Piše: Dr Vladan S. Bojić, advokat
(O prividu znanja i institucionalizaciji nepravde u pravosuđu).
PROPOSITIO
Privid znanja je opasniji od neznanja, jer neznanje traži odgovore a privid znanja ih nameće. Sistem ne propada kada u njemu postoji neznanje već kada neznanje postane mjera sigurnosti, napredovanja. Najgori vid nepravde nije jasna nepravda, već privid pravde.
Neznanje i ne znati je ljudski. Ali neznanje koje odlučuje — postaje društveni problem. Da, najopasnije je ono neznanje koje presuđuje. Između forme i smisla, između znanja i uvjerenja, pravo često gubi svoju suštinu upravo kada se čini, da djeluje, najsigurnije.
Pravo započinje da se urušava onda kada se izgubi razlika — između znanja i uvjerenja.
TRACTATUS
Neznanje koje nije svjesno sebe, već potkrijepljeno autoritetom, proizvodi odluke koje su formalno ispravne, ali suštinski potpuno pogrešne. Ova analiza ukazuje na uzrok i snažne mehanizme kroz koje privid znanja postaje izvor institucionalne nepravde.
Pravo ne ugrožava neznanje samo po sebi, već neznanje koje vjeruje da zna i koje dobija moć da odlučuje. U takvom stanju odluke više nisu rezultat razumijevanja već uvjerenja, a uvjerenje pod zaštitom institucije lako postaje nepravda. Ovaj članak razmatra kako privid znanja, u sprezi s vlašću i strahom, prerasta u sistemski problem pravosuđa.
Kad se nedostatak znanja ne prepoznaje kao nedostatak, već se nadoknađuje vlašću pravni poredak klizi svom kraju. Ono što nedostaje u razumijevanju, kompenzuje se sigurnošću nastupa, formalnom strogošću, a pozivom na instituciju. Tako nastaje krupna figura zvaničnog, službenog „pravnika u uvjerenju“ onoga pravnika koji svoju nesigurnost ne rešava učenjem, mučnim kontemplacijama već najlakše, potvrđivanjem kroz odlučivanje.
U tom ambijentu vlast ne služi pravu već postaje sredstvo održavanja utiska znanja.
Pojavno neznanje, uzeto samo po sebi (ignorantia per se), nije bitna društvena opasnost. Ono je jednostavno prirodno stanje ograničenog ljudskog saznanja i, dok je praćeno svešću o sopstvenim granicama, ostaje u okvirima lične slabosti bez širih posledica.
Čovjek koji sa punom svješću zna da ne zna ostaje ključno otvoren za razumevanje, sumnju i ispravku. Opasnost nastaje kada neznanje izgubi tu svijest i pređe u uvjerenje da zna (ignorantia quae se scire putat). Taj tihi, ali presudan prelaz označava transformaciju iz bezazlenog u opasno. Jer više nije riječ o nedostatku znanja, već o odsustvu sumnje.
U pravu, ova pojava dobija posebnu težinu. Prvenstveno zato jer, pravo je samo naizgled prosta tehnika primene norme ili uprostačene kafasnke logike ili etičkog kanona, jer u suštini tu vlada sistem koji odlučuje o pravima, slobodama i sudbinama ljudi. Zato neznanje u pravosuđu ne ostaje privatno, ne postaje privatna prćija, već se ono samim činom odlučivanja, objektivizuje u stvarnosti, integriše, postaje dio pravnog poretka.
Kada se neznanje udruži sa samopouzdanjem i institucionalnim autoritetom sudije ili tužioca, tada ono brzo prestaje biti lični nedostatak i postaje nepravda s teškim modrim pečatom države. U tome trenu, greška više nije greška već postaje odluka.
Posebno opasan oblik fenomena privida znanja (simulatio scientiae) je raspostranjenost.
To nije neznanje koje ćuti, prikriva se, sažima, već koje se širi i govori sigurno. Ono se najčešće ispoljava kroz formalističku preciznost kroz jako uverenje da je dovoljno poznavati normu da bi se razumjelo pravo. A ključ se ispušta, jer pravo nije tekst ono je smisao teksta. Kad se izgubi taj ključ, nastaju odluke koje su formalno ispravne, ali suštinski pogrešne: recte formatae, sed falso intellectae. Upravo u tom raskoraku između čiste forme i smisla nastaje najsuptilniji vid čiste nepravde: onaj što liči na pravo.
Korijen ovog problema često leži u strukovnom redukcionizmu u sužavanju pravničkog znanja na uske, tehničke okvire, bez šireg intelektualnog temelja. Pravnik koji nije u dodiru s filozofijom, logikom, etikom i opštim društvenim znanjem, počinje da pravo doživljava kao uprošćen mehanizam, a ne dubok smisaoni sistem.
Tako nastaje figura „stručno obučenog neznanja“: onog koji zna proceduru, ali ne zna razlog; poznaje formu, ali ne i suštinu; on primjenjuje normu, a ne razumije njen telos. Pravo se tada svodi na jezik bez značenja. A jezik bez značenja, u rukama vlasti, postaje sredstvo proizvoljnosti.
Najopasnija faza nastaje onda kada se takvo neznanje institucionalizuje. Kada sistem prestane da ga prepoznaje kao nedostatak i počne da ga nagrađuje kao sigurnost, stvara se zatvoreni krug u kojem odluke potvrđuju jedna drugu, ne zato što su ispravne, već zato što jednostavno postoje. Presude postaju reference ali bez kriterijuma, a postojanje se postepeno izjednačava sa istinitošću ali bez istine.Tako nastaje circulus ignorantiae — krug u kojem neznanje više nije izuzetak, već pravilo koje se više ne dovodi u pitanje.
Poseban i naročito destruktivan oblik ovog fenomena predstavlja umišljeno znanje — samopouzdanje koje nije zasnovano na razumijevanju, već na poziciji i autoritetu.
Ono što nedostaje u znanju, nadoknađuje se vlašću.Tako nastaje pravnik koji ne uči da bi znao, već odlučuje da bi potvrdio da zna. U tom obrtu, vlast više ne služi pravu pravo postaje sredstvo održavanja privida znanja. Posledice nisu samo pojedinačne greške. Neznanje koje se brani vlašću proizvodi konfuziju, a onda konfuzija postepeno prelazi u dezintegraciju pravnog poretka. Taj proces se dodatno učvršćuje strahom i dodatno se učvršćuje kroz suptilne, ali snažne mehanizme opreza i — prilagođavanja
Svjesni sopstvenih ograničenja, ali nespremni da ih priznaju, pa titulari pravosudnih funkcija često traže oslonac ne u pravu već centrima moći. Tako nastaju autocenzura, povlađivanje i odluke koje se ne donose na osnovu uvjerenja, već na osnovu očekivanja.
Pravo se tada više ne tumači već nagađa. Svijest o neznanju ne vodi ka učenju, već traženju zaštite. A zaštita se kupuje sirovom lojalnošću. Tako se prikrivaju krhke i uske granice stvarnog znanja umjesto da se proširuju. U takvom sistemu, sumnja postaje znak slabosti, opasnosti, prijetnja, a sigurnost vrlina. A u pravu je to suprotno: sumnja je uslov razumijevanja, a nekritička sigurnost prvi znak greške. Pravo nije oblast konačnih istina već traganje za pravednim rešenjem u konkretnoj stvari. Ko u pravu ne sumnja on ga ne razumije. Onaj ko ne razumije nije vlastan da domaši razum i cilj prava.
Stoga, suštinska prava opasnost ne leži u samom neznanju, već u neznanju koje je steklo samopouzdanje putem delegacije moći vlasti da odlučuje. Jer kada neznanje dobije formu oficijelne presude ili pak optužnice, ono više nije nikakva greška, nekoga pojedinca (error facti vel iuris) već postaje preobražajna sistemska pojava—nepravda koja se izriče u ime prava koje je stvorio narod ili država u kojoj narod živi, što je kruna cinizma.
EPILOGUS
Neznanje koje ćuti može se popraviti, ima izgleda da se dokopa znanja a i perspektive.
Dr Vladan S. Bojić: Lex Montenegro – Poreska pravda kao institucionalna nužnost
Neznanje koje sumnja može se iskusiti, dijelom i naučiti. Ali neznanje koje odlučuje, koje se štiti vlašću i hrani strahom postaje pravilo. Kada se takvo neznanje „potkupi“, kupac ne dobija pravo već „mačku u džaku“: neupotrebljivu odluku ili kompromitovan proces. A učeno zrelo pravništvo, umjesto profesionalnog zadovoljstva, stiče gorak osjećaj neminovnog propadanja. I tada pravo više nije mjera pravde, već sredstvo njene simulacije. Jer najopasniji trenutak za jedno društvo nije kada u njemu postoji neznanje, već kada neznanje stekne samopouzdanje, kada dobije instituciju i počne da presuđuje.
Pravni sistem ne može nikada eliminisati neznanje. Ali nesporno može (ako hoće) i mora — spriječiti da neznanje postane samouvereno i da mu se povjeri vlast. Jer najveća opasnost za pravo nije u tome što ljudi ne znaju, već u tome što odlučuju kao da znaju.
Neznanju treba oduzeti formu sudske presude, je ono više nije samo error već postaje sudbina, a znamo da sudbine, za razliku od grešaka, nemaju uvijek priliku za ispravku.
Podgorica, 18. mart 2026.
