Piše: Đakon Pavle Lješković
Jutro nakon svog penzionisanja i svečanosti, koju su u tu čast organizovali direktor i uprava škole, probudila se u uobičajeno vrijeme. Ustala je, obavila jutarnju higijenu, napravila sendvič i sjela za veliki kuhinjski sto. Dok je doručkovala, kroz maleni prozor u kuhinji je posmatrala oblake tmurne sa kojih se dugo i uporno slivala sitna kiša.
Nakon doručka je skuvala kafu i sipala je u šoljicu iz koje već godinama pije, a na kojoj se nalaze naslikani motivi čamca i morskih talasa. Jedina novina u ovom svakodnevnom ritualu bilo je to što je ovog puta u rakijsku čašu sipala lozu, koju je još ispekao njen suprug, koji se upokojio prije pet godina.
Dok je pila kafu prisjećala se direktorovog govora sa jučerašnje svečanosti. Bile su to sve same fraze i usiljene riječi koje je tokom četiri decenije svog rada u prosvjeti mnogo puta čula pri ispraćajima kolega u penziju. Sjećala se i poslednjeg susreta sa đacima. Nakon zvona koje je označilo kraj časa, đaci su joj uručili buket cvijeća i za poklon knjigu zbirke poezije Ivana V. Lalića, pjesnika čije je stihove učenicima često citirala.
Nakon što je popila kafu, prljavo posuđe je saprala i spustila u mašinu za pranje suda. Nakon toga je sjela na dvosjed u dnevnom boravku i ubrzo shvatila da uopšte nema plan kako će provesti dan koji je već uveliko počeo. Prethodnih decenija se cijelim svojim bićem predavala poslu, koji je nerijetko i kući sa sobom donosila, pregledajući pismene i kontrolne zadatke i završavajući obaveze vezane za školsku administraciju. I ono malo prijateljica se u tim godinama potpuno otuđilo od nje.
Kao da joj je tek ovog jutra postalo jasno da je potpuno usamljena, te da u narednom periodu svog života neće imati sa kim ni kafu da popije. Sve to je kod nje u trenutku izazvalo paniku, praćenu suzama, jecajima i osjećajem nesigurnosti. Ustala je sa dvosjeda i stala pred Hristovu ikonu koja se nalazila na zidu u spavaćoj sobi.
U narednih nekoliko minuta je upražnjavala jednu veoma neobičnu molitvu, prilikom koje nije izustila niti jednu jedinu riječ! Osjećala je da se obraća Nekome ko zna ne samo njen spoljašnji život, već i njeno unutarnje biće – njene pomisli, nade i strahove… Smatrala je da je suvišno da u ovom trenutku bilo šta od Njega zatraži. U toj neobičnoj molitvi kao da je ostalo vrijeme života svog Njemu predala, u nadi da će joj On podariti novi smisao postojanja.
Molitva ju je donekle smirila. Vratila se u dnevni boravak i opet sjela na dvosjed. Nakon par trenutaka se začuo zvuk fiksnog telefona. Kada je podigla slušalicu začula je glas svoje ćerke, koja je živjela na kraju grada. Ćerka i zet su u četrdesetim godinama. Dugo vremena su neuspješno pokušavali da dobiju dijete, da bi na kraju od toga gotovo odustali.
Na početku razgovora ćerka je upitala da li je dobro, pošto je osjećala drhtanje u glasu svoje majke. Kada se uvjerila da je sve u redu, ćerka joj je saopštila sledeće: „Majko, odlučila sam da ti kažem nešto što već dva mjeseca znam, a bojala sam se u prethodnom periodu da bilo kome saopštim. Već četvrti mjesec sam trudna i nosim djevojčicu!”
Razgovor sa ćerkom je uspjela da pribrano privede kraju. Nakon toga je zapala u čudno stanje u kojem su se smjenjivali smijeh i suze, dok se kroz njeno unutarnje biće razlio osjećaj olakšanja i radosti. Brzim koracima je opet otišla do Hristove ikone i dugo je cjelivala, krsteći se!
U tom trenutku je pokušavala, onako kako je znala i umjela da Mu se zahvali što joj je podario novi smisao života! Nakon toga je izašla na terasu i shvatila da je kiša prestala da pada. Iznad grada je počelo da vedri i zraci sunca su uveliko milovali i obasjavali njeno još uvijek lijepo i blago lice…
Izvor: IN4S
