Piše: Đakon Pavle Lješković
„Nešto se promenilo,
nešto veliko, bitno, ali nam je još nevidljivo.
Nešto se duboko u nama okrenulo,
nešto u šta smo bili sigurni,
kao da gledaš svoj film, a neko menja glumce i radnju,
kao da gledaš svoj film, a neko iza gužva platno.
Nešto se promenilo“
-Goribor, Nešto se promenilo
„Oče đakone, u poslednje vrijeme primjećujem da se sa ljudima nešto neobično događa! Kao da su u jednom momentu i trenutku izgubili radost i toplinu! Niko više nema strpljenja da sasluša drugog. Istovremeno, svi imaju potrebu da puno pričaju, a tako malo dušekorisnog i smislenog ispjevaju da kažu. A do prije samo pola godine nije bilo tako! Kao da je neko pritisnuo neki prekidač ili dugme i u jednom djeliću sekunde sve promijenio“ – dok mi ovo govori, u svojoj desnoj ruci čvrsto steže malenu brojanicu.
„Nekada sam žalio što za svoj podvižnički život nisam odabrao neki manje udaljen manastir, kako bih češće viđao svoju porodicu i prijatelje. Međutim, poslednjih par puta sam se tako rastužio nakon susreta sa dragim ljudima, da sam jedva čekao da se vratim u manastir i svoju monašku keliju. Samo bih volio da znam šta se to tačno desilo. Kakav je to događaj ili proces mogao uzrokovati tako nešto?“
Nekoliko trenutaka sam se razmišljao, a onda, ipak, odlučio da mu kažem sledeće: „Jesi li pomislio nekad da ta promjena nije vezana za tvoje prijatelje i poznanike? Ili bar ne samo za njih? Možda si se i ti , u međuvremenu, izmijenio? Možda je počeo da blijedi onaj tvoj idealizam, koji te je određivao još od mladićkih dana, od kada te poznajem, pa si sad počeo ljude da posmatraš realnijim očima.“ Nakon što sam izgovorio ove riječi, na trenutak sam se sjećanjem vratio na naše studentske dane na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Tih godina sam ga često zaticao u holu fakulteta kako sa drugim studentima živo debatuje na razne bogoslovske teme. Razlika je u tome što je on tada bio prilično krupan mladić koji je trenirao neki od borilačkih sportova, dok sada ispred mene stoji visoki, suvonjavi monah, upalih obraza. Ono što je kod njega ostalo skoro pa identično je njegov veseli, blagi pogled, ispunjen toplinom.
Posle kraćeg ćutanja, na moja zapažanja i pretpostavke dao mi je sledeći odgovor: „Ne smatram da je idealizam ako se trudim da ljude posmatram kao bolje i zanemarujem njihove mane i slabosti. Ništa se tu kod mene nije promijenilo i trudiću se da do kraja mog zemnog života to tako i ostane.“
Rekoh mu da je podvig ljubavi prema bližnjem u trudu da ga zavolimo baš onakvog kakav on i jeste. U bližnjem ne treba samo da volimo njegove vrline, nego i da budemo svjesni njegovih slabosti.
„Oče đakone, ti i sam znaš da je čovjek stvoren po obrazu i podobiju Božijem. Obraz je ono što mu je dato, dok je podobije ono što mu je zadato. Čovjek cijelog svog života treba da se trudi da postane bolji. Ono što ja volim u čovjeku jeste upravo taj trud i istrajavanje u zadobijanju podobija. Zato me i boli ova promjena o kojoj ti sve vrijeme pričam. Kao da su se ljudi predali i prestali da se trude. Kao da su odustali najprije od samih sebe, pa onda od svega ostalog.“
Nakon ovih riječi je pogledao u svoj stari telefon nokiju. Kada se uvjerio koliko je sati, rekao je da mu uskoro kreće autobus i pozdravio se sa mnom. Dok sam ga posmatrao kako odlazi u pravcu autobuske stanice, učinilo mi se da se čak i u njegovim pokretima odražava nemirenje sa promjenom o kojoj mi je govorio, a koja je očito duboko uznemirila njegovu dušu…
Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u Crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi.
Izvor: IN4S
