Zahvaljujući porodici počivšeg akademika Nika S. Martinovića, Žurnal će svoje čitaoce upoznati, ili podsjetiti, na značaj „Cetinjskog ljetopisa“. U nedjeljnim izdanjima našeg portala donosimo dijelove uvoda u taj kulturni spomenik i istorijski izvor prvog reda, objavljen na Cetinju 1962. godine trudom Nika S. Martinovića.
Prvi dio pročitajte ovdje, a drugi ovdje
Piše: Niko S. Martinović
KORIŠĆENJE „CETINJSKOG LJETOPISA“
Prvi naučni radnik koji je koristio „Cetinjski ljetopis“ jeste Vasilije Petrović. Koristio ga je pri radu na svojoj „Istoriji o Crnoj Gori“ (Moskva 1754). Vasilije se poziva na istoriju o Skenderbegu i koristi rodoslov Crnojevića (str. 27–28 navedenog djela).
Petar I Petrović–Njegoš u svojoj „Kratkoj istoriji Crne Gore“ (objavljenoj nakon njegove smrti u „Grlici“ – kalendaru štampanom na Cetinju – za 1835, str. 54–87; 1836, str. 41–78; 1837, str. 41–52 i 1838, str. 41–62), koristio je „Ljetopis“ na nekoliko mjesta.
Dimitrije Milaković u svojoj „Istoriji Crne Gore“ (Zadar, 1856) poziva se na „Ljetopis Crnogorski“ koji dopire do 1749, u kojem ima 25 zabilježenih događaja iz istorije Crne Gore.
Pavle Apolonović Rovinski koristio je na više mjesta „Cetinjski ljetopis“. On je objavio u posebnoj brošuri – „Pamяtniki drevneй pisьmennosti – Zapiska venecianskomu senatu o zaslugah Černogorcevь perd Venecіanskoй respublikoй 1744“, sa podnaslovom „o nepravdama pograničnog komesara u Kotoru, Nikole Bolice“. Napomenuo je da je rukopis iz biblioteke Cetinjskog manastira (knjiga je štampana u Petrovgradu 1882, str. VIII + 18). Rovinski u predgovoru daje opis rukopisa „Krusovolj“, koji ima 81 list, a zatim i opis jezika rukopisa sa kratkim sadržajem i pobudom ispisivanja. Ovdje je Rovinski objavio tekst „Ljetopisa“ koji je u njemu napisan pod naslovom „Knjiga za Černogorce na Senat Venetki“ i „Za službu čarnogorsku prikazato venecianom“.
Rovinski je u svom opsježnom djelu „Čerogorія vъ eя prošlomъ i nastoящemъ“ (Petrograd, 1888) na str. 766–771 uporedio original hrisovulje Ivana Crnojevića sa prepisom koji se nalazi u „Krusovolju“. Original su objavili Sima Milutinović u svojoj „Istoriji Černe-Gore“ (str. 4–9, Beograd 1835) i Franjo Miklošić u „Monumenta serbica“ (str. 530–534, Beč 1858). Rovinski misli da su bile dvije hrisovulje Ivana Crnojevića, i to jedna o osnivanju Manastira cetinjskog, a druga o granicama. Miklošić je objavljenu hrisovulju dobio prepisanu iz Cetinja; zato je u prepisu bilo izvjesnih grešaka. Rovinski je pri sravnjivanju ispravio te greške, a zatim je objavio i tekst hrisovulje iz „Cetinjskog ljetopisa“. Prema tome, Miklošić nije 1858. neposredno koristio „Krusovolj“ koji se čuva u Manastiru cetinjskom.
Pavle Rovinski u II tomu knj. 3. navedenog djela (Crnogorske narodne pjesme), štampanog u Petrovgradu 1905. godine, ponovo se navraća na „Cetinjski ljetopis“, raspravljajući o narodnim pjesmama o Skenderbegu (str. 221), i u napomenama konstatuje da u Cetinjskom ljetopisu postoji istorija o Skenderbegu.
Nastaviće se.
