Piše: Ramzi Barud
Oduvijek mi je bilo zanimljivo, a ponekad i veoma razotkrivajuće, kada iskusni aktivisti i intelektualci na Zapadu — pa i oni koji sebe smatraju duboko posvećenim palestinskom pitanju — ponavljaju jednu istu, već dobro poznatu tezu: da bi arapske vlade morale ustati protiv Izraela i Sjedinjenih Država, u znak solidarnosti sa svojom braćom u Palestini.
Taj stav se često iznosi u obliku zbunjenog pitanja: zašto Arapi i muslimani ne čine ništa za Palestinu?
Ono što ovu nedoumicu čini naročito neobičnom jeste činjenica da je najčešće postavljaju uvaženi analitičari i istoričari — ljudi koji bi morali znati da je problem mnogo manje stvar sentimenta, a mnogo više pitanje strukture i odnosa moći.
Na prvi pogled, to pitanje i ne djeluje sasvim nerazumno. Palestinci su sa svojim susjedima povezani istorijom, geografijom, demografijom, religijom, jezikom, zajedničkim sjećanjem i iskustvom zapadne dominacije, kao i izraelskog kolonijalnog nasilja.
Endrju Napolitano: Tramp i Prvi amandman – ko kontroliše američku istinu?
Povrh toga, izraelski lideri otvoreno govore jezikom ekspanzije — i tako djeluju, bilo u Palestini, Libanu, Siriji ili drugdje. A oni koji trpe posljedice takvog nasilja najčešće su iste autohtone zajednice tog prostora: Arapi, muslimani i hrišćani podjednako.
Zaista, i same arapske i muslimanske institucije neprestano pozivaju se na Palestinu kao na jedno od ključnih pitanja. Arapski samiti i dalje Palestinu opisuju kao suštinsko, centralno pitanje, a javno mnjenje širom regiona ostaje u ogromnoj mjeri saglasno s tim stavom.
Tako, na primjer, Arapski indeks javnog mnjenja za 2024–25. godinu pokazao je da se 80 odsto ispitanika u 15 arapskih zemalja slaže s tvrdnjom da je „palestinsko pitanje zajednička arapska stvar“, a ne isključivo palestinska. Isto istraživanje pokazalo je da 44 odsto ispitanih Izrael doživljava kao najveću prijetnju arapskoj bezbjednosti, dok 21 odsto kao glavnu prijetnju navodi Sjedinjene Države — daleko ispred Irana, kojeg kao prijetnju vidi svega 6 odsto.
Dakle, pitanje arapske i muslimanske solidarnosti ne nastaje ni iz čega. Na nivou narodnog osjećanja ono je potpuno razumljivo i utemeljeno — odražava jednu moralnu i političku intuiciju da bi Palestina trebalo da bude tačka okupljanja i jedinstva.
Ali upravo tu leži ono što takav argument previđa. Ostavimo li po strani sentimentalne predstave, mnoge arapske vlade nisu neutralni akteri koji tek treba da budu pridobijeni za solidarnost. One su već strukturno i strateški pozicionirane unutar regionalnog poretka koji predvode Sjedinjene Države.
Neke od njih su klasični klijentski režimi. Druge su u toj mjeri zavisne od američke zaštite, političke verifikacije ili vojnog partnerstva da sama riječ „partnerstvo“ jedva prikriva jasnu hijerarhiju koja u tom odnosu postoji.
Problem, dakle, nije u oklijevanju. Problem je u usaglašenosti.
Genocid u Gazi pružio je poražavajući primjer te stvarnosti. Dok su Palestinci bili izgladnjivani i bombardovani, zvanične reakcije arapskih država ostale su rascjepkane, oprezne i u velikoj mjeri podređene strateškim prioritetima Vašingtona.
Pojedine vlade jesu kasnije zaoštravale retoriku, ali su početne reakcije bile naročito razotkrivajuće. Tako je, na primjer, Bahrein javno osudio palestinski otpor povodom 7. oktobra, umjesto da zauzme stav koji bi makar približno odgovarao razmjerama izraelskog nasilja i razaranja.
Egipat je, s druge strane, dopustio da se u javnosti učvrsti narativ kako je Izraelu unaprijed najavio da se sprema „nešto veliko“, čime je pažnja preusmjerena na palestinsko djelovanje, a ne na nekažnjivost izraelske sile.
Još razotkrivajuća bila je ekonomska dimenzija. Dok su operacije Ansarulaha u Crvenom moru remetile pomorske linije snabdijevanja prema Izraelu, u ime solidarnosti s Gazom, uspostavljen je kopneni koridor kojim je roba kamionima transportovana iz luka u Zalivu, preko Jordana, sve do Izraela.
Kakvu god diplomatsku retoriku arapske vlade javno koristile, trgovina i logistika su tiho prilagođavane na način koji je omogućavao Izraelu da apsorbuje pritisak i održi kontinuitet.
To nije bila anomalija. To je bio nastavak.
Decenijama unazad, ključni arapski režimi duboko su upleteni u održavanje američke vojne moći u regionu. Američke baze u Kuvajtu, Kataru, Bahreinu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i drugdje već dugo predstavljaju infrastrukturu preko koje Vašington projektuje silu širom Bliskog istoka. Danas te baze funkcionišu kao vitalne arterije u američko-izraelskom ratnom naporu usmjerenom protiv Irana.
Zato je stalni zahtjev da arapski režimi „razviju“ snažniju poziciju prema Palestini u osnovi pogrešno postavljen. Njihova pozicija je odavno formirana.
U mnogim slučajevima, ona se ispoljava kroz normalizaciju odnosa, bezbjednosnu koordinaciju, ustupanje vojne infrastrukture, logističku podršku i političko prilagođavanje prioritetima Sjedinjenih Država. Djelovanje, dakle, već postoji — samo nije usmjereno u korist Palestine.
Pa ipak, uprkos svemu tome, to pitanje se uporno vraća. Zašto opstaje?
Jedan dio odgovora leži u trajnom uvjerenju da je arapska i muslimanska solidarnost s Palestinom istorijski prirodna i politički opravdana.
Drugi razlog nalazi se u činjenici da izraelske ambicije ne staju na Palestini. Izraelski lideri i institucije više puta su iznosili vizije koje obuhvataju čitav region — bilo kroz težnju ka trajnoj vojnoj nadmoći, razbijanju susjednih država ili normalizaciji stanja neprekidnog rata.
Sve to čini samo pitanje i emocionalno i strateški snažnim — čak i ako je, u suštini, pogrešno usmjereno kada se postavlja režimima, a ne narodima.
Postoji i dublji razlog: istorijski neuspjeh Zapada.
Havijer Blas: Invazija na ostrvo Harg neće razrešiti Trampov naftni problem
Zapadne vlade su strukturno naklonjene Izraelu, i mnogi intelektualci, aktivisti i obični ljudi došli su — sasvim razumno — do zaključka da, ako pravda neće doći iz Vašingtona, Londona, Berlina ili Pariza, onda će zasigurno doći iz arapskog i muslimanskog svijeta.
Taj nagon je razumljiv. Ali on miješa narode i režime.
I upravo ta pogrešno usmjerena očekivanja čine aktuelni rat protiv Irana još značajnijim.
Rat protiv Irana mogao bi se zaista pokazati kao trenutak otrežnjenja. Kako zajednički američko-izraelski pritisak na Teheran zapinje i ne daje očekivane rezultate, u pojedinim arapskim prijestonicama možda počinje sazrijevati spoznaja da ni Vašington ni Izrael ne mogu trajno garantovati opstanak režima niti stabilnost regiona.
Na nivou običnih ljudi, ovaj rat je takođe izazvao već poznati osjećaj ponosa zbog otpora — ne sasvim različit od onoga koji su mnogi osjećali tokom istrajnosti Gaze i Libana. To bi moglo otvoriti prostor za nove razgovore, možda čak i za jednu novu zajedničku političku imaginaciju.
Do tada, bilo bi korisnije da arapske režime posmatramo u skladu s njihovim stvarnim prioritetima, a ne kroz prizmu naših očekivanja. Oni ne „izdaju“ Palestinu u emotivnom smislu, jer palestinska sloboda, poraz cionizma i rušenje imperijalne dominacije nikada nisu ni bili u središtu njihove vladajuće agende.
Naprotiv, njihov ključni prioritet jeste očuvanje postojećeg regionalnog poretka — bez obzira na ljudsku cijenu. A ako održavanje tog poretka podrazumijeva sporo uništavanje Palestine, mnogi od njih već su pokazali da su spremni da plate tu cijenu.
Dr Ramzi Barud je široko objavljivan i prevođen autor, međunarodno sindikovani kolumnista i urednik „Palestinske hronike“. Njegova najnovija knjiga je „Posljednja zemlja: palestinska priča“ (Pluto Press, 2018). Doktorirao je studije Palestine na Univerzitetu u Ekseteru (2015), a bio je i nerezidentni istraživač u Centru „Orfalea“ za globalne i međunarodne studije pri UCSB. Posjetite njegovu internet stranicu.
Izvor: Consortium News
