Piše: Milorad Durutović
Susret sa modernim tehnologijama, pogotovo sa unekoliko zastrašujućim razvojem vještačke inteligencije, unosi sve više apokaliptičnog nemira među ljude, tj. korisnike ili konzumente tehnologija. Time se i naš naraštaj ljudi pridružuje svim prethodnim koji su nosili svoje iščekivanje konačnog kraja ove malecne planete koju zovemo Zemljom. O tome je, recimo, čitavu jednu knjigu napisao Umberto Eko.
Čovjeku je strah od „pošljednjeg vremena“, kako bi rekao Vuk Karadžić, imanentna odlika već i po usudu ljudske konačnosti. A tog straha nijesu lišeni ni religiozni duhovi, jer oni znaju da kraj nije kraj, već trenutak Strašnog suda. Tu se već niko ne osjeća dovoljno sigurnim da zna na koju će stranu prevagnuti njegova djela.
I dok bi se za sve minule epohe moglo utvrditi da je iskustvo apokalipse religijskog usmjerenja, naše vrijeme ipak unosi jednu promjenu: sve čvršće uvjerenje da civilizacijski nekrolog ne ispisuje neka kosmička sila, niti strah od atomskog rata, već tehnologija, koja se ‒ prema takvim uvjerenjima ‒ svakog časa može atomizirati, odvojiti, odmetnuti, te najzad uništiti ili makar porobiti čovjeka. To bi bio opšti opis; time bi tehnofobija bila šifra apokalipse koju proživljavamo već sada.
Pa ipak, ako bismo sagledali razorni učinak digitalnih tehnologija na psihofizički razvoj savremenih ljudi ‒ skalu poremećaja koja se kreće od psihičkih oboljenja, poput sindroma hikikomori, do ekstremnog umanjenja fizičke aktivnosti, pa sve do zloupotrebe vještačke inteligencije u vojne svrhe i razbijanja etičkih principa koji su građeni od antike do modernog doba ‒ zaista bismo mogli govoriti o strahu nad strahovima, koji nije fobija, već opravdan razlog za brigu.
No, ništa nije tako krhko kao tehnologije.
Milorad Durutović: Digitalizacija politike i politika digitalizacije
Tehnologija nema sopstvenu volju, što već zvuči kao mantra. Isto tako, papagajsko ponavljanje da tehnologija nije ni moralna ni nemoralna, zvuči apofatički. Ali ono što se obično prećutkuje unosi zapravo najveću nelagodu, a to je prosto zapažanje da je tehnologija samo produžena ruka ljudskih namjera. A ako se u njoj pojavljuje nešto stvarno demonsko, onda to nije zato što su mašine oživjele, kao igračke u Andersenovoj bajci, već zato što su ljudi u njih instalirali svoje strahove, svoju tamu, svoje ambicije i nasilje.
U jednom ciničnom istupu na društvenim mrežama konstatovao sam kako se tehnofobija može izliječiti sasvim jednostavno: prekidom strujnog napajanja, odbijanjem da se plaćaju računi za struju. Imao sam, naime, u vidu i jednu zamisao Emila Siorana iz njegovog spisa o apokalipsi.
Ovaj posljednji, pravi evropski cinik, započinje svoj zaziv apokalipse na sljedeći način:
„Mnogo bih želeo da jednog dana svi zaposleni, ili ljudi sa raznim obavezama, u braku ili ne, mladi ili stari, žene ili muškarci, ozbiljni ili površni, tužni ili veseli, napuste svoje stanove i kancelarije i, zanemarujući sve obaveze i dužnosti, izađu na ulicu i odbiju da išta rade.“
Prosto kao pasulj. No čak i ovakav epilog, ili planetarni krah električnog napajanja, ne bi eliminisao misao o apokalipsi u ljudskim glavama.
Jer, da skratim priču i udarim kraj prije kraja: opasnost ne leži u tehnologijama. Pa ni u ovakvim kakve nas ubrzano proždiru i nagrizaju razum i jetru. Od prvog dana, a tako će biti i do posljednjeg, na ovoj malecnoj planeti koju zovemo Dom, jedina stvarna opasnost po opstanak ljudske vrste jeste čovjek.
Izvor: RTNK
