Piše: Vojislav Durmanović
Fridrih Engels u jednom pismu iz 1892. kaže da su američki kapitalisti još veštiji u zavađanju etničkih grupa nego austrougarska vlada. U kondominijumu UN-a i EU na teritoriji Bosne i Hercegovine, politička kultura gotovo sasvim je svedena na ogovaranje komšija bezličnim mandarinima iz činovničke oligarhije najčešće poreklom iz zemalja bivše Austrougarske: iz Banjaluke i Laktaša se histeriše o džihadističkoj pretnji u Federaciji, a iz sarajevske kotline o petoj koloni koja čeka Putinove padobrance u srcu NATO bezbednosnog poretka, ne bi li se na pofalićkom banketu za četvrti jul kao dvorska luda prigrabilo malo pažnje od prokuratora vašingtonskog ćesara. Dodikovi stranački telali, jeftinija verzija SNS kadrova bez tehnokratske glazure, nisu propustili priliku povodom svirepe terorističke agresije pentagonskih jastrebova i njihovog telavivskog Iroda, Bibija Netanjahua protiv čitavog iranskog naroda sa krajnjim ciljem balkanizacije te drevne civilizacije po libijsko-sirijskom modelu, da se aplauzima NATO invadorima, pa čak i aluzijama na srpske ciljeve devedesetih prikažu kao provincijalnija kopija Vjose Osmani.
Rodno mesto prozapadnije orijentacije srpskih nacionalista preko Drine seže u period demontaže Karadžićeve klike sa Pala, kada su se krugovi oko Biljane Plavšić i Đinđićevih poverenika oko ondašnje filijale DS-a u Srpskoj, koji su i porodili ranog Dodika, opkladili na američko štićeništvo u uverenju da je američka diplomatija u ime balkanskog Pax americana namerno obuzdala bošnjačke ofanzive i legalizovala RS radi protivteže arapsko-homeinijevskim uticajima na Bošnjake, skroz u skladu sa duhom vremena Bušovog krstaškog rata protiv terorizma. Kada Dodik sada govori o tzv. dejtonskoj samostalnosti RS u zamenu za srpski pristanak na još nadmoćnije vojno prisustvo NATO i odlazi na molitvene ručkove sa trampističkim lunaticima poput Marije Maćado kao u Delfsko proročište, on samo zatvara krug američkog tutorstva još od polaganja prijemnog kod Medlin Olbrajt.
Tako se i danas, na zaprepašćenje sarajevskih fondaških umetnika supkulturno oslonjenih na Bajdenove demokrate što je multikulti humanitaristički narativ odjednom izašao iz mode, Dodikov najprimitivniji islamofobni ratni šovinizam a la Risto Đogo rimuje sa izjavama ratobornih neokonzervativaca kao Grejem o islamskom svetu, a Rod Blagojević i Ido Netanjahu njegovi su Ginter Felinger i Andri Levi – tobože glasogovornici nepravdi nanetih Bošnjacima devedesetih, a danas glavni huškači na ratne zločine u Iranu i Palestini.
Shodno tome, bar bi danas svakome moralo biti očigledno da srpsko-bošnjački rat u BiH 1992-1995. sa sve teritorijalnim statusom kvo ante belum u šablonu 51:49 procenata, beše vrlo karikaturalna izvedba pešadijsko-civilne klanice iz Iračko-iranskog sukoba, gde je Zapad paralelno podstrekivao obe strane, kako bi lakše zatukao onu koja iznurenih kapaciteta uspe da prevagne, kao što je i Tuđman devedesetih Bošnjacima govorkao o savezništvu u borbi za nezavisnu i suverenu prvomartovsku pseudorepubliku, a Srbima došaptavao planove o podeli nauštrb muslimanskih vanzemaljaca. Naše je da toj perfidnoj strategiji raskolničke utakmice u samosakaćenju, u kojoj se crvljivi otpaci verske mržnje iznova podgrevaju već jednom stanemo za vrat. Da budem sasvim jasan: od otpora Irana i Kube ovog proleća zavisiće sudbina malih nacija poput naših više od bilo kojih izbora u državama tipa BiH, Srbije ili Crne Gore, inače ćemo svi čekati svoj red kao divljač za odstrel američkih korporativnih barona i njihove kaubojske volje za moći. Horasan i Sijera Maestra biće i naš Cer.
