Piše: Taker Karlson
Tri ključne poruke, bar kratkoročno, iz Predsjednikovog govora su: ne šaljemo vojsku u Iran, izlazimo iz rata do kraja aprila i nema promjene režima.
Jesu li te poruke istinite? Naravno, u ovom trenutku se ne zna, ne možemo znati, kako je rekao i sam Tramp. Ovo je zasad relativno kratko angažovanje u odnosu na Prvi ili Drugi svjetski rat ili Vijetnam, ali su i svi ti ratovi počeli sa sličnim obećanjima. Nisu imali pojma u šta se upuštaju, i to važi za svaki sukob – od trenutka kad ljudi počnu ginuti, ne zna se kako će to završiti. To važi i za ovaj sukob, i može se desiti svašta. Usput, ima i znakova, kao i uvijek, da je ono što nam političari govore prilično različito od onog što namjeravaju da urade – primjera radi, po pitanju slanja kopnenih jedinica Predsjednik to sinoć nije spominjao, ali izgleda da su upućene ka Iranu. To je, dakle, ili izjava o namjerama ili mogućnost koju hoće da zadrže otvorenom, ali kako god se okrene, to bi se i te kako moglo dogoditi, naročito ako SAD odluče da im je potrebna promjena režima i potpuno potčinjavanje države i njena bezuslovna predaja – po opštem uvjerenju ništa od tog ne može se postići samo bombardovanjem iz vazduha. To bi se moglo desiti i ubrzati razvoj događaja prema nezamislivim užasima, uključujući upotrebu nekonvencionalnog oružja, neke vrste atomskog oružja, čije posljedice ne znamo, jer to oružje nikad nije upotrebljeno. Nuklearno oružje koje posjeduju savremene države daleko je otišlo u odnosu na ono upotrebljeno u Japanu prije osamdeset godina.
Na ta pitanja donekle je odgovoreno sinoć, ali to nisu zaista ona prava pitanja koja bi trebalo da postavljamo. Jer u pitanju nije samo rat u Iranu, već istorijska promjena – prisustvujemo promjeni odnosa snaga na svjetskoj razini. Pitanja o kojima bi zaista trebalo da razmišljamo, i na koja ćemo odgovore dobiti uskoro, bi glasila: Ko vlada svijetom? Ko je glavni na svijetu? Gdje su pravi centri vlasti i moći? Kakva je priroda moći – šta znači imati moć? Kako se prepoznaje da je zemlja moćna? Odakle potiče naša snaga? Zbog čega konkretno su Sjedinjene Države sila? I konačno: šta su Sjedinjene Države? Ko smo? Kako shvatamo sami sebe? Za šta se zalažemo? Kakav nam je nacionalni karakter? Imamo li ga? Šta branimo kad ratujemo?
O tim pitanjima, htjeli ih mi postavljati ili ne, skoro se nikad ne razgovara u javnosti. Odgovore na njih dobićemo veoma skoro, jer sukob prisiljava na odgovor na ova pitanja, naročito ovaj sukob. Ovo jeste svjetski rat – svaka država na svijetu, i ako nije neposredno uključena, zavisiće od njegovog ishoda, i budućnost svake zemlje dijelom će biti određena onim što će se desiti u Iranu.
Da pokušamo odgovoriti na prvo pitanje – ko upravlja svijetom? Kako se to poznaje? Poznajemo po tom što je u ovom konkretnom sukobu država koja kontroliše svijet ona koja otvara Ormuski moreuz.
A šta je Ormuski moreuz? To je usko grlo na istočnom kraju Persijskog zaliva, koji je izvor otprilike petine svjetskih energenata, vjerovatno trideset odsto svjetskih zaliha đubriva, i gomile drugih životno važnih elemenata neophodnih za funkcionisanje svjetske privrede. Oni se mogu transportovati iz te oblasti jedino kroz taj tjesnac. Dug je oko 160 kilometara, širok oko četrdeset na najužem mjestu. On je, u osnovi, izvor moći Irana. Ispostavilo se, što je jedna od stvari koje smo naučili, da Iran nije vojna sila – predsjednik i mnogi drugi hvalili su se da su im uništili mornaricu, vazduhoplovstvo, umanjili sposobnost za izgradnju raketa, što je sve od značaja, bar taktički, ali dugoročno – razlog moći Irana nije u njegovoj vojsci, čak ni u sposobnosti da proizvede nuklearno oružje. Iranska moć je u njegovom geografskom položaju, i to važi za sve zemlje. Geografski položaj je najvažniji činilac za državu – gdje ste na kugli zemaljskoj i šta to povlači za sobom. U slučaju Irana, njegova moć je data samim položajem, jer je na drugoj, sjevernoj strani Ormuskog moreuza. Dakle, ako hoćete da svjetska privreda funkcioniše, a ona je globalizovana – svaka država trgovački je povezana sa svim drugim – morate moći proći kroz taj moreuz. A o tom odlučuje Iran – dakle, Iran vas u tom može spriječiti. Iran time prijeti već decenijama – ovo nije prvi put da se razgovara o Ormuskom tjesnacu. U svakom sukobu s Iranom – otvorenom, diplomatskom, poput talačke krize 1979 – Iran je govorio da će zatvoriti moreuz. Ljudi koji osmišljavaju američku politiku shvatili su da je Iran zbog toga država s kojom se mora računati, koja se mora uzimati za ozbiljno sviđali vam se oni ili ne.
Dakle, Iran u suštini nije vojna sila – Iran je ekonomska sila. Ranije vlasti su to shvatale, a naše trenutno vođstvo izgleda to ne razumije. Moć Irana proističe iz te činjenice – njegove sposobnosti da ugasi, ili bar nanese znatnu štetu svjetskoj ekonomiji. Tako da je jedino bitno pitanje na dugi rok ko će ponovo otvoriti taj moreuz.
U ovom trenutku očito djeluje da su SAD ušle u sukob s pogrešnim vjerovanjem da bi one, mi, neko drugi, mogao otvoriti taj moreuz silom. Teško je shvatiti kako bi iko ko je razmislio o tom deset minuta – pet minuta, dva minuta – mogao doći do takvog zaključka. Kako ćete ga otvoriti silom? Možete prosto dignuti Iran u vazduh, okončati njegov režim, ubiti mu ajatolaha, pobiti čitavo rukovodstvo – ali hoće li to otvoriti moreuz? Razmislite koliko je potrebno da se on zatvori. Ne mnogo. Skoro ništa – miniranje, prijetnja miniranjem, brodovi natovareni eksplozivom, dronovi… Izuzetno je jednostavno blokirati Ormuz – veoma je teško obezbijediti plovidbu njime. Nemoguće je zamisliti kako bi spoljna sila mogla održati moreuz otvorenim bez saglasnosti ne samo iranskih vlasti – koje bi se moglo uništiti, razumije se, prosto baciti atomsku bombu – već i saglasnosti ljudi koji žive u Iranu. Drugim riječima: dignete Iran u vazduh, ili uništite neku vlast koja tamo odlučuje. Iran doživi slom. Da li to otvara moreuz? Ne, naravno. To dopušta bilo kakvoj naoružanoj skupini da kontroliše tjesnac, i naplaćuje prolaz. Uključujući pirate. To ne mora značiti blokadu svjetske trgovine, ali znatno podiže troškove, i slabi normalne energetske tokove. Jer, ko će prihvatiti da osigura brod ako nema nikakve vlasti koja može jamčiti njegovu bezbjednost pri prolasku kroz moreuz? Još jednom: čak i da Iran svedete na stanje neprekidnog građanskog rata, međunacionalnih sukoba, čak i da pobijete devedeset posto ljudi u Iranu, ili devedeset devet, ili sto odsto – i dalje ne biste bili u stanju da obećate transportnim kompanijama, proizvođačima nafte, kupcima nafte da će im nafta, ili TNG, ili đubrivo, ili sumpor, ili bilo šta drugo što im je potrebno iz Persijskog zaliva zaista i proći kroz moreuz, u Indijski okean i dalje u ostatak svijeta. Dakle, to nije rješenje. Nema vojnog rješenja. I to nije nikakav mirotvorački stav, u stilu „rat ne valja“. To je praktično opažanje koje odražava realnost. Bombardovanjem se ne može prokrčiti put do otvorenog moreuza. Dakle, ako razmišljate kako da to riješite ratom, morate nekako koristiti silu, ubijanje, bombardovanje da uvjerite iransku vlast, odnosno da ih oslabite toliko da im bude u interesu da moreuz drže otvorenim. Ali ne možete ih bombardovati toliko da se sve uruši, jer neće postojati nikakva vlast da ga drži otvorenim. Dakle, treba vam vlast dovoljno slaba da vam ispuni zahtjeve, ali i dovoljno jaka da kontroliše teritoriju i taj plovni put. Prilično delikatna operacija, zar ne? A na kraju svega potrebna vam je njihova saglasnost.
To na neki način objašnjava u čemu se zaista sastoji moć. Moć nije sposobnost da se uništi. Uništavanje je lako. Ubijanje je lako. Život se oduzima veoma prosto. Uopšte nije teško. Budale to rade stalno. Stvaranje života je nemoguće. Čovjek to ne može. To je razlika između čovjeka i Boga. Čovjek može uništiti, ali ne može stvoriti. Za ljudsko poimanje, moć je sposobnost ne stvaranja haosa i razaranja, već ponovnog uspostavljanja reda. Moć je sposobnost da se ponovo uspostavi red. Najmoćnija osoba, najmoćnija sila je ona koja ponovo uspostavi uslove za red. To se vidi u svakodnevnom životu. Djeca se posvađaju. To je lako – djeca su. Ali ko je glavni? Roditelji – kad tata dođe kući, stane tome u kraj. Isto važi za države. Država koja ponovo uspostavi red je glavna. U svjetskim okvirima, po definiciji, država koja prisili na red u Persijskom zalivu, koja otvori Ormuski tjesnac, je država koja upravlja svijetom.
Osnivač „Telegrama” u intervjuu Karlsonu: FBI pokušao da vrbuje moje zaposlene(VIDEO)
Decenijama, u svakom slučaju od Drugog svjetskog rata, ostatak svijeta je podrazumijevao da je ta država SAD. Pretpostavka da one mogu riješiti svaki problem koji negdje iskrsne važila je do 28. februara, kad je počeo ovaj rat. Tog dana je ostatak svijeta shvatio da SAD nisu u stanju da ponovo uspostave red. I to je bio šok, naročito za šest zalivskih država, koje su uz Iran i Irak države koje proizvode energente u Persijskom zalivu. Tih šest država, naši najvažniji saveznici na svijetu, godinama su živjele s pretpostavkom da SAD mogu srediti svaki problem, saznale su da to nije istina, i to na teži način – nekoliko sati po početku rata Iran je počeo napadati njih, a SAD ili nisu htjele ili nisu mogle zaustaviti to razaranje. A to razaranje je temeljito. Temeljito. Na UAE, gradove Dubai i Abu Dabi, izvršeno je više od dvije hiljade napada raketama i dronovima. Dvije hiljade. I na energetsku infrastrukturu, ekonomske mete, ali i hotele u centru Dubaija, aerodrome, najprometnije aerodrome u oblasti, možda i na svijetu, u Dubaiju i Abu Dabiju – a SAD nisu mogle ili nisu htjele da ih brane. Katar – isto. Saudijska Arabija – isto. To su države koje su dijelom u zamjenu za odbrambene garancije za koje su mislili da ih imaju bile najveći, naročito u posljednje vrijeme, investitori u SAD. Neki investicioni fondovi sasuli su hiljade milijardi u SAD. Doslovno hiljade milijardi dolara. Šta će se desiti dalje ne znamo, ali ako neko mora obnoviti svoju zemlju, moraće za to plaćati sam, najvjerovatnije, tako da izgleda da će nešto, vjerovatno veliki dio tih investicija ili biti obustavljen ili povučen usljed više sile. Tako da je to veliki gubitak za njih, a ogroman gubitak za SAD. Ali prije svega, to je revizija očekivanja i moći. Sve te države usredsređene su jedino na ponovno otvaranje Ormuskog moreuza, jer je to ključ za njihove privrede, i sve imaju interese da SAD to urade. Neke od njih vrše i pritisak na SAD da to urade, vjerovatno podjednako kao i vlasti Izraela, da budemo sasvim iskreni, i to je razumljivo, i iz mnogo praktičnih razloga, od kojih je jedan i da kad nafta izađe iz zemlje, mora se negdje smjestiti – ako ne ide na brod, mora se negdje uskladištiti, a skladišta su ograničenih kapaciteta, i ako nemate gdje smjestiti naftu i plin, morate zatvoriti izvor, a to je veliki poduhvat, i može potrajati dok se ponovo ne otvori, i znači u suštini gašenje čitave privrede. Stoga je za ove države sat počeo otkucavati – moraju odaslati energente iz te oblasti. Zato traže od SAD da ovo zaustave, odmah. A to znači otvaranje moreuza. Po njihovom mišljenju, samo skršite iranski režim. Razumljivo je što tako misle, ali je u praktičnom smislu teško shvatiti kako to uraditi. To se ne može učiniti – u Iranu vam je potreban neko ko bi na to pristao. A za zalivske države, i mnogo zemalja širom svijeta, to je noćna mora, jer time Iranci zadržavaju kontrolu nad situacijom, jer biste opet imali neku verziju tog režima na vlasti. A sa stanovišta naših saveznika u Zalivu, to je posljednje što žele, jer su to njihovi neprijatelji – Iranci ih bukvalno bombarduju – i neće da Iran bude glavni kad se ovo završi.
Ali, sinoć je Predsjednik izgleda nagovijestio – zapravo nije nagovijestio, nego rekao – da će na kraju Iran biti taj ko odlučuje. Rekao je da će moreuz biti ponovo otvoren jer će Iranu biti potreban novac od prodaje nafte. To je drugi način da se kaže da će neka vrsta iranskog režima koju mi nismo birali biti na vlasti kad se ovo završi. Sama ta rečenica je od ogromnog značaja za ostatak svijeta. Predsjednik Sjedinjenih Država upravo je rekao da „mi nećemo određivati ko će biti na vlasti u Iranu kad se ovaj rat završi“.
Ali, najznačajnije što je Predsjednik rekao bilo je u pogledu moreuza, i ko će ga otvoriti. Prije nego poslušamo, imajte na umu da je ostatak svijeta, uključujući naše suparnike, a naročito naše saveznike, uvijek podrazumijevao da će SAD biti te koje će, ako ikad do tog dođe, ponovo otvoriti taj kritični plovni put, taj ključ za globalizovanu privredu, što on i jeste, jer ako postoji ijedna geografska tačka na planeti koja je ključ za svjetsku, međusobno isprepletanu ekonomiju, to je Ormuski moreuz. Evo šta je Predsjednik sinoć rekao (od 19:48 na snimku, na. StSt):
„Države svijeta koje dobijaju naftu kroz Ormuski moreuz moraju voditi računa o tom prolazu, što lako mogu. Mi ćemo pomoći, ali one bi trebalo da preuzmu vođstvo u zaštiti nafte od koje očajnički zavise. Stoga, za države koje ne mogu dobiti gorivo – od kojih su mnoge odbile da se uključe u obezglavljivanje Irana, morali smo to uraditi sami – imam predlog: broj jedan, kupujte naftu od SAD, kod nas je ima u izobilju; broj dva, prikupite naknadnu hrabrost – trebalo je da to uradite ranije, s nama, kako smo tražili – idite u moreuz i prosto je uzmite. Zaštitite je. Upotrebite je za sebe. Iran je u suštini desetkovan, teži dio je obavljen, tako da bi trebalo da vam je lako.“
„Hoćete da se moreuz otvori? Uradite sami!“
Šta pojava Takera Karlsona govori o važnosti medija u (američkoj) politici
Dakle, šta to znači? Ima mnogo razina na kojima bi se ovo moglo raščlanjivati. Prva je doslovna. „Mi imamo dovoljno nafte, nama nafta iz Zaliva nije potrebna, ako vama jeste, uradite sami.“ Na šta se može odgovoriti, kao što mnogi ljudi znaju, da se cijena određuje na međunarodnom tržištu, i osim ukoliko ne zabranite izvoz nafte iz Amerike i u nekom osnovnom smislu nacionalizujete naftne kompanije, onda ono što se dešava u moreuzu utiče i na nas ovde, i na cijene plina i nafte, jer ih ne kontrolišemo mi. To je pogled s jedne strane.
Ali šira slika onog što Predsjednik kaže je: mi ne možemo otvoriti moreuz, a ako je vama to toliko važno – otvorite ga vi. Dakle, kome se on konkretno obraća? Ova, i prethodne, američke vlade ispoljavale su sve veće neprijateljstvo prema Evropi. Evropi trebaju nafta i TNG – otkad su SAD minirale Sjeverni tok, sve je zavisnija od zalivskih država. Dakle, „Evropo, vi to uradite!“, i „tražili smo od evropskih saveznika da se uključe od početka“, i „istupićemo iz NATO jer nas ne podržavaju u Iranu“… To i nije neki razgovor. Naši evropski saveznici ni nemaju vojsku, zapravo, a nemaju jer su im države od 1945, od kraja Drugog svjetskog rata, na ovaj ili onaj način okupirane od strane američke vojske. One, dakle, nemaju sposobnost da „silom otvore moreuz“. Ali čak i ako vjerujete da postoji vojni odgovor – ko će ga pružiti? Francuska, Velika Britanija i Njemačka? Španija? Portugalija? Belgija? Apsurd. Tramp se, razumije se, ne obraća Evropi. Niko ne očekuje da bi Evropa mogla, ili imala interesa, da šalje vojsku u Persijski zaliv. Kome se, onda, obraća?
Praktično govoreći, postoji zaista samo jedna država na svijetu koja ima moć – ne mora u pitanju biti vojna – da otvori moreuz, a to je, naravno, Kina. Kina je ta kojoj se Predsjednik obraća. Usput, američki predsjednik trebalo je da se ovog mjeseca u Kini sastane s kineskim predsjednikom Sijem, i to je odloženo za idući mjesec. Vidjećemo hoće li do tog doći, ali u središtu razgovora biće ovo pitanje.
Dakle, kako bi konkretno Kina otvorila Ormuski moreuz? Vjerovatno ne nosačima aviona. Zapravo, čovjek se mora pitati koliko će nosača aviona uopšte biti sagrađeno poslije ovog sukoba, jer se naši nosači aviona ne mogu približiti Iranu na blisku udaljenost zbog dronova i raketa. Jesu li oni uopšte poslužili ičemu korisnom? U ovom trenutku – moraćemo procijeniti, ne bi se reklo da jesu. Ali, Kini moć ne pruža vojska, već njeni ekonomski odnosi. Kina je najveći trgovački partner sa svim državama Zaliva – i s Iranom. Kina bi, dakle, moga dovesti Iran do bankrota ako bi htjela, ali istovremeno zavisi od energenata iz Zaliva. Čitava Azija zavisi od energenata iz Zaliva. Azija, primjera radi, koristi otprilike polovinu električne energije na svijetu. Azija proizvodi oko dva odsto prirodnog plina na svijetu, koji je najčešće glavni izvor za proizvodnju struje. Dakle, Aziji, ekonomskoj sili, očajnički nedostaju energenti, od kojih veliki dio stiže iz Zaliva. Dakle, Kini je potreban Zaliv. Kina ima velika skladišta energije, nagomilali su naftu, ali će ih u izvjesnom trenutku otvoriti. Pitanje je kad? Gledajući, otud, s kineskog stanovišta, čemu žurba? Kina će pretrpjeti ekonomsku štetu od zatvaranja moreuza, ukoliko se nastavi, ali će štetu pretrpjeti i SAD. Ali je možda važnije što će štetu trpjeti i američki saveznici u Aziji. Zato, ako ste Kina, veoma ste usredsređeni na države oko sebe koje još nisu pod vašom kontrolom. U slučaju Kine, imate Tajvan, Japan, Južnu Koreju i Filipine. Dakle, četiri velike države koje nisu pod neposrednom kontrolom Kine, ali su u Aziji i sve su do određenog stepena blisko povezane sa SAD i imaju koristi od neke vrste odbrambenih garancija, uglavnom podrazumijevanih. Tako da ako oslabite ove države, potpuno zavisne od energenata sa Srednjeg istoka, i oslabite SAD odbijanjem da priteknete u pomoć, Zaliv ostaje zatvoren, cijene energenata i hrane u SAD naglo skaču, politički nemiri se produbljavaju, SAD slabe ili zapadaju u haos – štetu trpite vi, ali to šalje i nedvosmislenu poruku zemljama u Aziji koje biste htjeli u svojoj sferi uticaja: „SAD vam vjerovatno neće priskočiti u pomoć ako budemo imali nekakav sukob s Kinom, pa bi bilo bolje da se dogovorite s Kinom“.
To, dakle, nije očigledno velikom broju „genija“ koji vode našu zemlju jer razmišljaju isključivo u okvirima vojne sile. Ali sa stanovišta Kine, koja razmišlja dugoročno, godinama unaprijed, ne samo o kvartalnim izvještajima, situacija uveliko ide u dobrom smijeru. Zašto biste vojno zauzimali Tajvan kad možete samo poslati jasnu poruku tajvanskim vlastima da je ponovno ujedinjenje s Kinom neminovno, pa hajde da to učinimo jednostavno, bez zaglibljivanja. Učinimo kao s Hong Kongom. Usput, ni nemate izbora, jer država za koju ste mislili da će vas zaštititi očigledno to neće učiniti – ona ne može zaštititi ni Katar, ne može zaštititi centar Dubaija, hoće li moći zaštititi vas? Imaju li SAD fizički kapacitet da projektuju svoju moć na Južno kinesko more kad ne mogu držati pod kontrolom ni narko kartele u Meksiku? Vjerovatno da nemaju. Zato, dosta glume i hajde da se nagodimo, pod našim ulovima. Naravno da Kina tako razmišlja i naravno da im je to u interesu. Stoga, ako ste Kina, možda nećete priskočiti u pomoć odmah – možda ćete pustiti da mučenje malo potraje dok ne postane sasvim jasno ko je glavni. I opet, znaćete ko je glavni po tom ko rješava sukob. Osoba ili država koja ponovo uspostavi red je glavna na svijetu.
Je li to dobro ili loše s američkog stanovišta? To je malo složenije pitanje. Kratkoročno naravno da je loše. U nekom trenutku neminovno nam sljeduje poniženje, Nadajmo se da neće biti toliko temeljito, da neće biti deset puta gore od pada Sajgona 1975. ili povlačenja iz Kabula prije nekoliko godina. Ali u nekom trenutku postaće jasno da SAD ne mogu raditi stvari koje velesile rade, a to je da obezbijede nastavak trgovine. To ne znači da SAD nisu velika sila, nego samo da nisu toliko velika kao što su neki ljudi zamišljali ili kako su nam govorili naši vođi. A pravo značenje toga je da je s jednopolarnim svijetom završeno. Nekim ljudima će to biti teško prihvatiti, može dovesti do malodušnosti kod našeg naroda, ali to odražava realnost i ne predstavlja kraj američke moći ni blagostanja – moglo bi, zapravo, biti početak istinske moći i trajnijeg blagostanja, zasnovanog na sirovinama i proizvodnji, a ne na finansijama. Dakle, ne mora biti katastrofa, ali će izvjesno biti preraspodjela moći u svjetskim okvirima. I sve se vrti oko pitanja sirovina. Predsjednik Tramp to razumije – moć proističe iz blagostanja, bogate države su moćne, ali bogatstvo potiče od resursa. A šta su resursi? Hrana, voda i energenti – tri stvari neophodne za život, za rast, za civilizaciju. Sirovine, koji se nalaze u zemljištu, ključni su za blagostanje države. Dakle, fizička realnost je bitna, a to je teško imati na umu kad nam je svakodnevna realnost određena digitalnim svijetom. Ali, digitalni svijet ima granice, koje se vide kad ogladnite i dođe vrijeme ručka. Ne možete jesti Instagram. Morate jesti hranu. A nju proizvode ljudi, ona raste iz zemlje, navodnjava se vodom. A Tramp, pošto je, u najboljem smislu, i u svom najboljem vidu, primitivna osoba, shvata primitivnu realnost, koja kaže da su nam ove stvari potrebne.
I ako se tako gleda na svijet, koje su bogate zemlje? Azija, u poređenju s drugima, ima veoma malo energenata. Mnogo država s velikom proizvodnjom, poput Japana i Kine, potpuno su zavisne od sirovina drugih zemalja. Ako išta znate o posljednjih sto godina, znate da je imperijalni Japan postao imperija jer nije imao dovoljno sirovina – zato je ušao u Kinu i druge okolne države, i tako smo završili u ratu s njim. To pitanje neće nestati. I ako se svijet posmatra kroz to sočivo, SAD imaju velike sirovine, što predsjednik SAD neprestano govori – teritoriju, zemlju i mnoštvo energenata. Pitanje nafte je malo složenije, jer SAD uvoze dosta nafte, ali imamo velike količine prirodnog plina, koji se prije dvadeset pet godina smatrao skoro beznačajnim, a sad se shvata da je kritična sirovina. Ali naša oblast – Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Karibi – Zapadna polusfera – ima ogromne zalihe energenata, ogromne količine vode, pitke, što je važno, i najbolje obradivo zemljište na svijetu. Dakle, mi smo u veoma bogatoj polusferi, a toga nismo zaista svjesni – i ako se svijet podijeli na dva dijela, ako Kina uglavnom ovlada Istokom, a mi uglavnom ovladamo Zapadom, to bi za nas vjerovatno bilo prihvatljivo. Vjerovatno ne bi bilo strašno za SAD, ali bi iziskivalo potpuno drugačiji način razmišljanja. Iziskivalo bi da vlada SAD, Pentagon, Stejt departman, Bijela kuća, univerzitetski i naučni krugovi koji dostavljaju informacije i razmišljanja šta znači biti imperija – da svi oni promijene način razmišljanja o Sjedinjenim Državama i njihovom mjestu u svijetu. Najednom bi ono što se dešava u Brazilu, koji ima ogromne zalihe pitke vode, poljoprivrednog zemljišta i energenata, postalo znatno važnije od onog što se dešava u Saudijskoj Arabiji. I to nije loše, jer imamo dosta zajedničkog s Brazilom – hrišćanska zemlja, s romanskim jezikom, u našoj polusferi, odmah tu pored nas, veličine skoro kao SAD, ogromna zemlja. A Saudijska Arabija je na drugoj strani svijeta. Dakle, zašto ne bismo mnogo više razmišljali šta se dešava u Brazilu, da bismo ga privukli u svoju sferu uticaja? A ako je Brazil važan, šta je s Kanadom i Meksikom, koji su nam doslovno na granicama? Veliki su proizvođači energenata – Kanada ima daleko više nafte od SAD, znatno više pitke vode od SAD, četvrta je na svijetu po zalihama nafte. Koliko Amerikanci znaju o Kanadi? Kanada se potpuno raspada kao država, i u stanju je unutrašnjeg haosa. Postala je policijska država, pod uticajem Kine… Kanada – država s kojom imamo najdužu granicu. Naš najvažniji saveznik na kugli zemaljskoj je Kanada, zemlja koju ignorišemo. Koliko Amerikanaca zna koji joj je glavni grad, ili kako se izgovara njegovo ime? Vjerovatno manje od pola. Odnos s Kanadom je najvažniji od svih. Kako se američki uticaj povlači na našu polusferu, ono što se dešava u Kanadi postaje važnije od svega drugog. Možda bi trebalo da razmislimo o tom. Možda bi trebalo da ispoljimo neki uticaj na Kanadu, ne mora biti silom, osim ako ne bude neophodno. U svakom slučaju možemo izložiti razlog u prilog promjene režima u Kanadi – to je zemlja koja vrši represiju nad sopstvenim stanovništvom, koja je ubila skoro sto hiljada stanovnika preko državnog programa za ubijanje. Ako igdje postoji narod kom treba oslobođenje od vlasti koja ga mrzi, onda su to Kanađani. Ali možemo naći način da imamo znatno više pozitivnog uticaja na unutrašnje stvari u Kanadi nego što je trenutno slučaj. Kanada nije suverena država. Nikad u istoriji nije ni bila. Ona je dio Britanskog komonvelta. Sad je neka vrsta kolonije Indije i Kine. Nikad nije bila suverena, i nema razloga ni da bude. Trebalo bi da bude pristojna, i ima dobru državnu upravu, na dobro sopstvenih građana. Isto se može reći za Meksiko. Meksiko je doprinijelo Sjedinjenim Državama – mnogo valjanih ljudi došlo je iz Meksika, u njemu je mnogo američkih fabrika… Ali u cjelini, Meksiko je veliki problem za SAD – zbog velikih migracija, zbog tekućih ratova tamošnjih narko kartela, koji su se prelili na SAD, ti karteli imaju velikog uticaja u SAD, ima političara u SAD koji primaju novac od kartela… Sa svakim danom Amerika postaje sve sličnija Meksiku, ali ne u dobrom smislu. Ispravljanje toga zahtijevaće obraćanje pažnje na ono što se dešava u Meksiku. To će biti dobro za Meksiko, a neophodno je za SAD.
Za koga radi Vašington: Iran otvorio debatu o prirodi odnosa SAD i Izraela
Zašto je sad sve to bitno? Jer je ono što se dešava u Iranu kraj Američke imperije kako je mi shvatamo. Ali to nije kraj Sjedinjenih Država, nije kraj našeg uticaja na druge države, nadajmo se pozitivnog. To nije kraj naše privrede – to je početak teškog razdoblja naše privrede, ali ne i njen kraj. Ono što smo radili čitav vaš život, ako vam je manje od osamdeset godina, više, izgleda, ne prolazi, ali je sad dostiglo granice pokazne moći, jer ne možemo otvoriti Ormuski tjesnac. Predsjednik SAD je to sinoć rekao – neka to uradi neko drugi. Dakle, s nama je završeno. I to je u redu. Znali smo da će jednom doći kraj. Nadajmo se da sve može proći bez atomske razmjene. I biće mnogo patnje i tuge, ali biće, i ima, i izuzetno mnogo obećavajućeg – da SAD mogu djelovati u sopstvenom interesu, da mogu biti razumne, da ih neće voditi poremećeni ljudi obuzeti hubrisom, koji ubijaju gomile ljudi i okupiraju države u kojim nikad niste bili, koje ne znate naći na karti… Ono što radimo ne prolazi, odobravali to s moralne strane ili ne. Radićemo nešto drugo, i to drugo počinje upravo sad.
Dakle, suština je da biste s mudrim rukovodstvom ovo mogli okrenuti da bude prednost za SAD i Zapadnu polusferu, i to veoma lako. A postoji i još jedna prednost. Odjednom znamo šta svi u vlasti misle, jer to govore – u teškim situacijama ljudi se ispovijedaju. Ta teška situacija je, razumije se, ovaj rat, koji je mnogo naših komentatora, mnogo ljudi u našoj vlasti, svakako u Kongresu, mnogo ljudi u Izraelu htjelo. Svi oni su ovo htjeli. I nije bilo onako kako su rekli. Čak i sad može krenuti po zlu. Mnogo Amerikanaca bi moglo poginuti. Relativno govoreći, mnogo je već poginulo. „Ali broj žrtava je tako nizak…“ U redu. Šta bi bilo da je u pitanju vaš sin? Da li biste i onda rekli da je broj žrtava nizak? Amerikanci su izginuli na podstrekivanje iz Izraela. Bez ikakve suštinske dobiti za našu zemlju, i to svako zna, to je nesporno, nije nikakva teorija zavjere već činjenica, i to je sad potpuno izašlo u javnost. Dakle, te ideje – neokonzervativizam, očuvanje Imperije, ideja da primate naređenja od državice koja je daleko od vas – isplivale su na površinu, više nema potrebe da o njima šapćemo, možemo sve reći otvoreno jer to više niko ni ne krije, i svi možemo reći da su razorne, glupe i loše za SAD. Dakle, s tim raspravama je završeno. Sad znamo šta se dešava, pa onda to možemo i promijeniti.
Drugo što smo naučili je da su veliki dio protestantskog hrišćanstva u Sjedinjenim Državama, njegovog rukovodstva, potpuno iskvaren. I to ne samo na očiglednoj razini, tipa da „propovjednik ima ljubavnu vezu“ ili uzima novac od nekog i slično, već iskvaren tamo gdje je najvažnije – znači duhovno iskvaren. Oni ne propovijedaju hrišćanstvo. Ne zbog svoje vjernosti Izraelu, koja je teško razumljiva, već na dubljoj razini. Ima mnogo protestantskih američkih crkvenih vođa koji propovijedaju religiju koja nema nikakve sličnosti s hrišćanstvom. To je suštinski problem. Ko zna šta je to, ali nije hrišćanstvo. Juče se svi oni pojave u Bijeloj kući, u sred Strasne nedelje hrišćanstva, četiri dana pred Uskrs, i ne samo oni čudaci „hrišćanski cionisti“, već i ugledna imena. Da se mole za Predsjednika? Ne! Da se založe za ubijanje civila! To je ratni zločin, ali je još važnije da je to moralni zločin.
Ne možete ubijati ljude koji nisu počinili nikakav zločin, koji nisu učinili ništa pogrešno. Ne možete ubijati nevine, ne možete ubijati djecu i žene. Kako to rade? Pozivajući se na Knjigu o Jestiri, iz hrišćanskog Starog zavjeta. To je, pored ostalog, priča o genocidu nad Persijancima. Sedamdeset pet hiljada Persijanaca. Ne samo ljudi koji su počinili zločine, već što su bili Persijanci. Zato su pobijeni. Sticajem okolnosti, možda ne slučajno, to je i jedina knjiga u Starom zavjetu koja ne pominje Boga. U Knjizi o Jestiri ne pominje se Bog. Ako ste hrišćanski sveštenik, ili sebe tako nazivate, i duhovno savjetujete šefa države, i ni u kom smislu se ne pozivate na Isusa – ne propovijedate Jevanđelje. Zašto nije spominjan Isus? Zato što ne možete pomenuti Isusa. Jer nema dokaza da je Isus bio za genocid. Ubijanje civila, ubijanje nedužnih, ubijanje uopšte… Ovo je Bog koji je sišao na zemlju, hrišćanski Mesija, koji dopušta sebi da ga pagani muče na smrt. On zna šta slijedi. To je suština Strasne sedmice. Isus ulazi u Jerusalim na magarcu, ne na pastuhu. Ne dolazi da silom svrgne onog koji sprovodi nasilje. Dolazi ponizno, i prihvata unižavanje i fizičko mučenje, vojnici ga pljuju u lice, bičuju… On to dopušta jer kaže da je prava pobjeda veća od bilo kakve pobjede postignute ubijanjem ljudi. To je pobjeda nad samom smrću. To je poruka hrišćanstva. To je suprotno od poruke koju ste čuli od hrišćanskih vođa u Bijeloj kući veče pred Predsjednikov govor o ratu. Šta vam to govori? Suština nije da su oni loši, blesavi ili da zagovaraju drugu religiju umjesto hrišćanstva. Suština je da je to kraj nečega. Koja god da je to religija, neće se nastaviti. Prosto neće, jer je laž. I doći će joj kraj, kao i svakoj laži, i biće razotkriveno da je laž, kao i sve druge laži. Dakle, gledate kraj Američke imperije koja je vladala svijetom, i kraj onog što je američko protestantsko hrišćanstvo postalo poslije Drugog svjetskog rata. Ljudi koji su podigli Nacionalnu katedralu na najvišoj tački u Vašingtonu, koja je bila, iznad svega, izraz poštovanja prema Bogu. A sada je nastanjuju ljudi koji nemaju skoro ništa zajedničko s ljudima koji su je sagradili.
Sve to, kao i sve ljudske ustanove, dođe do kraja. Ali to je i preduslov, što svi hrišćani imaju na umu tokom Strasne sedmice, za ponovno rođenje. Klica proizvede drvo tek kad umre.
Smrt jednopolarnosti i ustanova unutar evangelističkog pokreta, američkog protestantskog hrišćanstva, odlaze – ali biće zamijenjene. Nečim boljim, čistim, vjernijim sebi, konstruktivnim, ujedinjujućim, iscjeljujućim, ustanovama koje grade, a ne samo razaraju. To će se desiti, i ako Bog da to ćemo i doživjeti. Zato se radujmo tome, ma koliko bilo tužno.
I srećan Uskrs!
Izvor: Mreža Takera Karlsona
Prevod: Stanje Stvari
