Piše: Đakon Pavle Lješković
„Momče, upravo smo stigli do stanice Ostrog! Ovdje izlaziš iz voza“ – bile su riječi krupnog konduktera, jarko crvenog lica, koje su ga probudile iz sna u koji je utonuo tek nekih pola sata prije nego što je voz zastao kraj stanice.
Kada je izašao, ugledao je dječaka njegovih godina, kako zbunjeno stoji pokraj voza, noseći na ramenu poveliku sportsku torbu. Pošto mu je dodao kofer, kondukter mu je kažiprstom desne ruke pokazao u pravcu šumske staze koja vodi do manastira i dodao sledeće : “ Nikada nisam išao tuda, ali mislim da vam treba nekih dva sata hodanja uzbrdo da biste stigli do cilja. Ako se predomislite i odlučite da se vratite u Beograd, znajte da vam naredni voz do Podgorice ovuda prolazi oko osam ujutro“.
Tek nakon što se kondukter pozdravio sa njima, poželjevši im srećan put, shvatio je da se i onaj drugi dječak, kojeg je maločas ugledao pokraj voza , zaputio prema manastiru. Kada se upoznao sa njim, saznao je da je i on upisao bogosloviju, te da su ga , baš kao i njega, rasporedili na Cetinje. Obojica su neposredno prije polaska za Crnu Goru obaviješteni da se škola na Cetinju renovira i da će se zbog toga nastava prvih par mjeseci odvijati u manastiru Ostrog.
Narednih desetak minuta su proveli u razgovoru i upoznavanju, nakon čega je njegov novi poznanik pogledao u sat i rekao mu da je pola jedanaest i da bi bilo dobro da pokušaju da do ponoći stignu do manastira. Ubrzo su krenuli šumskom stazom na koju im je ukazao kondukter, ni ne sluteći da ih čeka prava avantura. Za njih, dvojicu petnaestogodišnjaka sa beogradske kaldrme, ta staza je bila prilično strma i dosta su se njome, po sparnoj avgustovskoj noći, sporo kretali, budući da su bili naviknuti na asfalt i beton.
U početku , dok se još uvijek nisu bili upoznati sa stazom , svakih nekoliko minuta bi neko od njih dvojice proklizao i pao. Međutim, ta nespretnost bi obojicu dovodila do smijeha i ohrabrivanja da se brzo ustane i nastavi sa hodanjem. Usput su jedan drugom pričali o svojim životima, porodicama u Beogradu, baš kao i o tome kako su uopšte došli na ideju da upišu bogosloviju.
Naime, bila je to sredina devedesetih godina prošlog vijeka, kada dječaku od petnaest ljeta nije bilo lako da se odluči za tu školu, budući da bi nailazio na nerazumijevanje od strane rodbine i svog društva. Razgovarali su i o svojim omiljenim jevanđeljskim pričama, događajima i poukama. Pričali su i o žitijama svetih i drugim duhovnim knjigama koje su voljeli da čitaju.
Međutim, kako se cilj njihovog putovanja približavao, njegov saputnik je postajao sve ćutljiviji i zamišljeniji. U jednom trenutku je zastao i saopštio mu sledeće: “ Izvini, ali ja ne idem dalje. Odlučio sam da se vratim do one stanice i sačekam prvi jutarnji voz do Podgorice, pa ću nazad za Beograd“! Zahvaljujući mjesečini koja ih je obasjavala, dobro je vidio izraz na dječakovom licu, koji mu je jasno saopštavao da je odluka definitivna i da bi svaki pokušaj ubjeđivanja bio uzaludan!
Dječak se bez pozdrava okrenuo i počeo da se spušta prema stanici.
Putovanje prema manastiru je sada morao sam nastaviti. Posle nekih dvadesetak minuta hodanja je opet proklizao i pao. Tada je po prvi put osjetio umor i ubrzo zaspao pored jednog žbuna. Sanjao je te noći najneobičniji san u svom životu, u kojem mu je sijedi čovjek u arhijerejskoj odeždi rekao da treba da bez kolebanja nastavi sa hodanjem, te da je manastir jako blizu.
Probudio ga je poj slavuja sa šumskih drveća. Odmah nakon buđenja je osjetio dodir hladnoće, budući da je svitalo, za to doba godine, prilično svježe jutro. Ustao je, obrisao prašinu sa pantalona i obuće i nastavio sa putovanjem . Nakon desetak minuta hoda, ukazao se pred njim veličanstveni prizor manastira! Tamo su ga dočekali profesor, vaspitač i poveća grupa đaka bogoslovije, koji su sa čuđenjem gledali na njegove, od čestih padova tokom hodanja uzbrdo, poderane pantalone…
Dječaka koji je odustao i vratio se na stanicu više nikada nije vidio, niti je čuo šta se sa njim dogodilo! Ono što zasigurno zna je to da su one noći sa tim dječakom zauvijek otišle i njegove vlastite sumnje i kolebanja u pogledu jevanđeljskog puta, kojim i danas, nakon tri decenije od čudnovatog putovanja šumskom stazom do Ostroga, uprkos raznim burama iskušenja, odlučno hoda…
