Piše: Atanas Stupar
Obrni okreni često dolazimo do zaključka da su imena povezana sa sudbinom. To se potvrdilo mnogo puta. Moguće da sam čin davanja imena povlači končić kojim se pokreće odmotavanje klupka sudbine. Nije isključeno da i vrijeme samo po sebi niže događaje kojima formira klupko sudbine iza kojeg se pojavljuje ime.
Nomen est omen (ime je predskazanje) nije zalud skovana mudrost. Prošarala je svjetsku istoriju potvrđujući se na raznim mjestima, u raznim vremenima i prilikama. Iz ove izreke izranjaju iznenađujuće istorijske priče.
U školama su nas učili da je Jugoslavija okružena BRIGAMA tj. Bugarskom, Rumunijom, Italijom, Grčkom. Albanijom, Mađarskom, Austrijom. I bilo je tako. Brige su joj došle glave.
Upitate li DPS koji je učestvovao u raspadu Jugoslavije kakvo je stanje danas u nekada najmanjoj republici bivše Jugoslavije reći će vam uglas da je Crna Gora poslije njihove vladavine sve Crnja i sve Gora.
Sa svoje strane narod je DPS-u promijenio ime u DRPS s jasnom asocijacijom na krađe, otimačine, razbojništva, drpisanja koja su pratila ovu partiju. Možda je DPS odavno bio DRPS ali se to nije primećivalo jer su dva njegova najdugotrajnija lidera (Milo Đukanović i Filip Vujanović) svojim govornim aparatima gutali ono međuslovo R.
Napravimo malu aluziju na tri imena koja najviše izbezumljuju DPS poslednjih godina.
Imena ćemo izložiti po hronološkom redu kako su se pojavljivali na sceni i po količini mržnje i stresa koja su izazivala u vrhuški DPS-a.
Predmetna imena su Dritan, Jakov i Andrija.*
Osvrnimo se na njihova značenja.
Ime Dritan dolazi od albanske riječi svijetlo. Dritan Abazović je vlasnik poslaničkog mandata (glasa na klackalici) za koji mu je nuđeno na desetine a možda i stotine miliona eura samo da se u Crnoj Gori ništa ne mijenja, da sve ostane po starom još četiri godine. Dritan nije prodao svoje ime uprkos tome što se do tada podrazumijevalo da pripadnik manjinskog naroda iz koga dolazi Dritan mora bezrezervno podržavati vladajuću partiju koja je prosipala fraze o multikulturalizmu. Svojom nepotkupljivošću Dritan je unio prvo jako svijetlo u politički život Crne Gore. Time je na najbolji način potvrdio svoje ime.
Ime Jakov dolazi iz hebrejskog jezika i označava onog koji zamjenjuje odnosno nasleđuje. Jakov Milatović je naslijedio funkciju predsjednika Crne Gore tako što je na izborima pobijedio prethodnog višestrukog premijera i predsjednika Crne Gore. Veliki je uspjeh u direktnoj borbi, jedan na jedan, poraziti i na tronu zamijeniti neprikosnovenog, trodecenijskog gospodara Crne Gore.
Ime Andrija je grčkog porijekla i povezuje se sa muškošću i hrabrošću. Andrija Mandić je kao predsjednik Skupštine Crne Gore povukao odlučne, hrabre i nezavisne poteze koji su pomogli Crnoj Gori da izađe iz institucionalnog mraka u koji ga je decenijama držala autoritarna vlast DPS-a. Pod njegovim vođstvom Crnogorska Skupština je uspjela da usvoji zakone potrebne za zatvaranje pregovaračkih poglavlja sa Evropskom Unijom za što su joj iz Brisela više puta stizale pohvale.
Iako po nacionalnosti i partijskim programima uveliko različiti, nosioci ova tri imena udruženo su izvukli državu iz mraka autokratije u kome je predugo boravila.
Despotski režim je bio ušao u svaku društvenu poru. Ništa se nije moglo uraditi mimo učešća i saglasnosti svemoćne partije. Mjesto šefa partije i šefa države tri decenije je bilo objedinjeno u istoj ličnosti. Što nije prethodno dogovoreno u partiji nije se moglo sprovesti u državi.
Crnoj Gori je bio prijeko potreban tračak svjetlosti koji će je izvući iz mraka. Pružio joj ga je Dritan. Trebalo se izboriti da se taj tračak pojača funkcijom makar i protokolarnom. Za tu funkciju se izborio Jakov. Bilo je neophodno malo po malo pojačavati i širiti dah slobode u Crnoj Gori. Nije lako bilo suzbiti decenijski strah od vlasti i zablude da Crna Gora zavisi od jednog čovjeka i njegove klike. Dovoljno hrabrosti za to imao je Andrija. S mjesta predsjednika Skupštine mraku je odlučno rekao ne.
Nada se dakle rodila avgusta 2020. godine na parlamentarnim izborima. Pojačala se aprila 2023. godine na izborima za predsjednika države i oktobra 2023. godine izborom predsjednika Skupštine. Tada je Crnoj Gori u najbanalnijem etimološkom smislu pružena šansa da preko tri navedena imena bude drugačija. Kratko rečeno našu multikulturalnu žabokrečinu protresla su imena iz islamskog, jevrejskog i hrišćanskog nasleđa. Kud će ljepšeg multikulturalnog dara Crnoj Gori.
Imena Dritana (Abazovića), Jakova (Milatovića) i Andrije (Mandića) bez obzira na njihove međuodnose zaslužuju da uđu u istorijski kalendar savremene Crne Gore. U smislu sinhronizovanog demokratskog djelovanja, početne solidarnosti i doprinosa dugotrajnoj narodno oslobodilačkoj borbi slobodoljubivog dijela Crne Gore moguće ih je ravnati sa nekada često pominjanim imenima Bora i Ramiza….
Kakvi god bili trenutne relacije između Dritana, Jakova i Andrije ne treba zanemariti presudne, početne činjenice.
Dritanov glas je otvorio vrata promjenama.
Politički žutokljunac Jakov pobijedio je na izborima moćnog političkog bosa. Milu Đukanoviću nema većeg poniženja u karijeri od debakla na predsjedničkim izborima koji mu je priredio narod Crne Gore posredstvom nejakog i anonimnog Jakova Milatovića.
Borio se Đukanović iz sve snage da mu kao nacionalnom Crnogorcu protivkandidat na izborima bude nacionalni Srbin Andrija Mandić. Da je uspio u tome vjerovatno bi otpočela priča o Putinu koji je Vučiću poslao atomsku bombu da je preko Andrije baci na Crnu Goru i da je patriotizmom prekaljeni Đukanović od tog zlokobnog scenarija spasio i Crnogorce i Multikulturalce pa čak i Emancipovane Srbe tj. sve one koji po Milovom kriterijumu ne pripadaju “ludačkom pokretu litijaša”. Usputno bi Đukanović sačuvao bezbjednost i Evrope i Sjeverne Afrike i ostale djelove planete u koje bi dospio Radioaktivni oblak kao posledica ciljane nuklearne eksplozije koju je upravo on uspio demaskirati i spriječiti. Tim mogućim razvojem događaja staro-novi predsjednik Crne Gore ponovo bi postao u još jednom mandatu Milo Milenijum što je već bio u očima ne malog broja njegovih idolopoklonika jer Imena razvijaju priče.
Dritan, Jakov i Andrija potvrđivanjem značenja sopstvenih imena (Nome nest omen) sačuvaše Crnu Goru od tako zamišljenog scenarija. Dritan je otvorio priču o nekorumpiranom, savjesnom i požrtvovanom poslaničkom mandatu. Priču su osnažili Andrija i Jakov. Andrija je u drugom krugu predsjedničkih izbora pružio punu podršku Jakovu i doprinio pobjedi nad autokratijom.
Dolazimo do logičnog zaključka da su Dritan Abazović svojim nepotkupljivošću, Jakov Milatović ubjedljivom predsjedničkom pobjedom nad Đukanovićem i Andrija Mandić svojim hrabrim političkim stavom a naročito vođenjem zakonodavnog doma doprinijeli razvoju višepartizma u Crnoj Gori i uključivanju države u demokratske procese.
Ne treba smetnuti s uma da se odvažni i beskompromisni Dritan Abazović veoma konkretno s velikim ličnim rizikom prvi upustio u otvorenu borbu s opasnom CG hobotnicom kako bi održao svijetlo pobjede ostvarene 2020. godine.
Ne treba zaboraviti ni da je nejaki Jakov Milatović 2023. godine obrisao politički pod s moćnim liderom DPS-a izbornim rezultatom 60% : 40 % omogućujući Crnoj Gori da održi u životu nadu nastalu promjenama započetim 2020. godine.
Andrija Mandić je promišljenim i kuražnim vođenjem Skupštine Crne Gore u zajedništvu sa efikasnim i pragmatičnim predsjednikom vlade Milojkom Spajićem (Milojko znači umiljat) ubrzao umiljavanje i približavanje Crne Gore Evropskoj Uniji.
Spajić je svojom premijerskom darežljivošću neselektivno spajao stranke različitih političkih programa. Omogućio je krhkoj koaliciji da se održava na vlasti putem preglomazne Vlade. Formirao je previše ministarstava, sve novih od novijih, pritom umiljato dijeleći, i kapom i šakom, funkcionerske položaje u malenoj Crnoj Gori.
Zahvaljujući tome i u Skupštini usvojenim zakonima Crna Gora je tri puta brže napredovala na proevropskom putu nego što je to bilo u vrijeme kada je državom na svim nivoima upravljao DPS.
Bez ikakve patetike i pretjeranog oduševljenja valja priznati da poraz osionog i beskrupuloznog diktatora gdje god da se desi u svijetu predstavlja praznik demokratije. Crna Gora je takav praznik prvi put proslavila 2020. godine.
Tekst o tri imena koja podstiču priču kratak je i pomalo bizaran osvrt na političku situaciju u Crnoj Gori za poslednjih pet godina. Nije zgorega dodati da su imena i izvan istorijsko-političkog konteksta kratka i melodična, da se lako pišu, speluju i pamte. Osim toga veoma su prisutna u islamskoj, judaističkoj i hrišćanskoj tradiciji čime dodatno oslikavaju i potvrđuju em multikulturalni duh Crne Gore, em zadovoljstvo prepoznavanja ključnih političkih događaja.
Poštujući to budimo svjesni da je u situacijama poput naše prestrogo tražiti dlake u jajetu iako ih bez po muke lako možemo pronaći. Period od 2020. godine na ovamo uz sve evidentne mane, propuste, opravdane zamjerke i međurazmirice političkih aktera ipak označava novo, ohrabrujuće lice Crne Gore.
Budimo optimisti. Nadajmo se da i unutrašnju Crnu Goru čeka mirna i sigurna luka. Nazdravimo luki. I Luka je lijepo ime. Ima bogatu tradiciju. Povezuje se sa mudrošću i Jevanđeljem.
———————
*Ne odbacujem mogućnost da su ulogu odigrala i neka imena izvan javne političke scene.
