Piše: Zoran Preradovć
Usred buke eksplozija, srušenih zgrada i hiljada žrtava na Bliskom istoku, odstupanje Džoa Kenta suočilo je Vašington sa krucijalnim pitanjem: ko stvarno vodi američku spoljnu politiku.
Šta god se ubuduće bude događalo u ratu Amerike i Izraela s jedne, i Irana s duge strane, desilo se nešto što je doskora bilo nezamislivo. Džozef Kent, direktor Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma, ne samo da je podneo ostavku, već je izgovorio ono što politički establišment i većinska Amerika misle, ali se ne usuđuju da glasno kažu – ovo je rat koji nema nikakvu pravnu osnovu i nema jasan bezbednosni cilj.
Za koga radi Vašington: Iran otvorio debatu o prirodi odnosa SAD i Izraela
„Ne mogu čiste savesti da podržim tekući rat u Iranu. Iran nije predstavljao neposrednu pretnju našoj naciji i jasno je da smo započeli ovaj rat zbog pritiska Izraela i njegovog moćnog američkog lobija“, napisao je, između ostalog, Kent u saopštenju u kome je obrazložio ostavku.
Sada već bivši direktor Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma tu se nije zaustavio, već je optužio izraelske zvaničnike i medije da su obmanuli Trampa o pretnjama koje navodno predstavlja Iran. „Ovo je bila laž i ista taktika koju su Izraelci koristili da nas uvuku u katastrofalni rat u Iraku, koji je našu naciju koštao života hiljada naših najboljih muškaraca i žena“, dodao je Kent.
Otrovni kerberi
I tu stvari postaju vrlo neprijatne po Trampa. Kentova ostavka, i još više njegovo pisano obraćanje, dovode u pitanje samostalnost odlučivanja predsednika, a to je ono što može temeljno da potkopa autoritet američkog lidera. Ali, kontroverze oko napada na Iran su postale toliko jake da ni pažljivo formirani „zaštitni sloj“ mejnstrim vesti nije mogao da spreči da neka pitanja budu postavljena i neke istine izrečene. Ono što je možda i najbolnije za Trampa je činjenica da je Kent postavio suštinsko pitanje: ko, zapravo, određuje pravce i upravlja američkom spoljnom politikom?
Kentova ostavka i još više njegovo pisano obraćanje dovode u pitanje samostalnost odlučivanja predsednika, a to može temeljno da potkopa autoritet američkog lidera
Sam Tramp nije ponudio ubedljivo objašnjenje za tvrdnje da na njega utiče izraelski lobi, osim što je konstatovao da je „dobra stvar što je Kent otišao, jer je rekao da Iran nije pretnja“. Sve u svemu, u skladu sa svojim kognitivnim sposobnostima i simplifikovanom doktrinom da je svako ko nije na njegovoj strani automatski protiv njega.
Ali, razume se da je Kentov kažiprst uperen u jednu od najosetljivijih tačaka – samostalnost američke spoljne politike – može biti i bez Trampove urgencije, neodložno naišao na poltronske i podmukle kritike tvrdog jezgra MAGA pokreta. Tako je republikanski kongresmen iz Nebraske Don Bejkon pozdravio ostavku uz otrovnu i bezočnu objavu na društvenim mrežama. „Srećom“, napisao je, „antisemitizam je zlo koje prezirem i sigurno ga ne želimo u našoj vladi“, preneo je Si-En-En Bejkonov post. Slično je reagovao i bivši lider republikanaca u Senatu Mič Mekonel, optužujući Kenta za širenje neosnovanih zapaljivih zavera.
Ovo je bila laž i ista taktika koju su Izraelci koristili da nas uvuku u katastrofalni rat u Iraku, koji je našu naciju koštao života hiljada naših najboljih muškaraca i žena
Sad treba biti pošten i reći da je i Bajdenova administracija išla niz dlaku izraelskim interesima, zatvarajući oči pred genocidom u Gazi, ali iza Trampa je čitav niz poteza koji ukazuju na, blago rečeno, saglasnost sa Tel Avivom. Još za prvog mandata Tramp je podržao prebacivanje američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim, priznao okupiranu Golansku visoravan kao sastavni deo Izraela, uprkos činjenici da skoro čitav svet ovu oblast tretira kao anektirani deo Sirije, maksimalno podržao agresiju na Gazu, pa sve do nepromišljenog napada na Iran.
Antiratni gest
Ostavka Kenta dolazi u eksplozivnom trenutku, kad rasprave o nivou izraelskog uticaja na američku spoljnu politiku imaju potencijal za širenje. Ona ima specifičnu težinu jer nije reč o običnom službeniku, već o čoveku koji je bio u samom vrhu američke bezbednosne arhitekture, i istovremeno je prvi visoki funkcioner koji se javno usprotivio ratu sa Iranom. Osim toga, Kent je čovek sa obaveštajnim iskustvom sa terena. Bio je operativac u Iraku gde se upoznao sa budućom suprugom Šenon, takođe obaveštajcem, koja je 2019. poginula u samoubilačkom napadu u Siriji, usred sastanka sa svojim izvorom. Dakle, za Kenta je čitava ova stvar mnogo više od političkog neslaganja.
Nije sporno da Kent želi da vidi poražen Iran, uostalom da nije tako ne bi svojevremeno dao podršku likvidaciji Kasema Solejmanija. On se samo usprotivio ratu bez jasnog cilja i pravca iz koga Amerika ne zna kako da se izvuče.
Jasno je i da njegova ostavka neće promeniti stav nekog sa Trampovim mentalnim sklopom, ali će svakako podstaći jednu vrlo važnu stvar. Otvoriće javnu debatu o opravdanosti američkog uplitanja u rat sa Iranom i uticaju Izraela.
Sasvim dovoljno da se Kentova ostavka tretira kao antiratni ges
Izvor: Radar
