Piše: Miloš Lalatović
,,Ljudi govore“ je prozno djelo srpskog avangardnog književnika nastalo 1931.godine. Djelo pripada različitim žanrovima poput kratkog romana, putopisa i eseja.
Radnja ovoga djela odvija se u autobiografskom putovanju glavnog junaka na ostrvo, potom u obližnji grad i lokalna područja oko njih, romanskog mentaliteta i kulture, običnih ljudi, ribara, vezilja, domaćica, iz čijih prostih priča Petrović izvlači duboke poruke, koje imaju asocijativni, filosofski, psihološki, pa i religijski karakter.
Nije ni važno šta kaže neki ribar, muški likovi u djelu su uglavnom prosti, sve dok glavni junak ne započne razgovor sa mladom damom , koja igrom slučaja je propustila svoju šansu da se uda za pet godina starijeg momka, u koga je bila zaljubljena još u djetinjstvu, ali njegovi roditelji nijesu znali za tu skrivenu ljubav i oženili su momka za drugu djevojku, i šest godina nakon toga ona i dalje ne želi da se uda. Bar ne u tom trenutku, možda kad bude starija. Ali tada moguće, posebno za žene toga vremena i malog mjesta će biti kasno. No, čini se da i nije bitno.
Potom počinje filosofsko, mističko, psihološko razmišljanje glavnog junaka o smislu života, kontemplirajući o tome da li život vrijedi ili ne vrijedi proživjeti, tj.da li je vrijedno roditi se uopšte i trpjeti silne patnje i udare života. U razgovoru sa drugim čovjekom, ovaj ga ubjeđuje da bi on odabrao ponovo da se rodi, pa makar bez udova.
Ovo je slično djelima egzistencijalista poput Albera Kamija, gdje on u svojim djelima ,,Mit o Sizifu“ i ,,Stranac“, banalizuje život i svodi sva filosofska razmišljanja na to da li život vrijedi ili ne vrijedi proživjeti, posebni akcenat stavljajući na pitanje samoubistva. Ipak, Petrović se ne usuđuje da postavlja to pitanje, ne pominjući ga uopšte.
Čak se u djelu javlja i demon, koga se junak ili tačnije antijunak sa ushićenjem prisjeća da ga je jednom vidio, sa plaštom poput slijepog miša ili vampira, i on kao da je bio počastvovan tim prizorom što mu se ovaj javio, iako nerado, za razliku od žene u blizini koja je bila predstavljena. Sam demon je bio ljut što je razotkriven i što ga ljudi ne ostave na miru. Ovim Petrović kao da želi da opiše neku stvarnost iznad dobra i zla, pa i da doda dozu nihilizma, da bića, a posebno stvari nemaju posebnu vrijednost, da u suštini nijesu ni dobre ni zle.
Ovo Petrovićevo djelo je jedno od klasika srpske književnosti. Kroz njega se ogleda tanana priroda autora koji duboko doživljava i najobičnije stvari. Takođe, predstavlja značajno djelo srpske i uopšte jugoslovenske moderne književnosti.
