Piše: Miloš Lalatović
Već neko vrijeme se ne osjećam dobro. U stvari dugo. Godinama. Rijetko sam se kad i osjećao dobro. Ali sad je to na neki posebni način. Kao da će da pukne unutar mene neki teški čir, i da izruči sa sobom veliku količinu smrdljivog gnoja.
I eto desilo se. Mentalna rana je prokrvarila. Vrlo se loše osjećam. Izgubio sam povjerenje sam u sebe. Stalno se preispitujem, ali i to je možda pogrešno. Gubim se. Danima ne izlazim nigdje. Ne mogu više. Objesiću se. I jesam. Neko me je spasio.Vjerovatno moji roditelji. Malo je hvalilo da umrem. Odveden sam kod psihijatra. Razgovarao je sa mnom onako kako sam gledao na filmovima. Počeo sam u toku te priče sa njim, da stvaram i u vezi njega sumnju. Mislio sam da pokušava da vrši eksperimente sa mnom. Na kraju su mi saopštili roditelji i psihijatar da je sve u redu. Trenutna mladalačka kriza, pubertet, da će mi dati tablete, neko vrijeme ću provesti u bolnici, ali nije to ništa. Međutim, dobro sam čuo, pošto sam prisluškivao razgovor, kad je ovaj čovjek saopštio mojim roditeljima “nažalost, vaš sin je teško bolestan, šizofrenija, treba početi sa liječenjem što prije.“ Srce mi je bilo slomljeno, ono što je od njega ostalo. Odveli su me u bolnicu toga lijepog proljećnog dana i dugo, dugo sam tamo ostao. Mislim da sam isprobao sve vrste novih antipsihotika i kombinacija ovih i onih ljekova, ali meni nije bilo bolje.
U nekom trenutku zamolio sam osoblje da mi donesu svesku i olovku. Počeo sam da pišem. Sve za tih deset godina provedenih u bolnici. Ni jednom nijesam izašao. Samo malo u dvorište i to ponekad. Srodio sam se sa ovom zgradom. Mada, čuo sam da će brzo da je ruše. A ko ne bude imao nekog da dođe po njega, vode ga na ulicu. Ne vjerujem da će za mene iko doći. Svi su me odavno zaboravili. I ja njih. Ovi ljekovi su me napravili konstantno ošamućenim, ali sam naučio da se snalazim. U tom dođe moj cimer u ovoj palati plača, David. Poče sa raspravljati oko jednačina i matematičkih problema o kojima ja nijesam znao ništa. David je bio univerzitetski profesor, mlada nada prestižnog univerziteta. Nažalost, završio je ovdje. I tu se sve završava. Ova zgrada kao da ljudima uzima sve, pa i dušu. David je trebao i da se oženi, ali se i to završilo zbog njegove bolesti. Mislim da bi od sudbine ljudi iz ove “doline plača“ zasuzila i najokamenija srca. Zgrada je napravljena davno. Postala je kao živi organizam, koji krije mnoge tajne. Koliko samo prekinutih mladosti, karijera, života , krije pod ovim svojim krovovima. Mnoge od pacijenata porodice su zaboravile, pa se i sahranjuju na bolničkom groblju o trošku države. Neki su ovdje završili, a da nijesu bili ludi. Međutim u međuvremenu su to postali.Pamtim dobro kad je Boris došao ovdje.Bio je to sredovječni čovjek. Mislim da mu je rodbina smjestila zbog nasledstva koje je bilo veliko. Po njegovom dolasku danima, mjesecima je vikao kako mu nije ništa, da je normalan. Ali sve se završavalo injekcijom jakih sedativa. Na kraju se pomirio sa sudbinom, čak je i počeo svjesno ili nesvjesno da se ponaša sa simptomima zvanične bolesti. Krišom bi pio viski medicinskog tehničara koji je bio u smjeni.
Taj se saosjećao sa nama. Bio je razveden, a žena mu je odvela djecu u inostranstvu . Tugu je liječio alkoholom, ali i tabletama koje su mu ovdje bile na raspolaganju. Da, bila je kontrola, ali stavi se da je određeni pacijent popio nešto, a popije ga tehničar u kombinaciji sa viskijem. Tako da je i on bio kao pacijent, koji se samoliječio. Dobro je bilo, dok ljekovi nijesu počeli sve češće da nestaju i u sve većim količinama. Naravno da su ga brzo uhvatili. Predložili su mu lječenje u našoj ustanovi u zamjenu da krivično ne odgovara i da zadrži posao. Pristao je. Nije mogao da izdrži podsmjehe i poglede svojih kolega. Objesio se. Čak je i on sahranjen na bolničkom groblju. Baš smo bili tužni, većinom, onako kako smo mogli tugu izraziti. Svaki put kad nekoga sahrane na ovom groblju, osjeća se neka posebna žalost i ljekara i osoblja. Kao da je na tim sahranama zapečaćena sudbina još jednog čovjeka, definitivno na ovom svijetu u kojem mu nije bilo nimalo lako, obilježenim bolom, napuštenošću, prekinutom mladošću i normalnom životu. Ostaje nada da se barem sve to završilo. Bolnički grobar je isto tako bio u tim trenucima specifično raspoložen. Radilo se o postarijem čovjeku, koji je izgleda ovdje proveo najveći dio radnog vijeka.Volio je da popije, najčešće jeftina pića. U momentima posle sahrane obavezno bi popio za pokoj duše pokojnika.
Možda djeluje čudno, ali baš taj trenutak kao da je djelovao najživlji ili među najživlje u životima onih koje sahranjuju, i to posle njihove smrti. Kao da je taj gutljaj pića zamjenjivao sve one radosne trenutke upokojenog pacijenta, koji su trebali da se dogode u njihovim životima, ali eto njima su iz nekog razloga bili uskraćeni. Mnogo onih na ovom groblju ima koji su sami odlučili da napuste život i ovaj svijet. Za njih sveštenik ne dolazi. Inače, dođe za one, za koje se znalo da su bili religiozni, ali problem nastaje ako se ubiju. Nekih puta i pored svega sveštenik služi opelo, pošto se utvrdi navodna neuračunljivost samoubice u momentu tog poslednjeg čina. I svešteniku je mučna atmosfera bolnice i njenog groblja. Želio bi da popriča kad- kad sa nama, ali uvijek bi nailazio na one koji nijesu mogli da mu adekvatno odgovore svojim dezorijentisanim govorom. Odlazio bi kao da odlazi iz pakla, mjesta onih osuđenih na prokletstvo, koji dolaskom ovdje “treba da zaborave svaku nadu.“
Sa vremena na vrijeme počelo je da se primjećuje kako se naši sapatnici gube. Nestaje im svaki trag, a o njima ni govora, kao da nikad i nijesu bili ovdje. Međusobno smo mi što ostajemo počeli da razgovaramo o ovom fenomenu. Jedan pacijent je saznao prisluškujući razgovor direktora bolnice i gradonačelnika dok je bio u posjeti, da je ustanova preveliki trošak gradu, donijeli su odluku o njenom zatvaranju, a pacijente za koje nema ko da dođe ostaviti u dijelovima grada gdje žive beskućnici, kojih ionako ima previše tako da se neće ništa primijetiti. Direktoru je obećana nova primamljivija funkcija.
Jednog dana nestao je i onaj koji nam je saopštio ovu vijest. Pa opet, posle par dana još nekoliko. Jedno jutro probudiše me, rekoše mi da se spremim na brzinu, očekuje me premještaj. Ćelavi vozač je odavao utisak neke prezrive nezainteresovanosti prema meni. U zadnjem dijelu automobila bila su dva bolničara sa mnom. Rekli su da moraju da mi ubrizgaju lijek. Šta god to bilo, imalo je efekat prijatne omamljenosti. Bolničari su ćaskali o djevojkama, izlascima. Najednom se zaustavismo u meni potpuno nepoznatoj ulici. Dadoše mi nekoliko kutija sa tabletama, koje inače koristim, i rekoše da ih sačekam jer će se brzo vratiti. Omamljen od injekcije, nijesam znao baš tačno koliko je prošlo, ali niko nije dolazio po mene. Počeh da lutam ulicama ispisanih od grafita, već se približavala noć, bio je negdje kraj Septembra, ali još je bilo toplo. Razgolićene djevojke su šetale po ulici i nervozno pušile cigarete dok ih neko ne bi pokupio. Nešto se tajno i trgovalo po ovim ulicama. Bilo je ljudi koji su omamljeni ležali na pločniku. Brzo sam ukapirao o čemu se radi, bila je to zloglasna ulica, još od vremena prije moje bolesti. Stalno smo od odraslih dobijali sugestije da je se klonimo. Pravo je čudo, što me još niko nije napao, pomislih. No , što samo to pomislih, pojavi se neki istetovirani tip i poče da mi nudi razne droge. Čak i tablete koje sam u bolnici pio kao terapiju. I nijesu bile nimalo jeftine. Tip ih je prodavao po komadu. Koliko sam se ja besplatno drogirao, promrljah. Šta, upita tip? Ništa, odgovorih mu, a potom ponudih kutiju tableta koju sam dobio od bolničara, koliko bi mi mogao dati za nju. Diler ponudi sto dolara. Pristadoh, brzo nađoh jeftini hostel u blizini ove ulice. U njemu je bila tolika buka, a ja prvi put nijesam uzeo terapiju posle dosta godina. Prodao sam je. Uhvati me strah, od povratka simptoma bolesti kao onda kad sam bio mlad, ako sam to uopšte ikada bio. Iako je bilo neke vrtutme, pomiješane glasovima od spolja, nesanicom, strahom, ipak, sve u svemu prođe ta prva noć. Moja prva samostalna noć van bolnice, a prije toga kuće.
Sledeći dan sam čitav presjedio u sobi. Platio sam dovoljno da mogu da ostanem mjesec. Ništa nijesam jeo. Zaboravio sam da vam kažem da svesku i olovku koju sam tražio u bolnici, čvrsto sam držao kod sebe i zapisivao osjećaje i utiske od raznih dešavanja.
Tako sam i u toku sinoćnje noći u bunilu nešto zapisao. Iako mi se na prvi pogled učinilo nepovezanim, kad sam bolje analizirao vidio sam da ima smisla. Nastavio sam. Osvrnuo sam se taj dan i na periode iz djetinjstva, prije nego što je bolest počela. Ne znam da li je usled nedostatka ljekova, ali mi se sjećanje tako živo vratilo izazivajući takvu prijatnost, da više nijesam primjećivao vrisku od spolja, a već je ponovo počinjala noć. Donekle je noć lijepo prošla, a onda su me ponovo uhvatili budni košmari. Imao sam osjećaj da pauci u sobi dobijaju džinovski izgled i da hoće da me progutaju. Ponavljao sam neke molitve koje sam naučio u bolnici od sveštenika. Mislim da sam ih ponovio milion puta, pa skoro bukvalno. U jednom trenutku svjetlost je počela da se probija kroz prozor, čuo se žamor automobila, prostitutki koje se svađaju sa klijentima ili makroima, narkomana, koji traže još jednu dozu na čekanje. Mogu reći da mi je sva ta atmosfera posle večerašnjeg košmara prijala.
Taj noć odlučih da prošetam. Opet me salijeću dileri, jeftine cure, ali vidjeh i tipove poput mene, koji besmisleno tumaraju, leže na ulici pokriveni kartonima. Jeste, ovakve ljude sam gledao više od deset godina i odmah ih prepoznam. Izgleda da je ova ulica raj za sve neshvaćene, lude, kriminalce, kurve, pedere, kako ih definišu ljudi van nje, koji imaju sređene živote, brakove, dvoje djece, najčešće sina i kćerku, dobre poslove. Ali ponekad oni ili njihova djeca zalutaju u ovaj savremeni “Sodom“, kako ga nazivaju u potrazi za avanturom.
Opet sam otišao u svoju sobu. Ljekove ne pijem danima, stanje počinje da mi se pogoršava. Sve počne sa nervozom, jezom, sumanutim pomislima, a završi se polu-halucinacijama. Moram reći tokom godina da sam se navikao na svoju bolest, a i ona na mene. Kao da se radi o nekom živom entitetu, a ne patološkom stanju. Pa i mislio sam da se radi o živom stvorenju koje me napada na najdublji mogući način. Sveštenik nam je u bolnici za razliku od ljekara i potvrđivao naše sumnje, samo što su one bile pogrešno shvaćene od nas. Zaista postoje sile koje su izazvale našu bolest, a mi je doživljavamo kao stvarnost ili sumnjamo da to jeste. To su po riječima sveštenika demoni, koji su iskoristili našu osjetljivost i sumnjičavost, kao i specifične životne uslove i napravili to što jesu od nas, ludake, to sam ja rekao, tačnije pomislio, a ne on.
Stanje mi u ovoj sobi postaje sve teže. Počinjem da pišem. Odjednom mi sjevnuše davno zaboravljena sjećanja, koja sam mislio da sam zaboravio. Radilo se o tome da su se dvoje djece potukla, ja nijesam učestvovao u tome, ali se oni prije nego što je učiteljica došla dogovore da mene okrive za to. I jesu to uradili. Ja sam ćutao. Taj dan nijesam dobio zasluženu peticu radi nezaslužene kazne. Pisao sam asocijativno o mojim doživljajima o tom događaju, kao i još nekim teškim trenucima u djetinjstvu, koji su mi izazvali toliku traumu da sam tada maštao o ovim trenucima iz daleke budućnosti da ću ih se samo sa jezom sjećati. Počelo je da sviće. Zaspah. Nema ko da me uznemirava, platio sam hostel za čitavi mjesec. Kako nijesam uzimao ljekove i apetit mi se pogoršao, pa sam vrlo slabo jeo. Dobro, sad sam stvarno zaspao.
Probudih se oko pet popodne. Sva lokalna populacija se spremala za izlazak. Odlučih i ja. Nikad nijesam izlazio nigdje. Uvijek sam sjedio kući. Nijesam bio naročito druželjubiv, bio sam čudno dijete odvajkada.Tako su bar govorili drugi o meni. Međutim, što da mene drugi sudi, ni sam ne znam kakav sam u stvari. Neka sude sami sebe. Umih se u kupatilu, malo zalizah kosu vodom, namjestih svoje skromno odijelce, koje se sastojalo od starih farmerki, majice i teksas jakne. To je bilo sve što sam imao u ovom trenutku, mada mi više nije ni trebalo na ovom mjestu. Kad izađoh iz hostela, svratih u lokalnu prodavnicu, koju su držali Kinezi. Stari Kinez se raspravljao sa nekim pijancem oko boce piće, pošto ga je ovaj molio da mu je posudi na crtu. Ja kupih dvije boce nekog burbona i ponudih pijancu jednu, a drugu ostavih za sebe. Nijesam pio ko zna od kad. Kad sam bio dijete i adolescent, znao sam da potegnem, posebno kad su mi se počeli javljati simptomi bolesti. I znao je alkohol da mi smiri to odvratno stanje. Ali sam se zeznuo kad sam negdje nabavio vutru. Simptomi su mi se užasno pogoršali, a mislio sam da će mi biti bolje. No, da se vratimo mom novom prijatelju, nakon što sam mu dao piće odmah mi je to postao. Sjedeli smo na pločniku vrele septembarske noći pili velikim gutljajima i pričali. Izgleda da je ovoga tipa žena ostavila zbog drugog čovjeka, on se propio, imao naznake nasilnosti, sve više tugu liječio alkoholom, nije plaćao kredit, uzeli mu kuću i na kraju ovdje završio. Meni se strašno mantalo u glavi od burbona, a popio sam nešto više od pola boce. Moj prijatelj je popio čitavu bocu i nije mu se ništa primjećivalo. U svemu tome je pozajmio i moju. Popio je brzo i nju. Legao sam uz zid zgrade ispisane grafitima, moj novi prijatelj, poznanik ili šta li već, otišao je neznano kuda. Posle nekog vremena sam se otrijeznio , ali nije mi se išlo kući, tj.hostel.
Priđoh jednome dileru i upitah šta ima da ponudi? Odmjeri me od glave do pete i reče “idi kući, za tebe nema ništa, jer ni sam nemaš ništa“. Izvadih dvadeset dolara i zatražim mu heroin. Ovaj se cinično nasmija, dade mi šta sam tražio, a onda poče da hvali svoju robu. Ušmrkah dio kupljenog horsa i odjednom kao da sam izašao iz svega onoga što me mučilo. Kao da nijesam ni bio bolestan ni u bolnici, sve je izgledalo drugačije. To mi je bio prvi put da sam uzeo heroin. Za svo to vrijeme diler se samozadovoljno smješkao. Naiđoše mu još neke mušterije, a meni reče da ga uvijek mogu naći na istom mjestu. Dejstvo je popuštalo, a ja se vratih u hostel. Dok sam išao ka svojoj sobi bila je neka vriska muža i žene oko ko zna čega, dok je njihovo jadno dijete sve to posmatralo. Kad sam ušao u svoj skromni kutak koji je već počeo da dobija miris domaće atmosfere, nijesam čekao da me opet uhvati onaj odvratni osjećaj od prethodnih noći, nego sam ušmrkao dio preostale droge. I uzeh posle deset minuta od toga da pišem svoje utiske o toj čudnoj supstanci, koja vjekovima zavodi i zarobljava ljude. Osjećao sam se poput kakvog mudraca, kao da su mi svi odgovori na dohvat ruke. Ponovo sam imao asocijacije iz prošlih vremena, samo ovaj put pod horsom, što je davalo pogotovo snažan i upečatljiv utisak. No, sve što je lijepo kratko traje. Probudi me ujutro uobičajena gužva, dreka i histerija, karekteristična za ovaj kraj. Samo što sam se ja osjećao užasno. Heroin mi je potrošio sve hormone zadovoljstva. Usnifah poslednju dozu. Bilo je lijepo, ali bio je dan, i ovo je bio treći ili četvrti put da sam uzeo supstancu za kratko vrijeme. Nije to bilo više to. I dejstvo je trajalo nekako kraće. Počeh ponovo da pišem. Pisao sam o osjećaju kratkoće ljepote na ovome svijetu, i kako kad-tad moramo da se vratimo u surovu stvarnost. Imao sam još nešto novca.Taman da kupim sendvič, jedan gram heroina, jer sad noć bez njega nijesam se usuđivao čekati, kao i burbon. Pojedoh sendvič pred izlazak, ostavih dio na stolu i oko šest noću izađoh. Već je sve bilo spremno za tulum. Nađoh dilera od sinoć na istome mjestu, zatražih mu gram, ali mi se učinilo da je bilo manje, čak i kvalitet nakon snifovanja nije bio isti. Ali sam ćutao da ne izgubim i to, kao i uvijek u mom životu. Svratih i do one kineske prodavnice da kupim piće. Sjedio sam na pločniku i dopunjavao dozu sa burbonom. Noćas mi piće nije smetalo. U tome se pojavi neka prostitutka sa cigaretom i zapita me da li mi je potrebno društvo? Meni je sve ovo djelovalo u tom momentu smiješno, uzeh da se nepristojno smijem, žena se naljuti, oslovi me sa pijanicom, ludakom, impotentnim čovjekom. A ja još više počeh da se smijem. Ona se udalji sa nekim unutrašnjim pametnim pogledom u odnosu na mene.
Dođoh ponovo u svoje skromno boravište. Dejstvo opijata je prolazilo, a mene je počela da hvata depresija i nemir. Nije to klasična depresija kao kod ostalih ljudi. Nije mi se dugo ostajalo. Izađoh i počeh da lutam ulicama ne bih li se snašao za sledeću dozu, koja mi je bila očajnički potrebna. Ne zato što sam zavisnik, nego što sam zavisnik sam od sebe, što me priroda, Bog ili ko zna ko napravio ovakvim kakav jesam. Sretoh dilera kod koga sam prvi put kupio hors da mi da malo na crtu, ali on ni da čuje, nego me još drsko odgurnu i razdrije se toliko da su mi uši bubnjale.Vidjeh na uglu čovjeka sa novčanicom od sto dolara kako je labavo drži u ruci. U brzini mu je oteh iz ruke i pobjegoh. Kako sam posle čuo taj čovjek je bio homoseksualac, koji ne pripada ovom mjestu nego srednjem dobro sređenom staležu, a ovdje dolazi da nađe kandidate za svoje potrebe. Vjerovatno je novac koji sam ukrao tome i bio namijenjen. E, pa žao mi je čovo i meni je bio potreban “lijek“ heroin, kao i boca pića. Odoh do dilera koji se ponižavajuće ophodio prema meni, nijesam sad mogao da tražim drugog, bio sam strašno loše psihički, ali sam obećao da više neću kupovati kod njega, čak sam mu to i u lice rekao, na što se on samo osmjehnu sa ciničnim komentarom, da svi tako kažu, a opet dođu.
Posavjetovao me da bi mi bolje i duže djelovao hors ako ga ubrizgam u venu. Eto, on ima sterilni špric i pribor pa će mi pomoći. Zahvalih mu se, ponašasmo se kao da se ništa prije nije desilo, i odosmo u ćošak pri zgradi sa grafitima. Zakuvavao mi je heroin na nekoj kašici. Zavrni rukav, obrati mi se, poče da mi nalazi venu. Nakon što nađe i ubrizga drogu, osjetih snažan fleš, tako to zovu. Odavno se ovako nijesam osjećao zaštićeno i bezbrižno. Ne znam čemu svi oni ljekovi u bolnici kojim su nas liječili. Treba li su sa horsom. Prostitutka koja je stajala do nas i čekala da joj mušterija naiđe zajedno sa svojim trans drugom-drugaricom mi je djelovala kao super osoba, čudeći se kako još niko nije spoznao njene kvalitete. Čak sam joj uputio riječi nježnosti da je prelijepa i da ću se jednom možda oženiti sa njom, našto se ona samo nasmijala između dva dima cigarete, i promuklim glasom mi posprdujući se rekla“ važi dušo, kako da ne“.U tom momentu joj je naišla mušterija, a njen trans drug joj je upozorio da se pazi, da ima svakakvih manijaka i da se ne vraća kasno sama. Tu noć sam proveo kao na mističnom putovanju, čak se i diler otvorio i častio me, zajedno smo “hvatali zmaja“, tj.pušili heroin na foliji. Možda djeluje čudno što opisuju ovakva mjesta kao pakao, a ja sam se baš ovdje našao i izliječio.Tako sam bar mislio. Prođe i ta noć. Probudili su me đubretari koji su nosili smeće, a ja sam ležao baš pored njega. Osjećao sam se grozno. Kao da sam izbačen iz “raja“. Sad mi je bilo jasno kako su se osjećali Adam i Eva. Naiđe cura od sinoć kojoj sam upućivao komplimente. Bila je modrog lica. Izgleda da je sinoćnja mušterija baš bila kreten. Plakala je i psovala toga čovjeka. Naravno, odmah je dočekao njen trans prijatelj pružajući joj riječi utjehe.
Zajedno potom počeše da psuju nasilnika, dogovarajući se da ako ga ponovo vide u kraju, biće mrtav na najbrutalniji način.
Dođoh u moju sobu. Imao sam još malo horsa u džepu od sinoć. Nađoh i bocu burbona. Heroin ušmrkah, a burbon oko trećinu boce na brzinu popih. Upalih i radio. Jeste bio star, ali je baš u tom momentu bio nezamenljiv. Na njemu je svirala džez muzika koja je pogađala do srži. Pisao sam i stvarno završio knjigu, ali u tom momentu sam valjda umro.
