Prevod: Želidrag Nikčević
Knjiga je od strane autora zamišljena kao „izveštaj o onome što se dogodilo u ruskoj književnosti“ za poslednjih 13 godina. Ali se ispostavilo, prvo, da nije samo u ruskoj, drugo, da nije samo u književnosti, a treće, da nije samo za poslednjih 13 godina. I ako ste vi, kao i ja u početku, raspoloženi da čitate isključivo književno-teorijski rad, književnu kritiku, onda vas uveravam, bićete ili blago razočarani, ili snažno nagrađeni.
U uvodu „Od autora“ Prilepin izjavljuje: „Danas sam izgubio prethodnu literaturnu sveprihvatljivost. U ovoj knjizi neću čak ni imitirati blagost pogleda. Ali još uvek umem da strasno čitam knjige i sposoban sam da se ushitim tuđim talentom.“
On ume da se oduševi, to je istina. Teško je naći nekog darežljivijeg u naklonosti prema kolegama po peru. Uostalom, teže je naći nekog oštrijeg prema protivnicima – takođe.
A prvo poglavlje – „Po klasici“ – to su tri ogromna literaturna imena, lično važna Prilepinu: Rasputin, Prohanov i Kunjajev. Ovde gotovo da nema citata i ne razmatraju se konkretna dela. To je panegirik, zdravica, raskošni tostovi. Monolitne stene se razmatraju u celini. Paradne portreti na platnu od dva metra. Ljubav Prilepina prema ova tri velika starca – to je „zadivljujuća džentlmenska vernost“, kako on sam formuliše, ne o sebi.
Posle prve tri glave – nagli skok sa visokog na niski stilski registar. Poglavlje „Lekcije biografije“ posvećeno je onima koji od Prilepina neće dobiti nežnosti. Prvi na redu je Dmitrij Bikov, „buljooki gospodin, `naučen` da govori glasom Majakovskog“ (iznoseći besmislice u ime Majakovskog u napisanoj biografiji pesnika). Bikova tu bukvalno hvataju za jezik, utapajući ga u njegove gluposti i neznanje.
Ako su poglavlja o Rasputinu, Prohanovu i Kunjajevu – gotovo svečana izlaganja na podnožju spomenika, onda je poglavlje o Bikovu – telefonski razgovor s bivšim drugom ili pisma sa svim pritužbama, koje će Bikov, naravno, pročitati, ali pročitaće ih po-ženski: praveći se da ih nije pročitao.
I visoki i niski stil u ovoj knjizi – to je svedočenje da autor ne govori o književnosti, nego o ličnom. Oduševljenje, ogorčenje, razočaranje, ironija – to su osećanja živog čoveka, izazvana drugim živim ljudima. Ali ovde ćemo prekinuti hronološku logiku i prestati sa prepričavanjem knjige.
Dakle, na šta ona podseća? Na veselje za stolom!
Za stolom sedi Prilepin, mi, njegovi čitaoci, nekoliko književnika, kojima se on ponekad obraća lično preko trpeze. Na početku, kao što je rečeno, čuli su se raskošni tostovi. Svi za stolom su se malo opustili, razgovor se spustio na nemarne kolege – „ne, zamisli šta je on napravio“. Potom se u sećanje vraćaju „anegdote“ – apsurdne životne situacije, takođe povezane s nekim poznanicima. Neko glup podnosi preterano samouverenu primedbu da je pronašao ključ za razumevanje nečeg važnog. Prilepin se smeje: „Ključ! On je pronašao ključ! Pogledajte tog Pinokija!“
Posle toga ponovo je red da se održi svečani tost – hvale učitelja, starešinu, Juzefoviča. „Spoljašnja nenametljivost ljudske mudrosti, umeće da se istina pronađe ne u celini, već u detaljima, odsustvo i najmanjih pokušaja da se udovolji čitaocu, – eto zašto volim prozu Leonida Juzefoviča“, – kaže Zahar.
Zatim opet – rasuta imena. Glasine, ko je kome žena / unuk / bivši muž. Muž jedne – obesio se u dači u Peredelkinu 1995. godine i ostavio belešku: „Probudi se, narode, i svrgni kliku“, a ona – hop, i postane stari antisovetski aktivista. Oni što sede za stolom zamišljeno klimaju glavama.
Prilepin nekoliko puta pokreće razgovor o susednoj zemlji, a gosti se međusobno pogleduju – kao, uzjahao svoju omiljenu temu. Prilepin prekida: „Neki će reći: opet će sad početi o Ukrajini. Odmah ću se usuditi da osporim: ne, ovo nije knjiga o Ukrajini. Ona je o tome kakvi ne smemo postati – ali, nažalost, stalno pokušavamo“.
Iznenada – uzvik: hej, vidi ovo ovde! Pronađen je nestali rukopis Limonova star trideset godina! A mi: pa da li je moguće! I šta, i šta je tamo?
Zatim nastupa onaj stepen pijanstva (naravno, od razgovora), kad na smenu imenima i činjenicama dolaze ideje, kad svi za stolom postanu pomalo filozofi. „Ruski roman – on je, znate, takav: ili ga čitaš, ili on čita tebe. I ne čita, već usisava, i posle te proguta sa svim crevima.“
I tako teme skaču jedna preko druge, imena se kreću u krugu, smeh se smenjuje dubokim razgovorom – sve kao za vreme obične sedeljke.
Prilepin je, čini se, potpuno lišen zavisti prema kolegama: „Ovo [drugi roman Sergeja Samsonova] je posebno zapanjujuće: nema ni trideset godina – a takvo zavidno majstorstvo. Priznajem, pomislio sam da on piše bolje od mene, – i nisam se previše zbog toga razočarao“.
Prilepin: „Naš prijatelj Tramp“ produžio je sankcije Rusiji za još godinu dana
Prilepin ponekad surovo konstatuje: „U književnost su masovno ušli marginalci, menadžeri, mačoi i ostali mudozvoni. Doveli su devojke i prijatelje. Dugo vremena prosečna priča pisca, otprilike našeg generacijskog profila, mogla bi da se zove generalizovano `Kako sam je povalio‘ – to je postala glavna tema književnosti. Međutim, postojala je i dodatna tema – `Kako mi nije dala‘“.
On ruši Solženjicina njegovim sopstvenim citatima. Ako ste, kao i ja, veoma davno poslednji put uzimali u ruku knjige zaslužnog disidenta, očekuju vas čudna otkrića, pripremite se. „Iskreno se zalažem za to da kod nas puštaju čitanje Solženjicina na svim centralnim radiostanicama. Poželjno – ne navodeći ime autora. Uveravam vas, milioni slušalaca radija će biti u šoku. Pomisliće da je neko zauzeo radiostanicu“.
Kroz celu knjigu Prilepin traži i gradi hijerarhije. Literarne hijerarhije – to je red, to je struktura, to je stremljenje ruskog čoveka ka pravdi. Uvek su želeli hijerarhije. Literate se upoređuju i kalibriraju jedni sa drugima, evoluirajući, organizujući javna ili tajna takmičenja za prvenstvo. Pesnik pesniku – jedinica mere.
Prilepin je kategoričan: „Ako ćemo odmah direktno, Frenzen je danas najbolji pisac na planeti“. Eto tako.
„Donjecka pesnikinja Ana Revjakina – glavni pesnički glas Donbasa“. Kralj i kraljica – krunisani!
Prilepin govori samo o temama koje ga interesuju, koje ga muče. Da, književnost, a plus – Ukrajina, i još – oni koji su otišli, pljujući na Otadžbinu iz inostranstva, i još – liberali, koji su po nekom pravu prisvojili omiljene pesnike, i još – šezdesetnici koji su nadglasali celu veličanstvenu rusku poeziju druge polovine veka, pa opet liberali i sve muke koje od njih potiču, i još – istorija dve Koreje i rušenje mitova o Lenjinu, najpoznatijem Rusu na planeti.
„Sa neprekidnim stidom pratim kako ne samo političari (najpodliji deo čovečanstva), ne samo umetnici i muzičari (najgluplji i najsrebroljubiviji deo buržoaskog ološa), već i pisci u horu podržavaju bilo koju zamisao bačenu u društvo, kao tabletu u čaši vode: od sto četrdeset rodova – do večnog rata sa Rusijom, koja je po definiciji zlo“.
Prilepina iritiraju romani bez ljudi i bez kostiju (s) i ljudi bez mišljenja. Ponekad im se obraća preko stola: „Nadežda Mihajlovna. Vi ste odrasla ruska osoba. Vi umete mnogo više nego oni na koje uzalud gledate. Na kraju krajeva, vi imate otadžbinu.“
On takođe veoma precizno uočava ono što nedostaje ruskoj književnosti i književnosti uopšte: „Sazdavanje ženskog karaktera, opisanog ne muškarcem, već samom ženom, i dalje ostaje više nego aktuelna tema umetničkih istraživanja.“ On generalno ne prihvata žensku prozu. Tako i piše – nema je. „U svakom slučaju, u Rusiji nema nacionalne ženske proze. Gde je žena – žena, a muškarac – muškarac. Gde supruga čeka muža iz rata i veruje u ispravnost puta koji je on odabrao… Gde majka ima pravo da vaspitava, nećete verovati, ratnika.“
Ali u drugim poglavljima ublažava ton i s takvom osetljivošću čita devojačke tekstove, s takvim priznanjem umeća – ženska, da ne ostaje nikakve sumnje: Prilepin razgovara sa ženama kao s ravnima. Samo što od njih očekuje još veće visine.
Zavidljivci vole da posumnjaju – kao, pa normalan čovek ne može pisati toliko, čitati toliko i tako često izdavati knjige. Međutim, vredi pročitati „Čet-nečet“ da biste se uverili da niko osim Zahara Prilepina ne bi mogao ovo napisati – toliko je to lično: njegova zapažanja, njegovi utisci, njegove pretenzije, njegove ljubavi, njegovi lični računi.
Zahvalna sam Prilepinu za paradoksalno tačne definicije, za svoj smeh pri čitanju, za izvode na trinaest stranica, za navedene reči svetitelja Nikole Srpskog i nekoliko meni potpuno novih imena. Ništa drugo ne preostaje nego potražiti „jednu od najvažnijih ruskih poetskih knjiga za proteklih četvrt veka“ i kupiti poslednji američki roman najboljeg pisca na planeti.
Bila je to velikodušna trpeza, hvala.
Izvor: vnnews.ru
Prevod: Iskra
