjedinjenim Državama) davali sve od sebe da obezbede da antikomunista Čang Kaj Šek zadrži vlast. Kada su komunisti pobedili, deo naširoko prihvaćenog stava na Zapadu bio je će Kinezi biti pod potpunom kontrolom Sovjeta, a da će Kina i Sovjetski Savez činiti monolitnu komunističku silu. Orvel ne samo da je predvideo pobedu komunista (on je, zapravo, tu pobedu video svuda), već je predvideo i da Rusija i Kina neće formirati monolitni blok, već da će postati smrtni neprijatelji. U tome mu je možda pomoglo i lično iskustvo sektaša na levici. On nije gajio desničarske predrasude o tome da su levičari jedinstveni i nerazlučivi negativci. Znao je da će se oni međusobno boriti oko najsitnijih doktrinarnih pitanja podjednako žestoko kao i najpobožniji hrišćani.
Predvideo je i permanentno ratno stanje između ova tri dela sveta; stanje permanentne pat-pozicije pri kakvom se savezi stalno menjaju, ali tako da su uvek najjačoj suprotstavljene dve preostale sile. To je bio staromodni sistem “ravnoteže sila” koji se koristio u antičkoj Grčkoj, srednjovekovnoj Italiji i na počecima modernog doba u Evropi.
Orvelova greška bila je u uverenju da je neophodan stvarni rat da bi se taj sistem ravnoteže sila održao na vrtešci. Zapravo, u jednom od smešnijih delova knjige, on nadugačko i naširoko analizira neophodnost permanentnog rata kao sredstva za trošenje svetske proizvodnje i crpenja resursa, čime se održava stratifikovanost društva na višu, srednju i nižu klasu. (Ovo zvuči kao veoma levičarsko objašnjenje rata kao ishoda zavere skovane uz velike poteškoće.)
U stvarnosti, decenije nakon 1945. bile su neobično mirne u poređenju sa decenijama pre toga. Lokalnih ratova bilo je u izobilju, ali ne i opšteg rata. Ipak, rat nije neophodan kao očajnički potez za trošenje svetskih resursa. To može da se postigne i drugačijim metodama, poput beskonačnog povećanja brojnosti stanovništva i potrošnje energije, a Orvel ne razmatra ni jednu od te dve.
Orvel nije predvideo nijednu od značajnih ekonomskih promena koje su se dogodile nakon Drugog svetskog rata. Nije predvideo ulogu nafte, njenu sve manju dostupnost ili povećanje cene, kao ni eskalaciju moći onih naroda pod čijom je kontrolom. Ne sećam se da je ikada pomenuo reč “nafta”.
Ali možda je dovoljno blizu da se Orvelu prizna vidovitost ako umesto reči “rat” upotrebimo izraz “hladni rat”. U stvarnosti je postojao manje-više neprekidan “hladni rat” koji je služio da održi visoku stopu zaposlenosti i reši neke kratkoročne ekonomske probleme (po cenu stvaranja mnogo većih dugoročnih problema). A taj hladni rat je sasvim dovoljan da iscrpi resurse.
Štaviše, savezi se i jesu menjali baš onako kako je Orvel predvideo i to skoro isto tako naglo. Kada se činilo da su Sjedinjene Države svemoćne, Sovjetski Savez i Kina su bili napadno antiamerički nastrojeni i u svojevrsnom savezu. Kako je američka moć opadala, Sovjetski Savez i Kina su se razišli i jedno vreme je svaka od ove tri sile podjednako napadala druge dve. A potom, kada je Sovjetski Savez počeo da se čini naročito moćnim, nikao je svojevrsni savez između Sjedinih Država i Kine, pošto su tada sarađivale u ocrnjivanju Sovjetskog Saveza, a istovremeno su blagonaklono govorile jedna o drugoj.
U romanu 1984 je svaka promena savezništva podrazumevala orgiju prekrajanja istorije. U stvarnom životu takva budalaština nije neophodna. Javnost se lako okreće s jedne strane na drugu i prihvata promene okolnosti bez ikakvog obzira prema prošlosti. Na primer, Japanci su se do 1950-ih transformisali iz neopisivih negativaca u prijatelje, dok su Kinezi krenuli u suprotnom smeru, a da se pritom niko nije potrudio da izbriše Perl Harbur iz sećanja. Nikoga, zaboga miloga, nije bilo briga.
Orvel navodi da se njegove tri velike sile dobrovoljno odriču upotrebe nuklearnih bombi i, istini za volju, takve bombe nisu korišćene u ratu još od 1945. godine. Međutim, možda je to tako zato što su jedine sile sa velikim nuklearnim arsenalima, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, izbegavale direktan međusobni sukob. Da je došlo do stvarnog rata, veliko je pitanje da li jedna ili druga strana na kraju ne bi prihvatila kao nužnost pritiskanje dugmeta. U tom pogledu, Orvel možda zaostaje za realnošću. London, doduše, povremeno trpi raketne napade, koji veoma podsećaju na oružja V-1 ili V-2 iz 1944. godine, a grad je u potpunom rasulu tipičnom za 1945. godinu. Orvel nije uspeo da učini 1984. previše drugačijom od 1944. u tom smislu.
Zapravo, Orvel jasno ističe da je do 1984. godine univerzalni komunizam triju supersila ugušio nauku i sveo je na beskorisnu rabotu, osim u oblastima neophodnim za ratovanje. Nema sumnje da su nacije spremnije da ulažu u nauku tamo gde su primene u ratovanju jasno vidljive, ali ne postoji način, nažalost, da se primene u ratu odvoje od primena u miru.
Nauka je jedinstvena celina i u njoj bi potencijalno sve moglo da se poveže sa ratom i uništenjem. Nauka stoga nije ugušena, već nastavlja da se razvija, ne samo u Sjedinjenim Državama, zapadnoj Evropi i Japanu, već i u Sovjetskom Savezu i Kini. Napreci u naukama su suviše brojni da bismo pokušali da ih popišemo, ali pomislite samo na lasere i kompjutere kao na “oružja za rat” sa beskonačnim primerima primene u miru.
Dakle, da sumiramo: Džordž Orvel se u romanu 1984, prema mom mišljenju, više upuštao u lični obračun sa staljinizmom nego što je pokušavao da predvidi budućnost. Nije imao naučnofantastičnu žicu za predviđanje uverljive budućnosti i, zapravo, u skoro svim primerima svet iz 1984 nema nikakve veze sa stvarnim svetom iz 1980-ih godina.
Svet može da krene putem komunizma, ako ne do 1984, onda do nekog ne mnogo kasnijeg datuma; ili može da dočeka uništenje civilizacije. Međutim, ako se to dogodi, dogodiće se sasvim drugačije nego što je to prikazano u 1984. A ako pokušamo da sprečimo bilo koji od tih ishoda zamišljajući da je 1984 tačna, branićemo se od napada iz pogrešnog pravca i izgubićemo.
Izvor: The New Yorker
Prevod: Matija Jovandić/Glif
