Piše: Vuk Bačanović
Morbidno i neduhovito u smislu odsustva duha. To je prvo što će svako sa imalo prisebnosti pomisliti o bilbordima koji su nakon glasanja o Nacrtu UN rezolucije o Srebrenici osvanuli u Banjaluci. Simulacija ekrana za rezultate iz kladionice na ćošku kažu da smo mi, negenocidan narod u vodstvu naspram kolektivnog zapada i njegovih saveznika 109:84. Pa ipak, morbidno i neduhovito naspram čega?
Bivša američka ambasadorka pri UN-u Niki Hejli jedna od najvećih lobista “države Kosovo” je prilikom posjete Izraelu potpisivala granate izraelske vojske koje će, za koji dan, masakrirati civile u Rafi. Na njima je također napisala poruku cijelog kolektivnog zapada za palestinski narod: “Dovršite ih!” Poruke na oružju uvijek su bile ritualnog i okultnog karaktera. Njihova svrha je pobjeda nad neprijateljem. A neprijatelj kolektivnog zapada na čelu sa SAD-om je od Vijetnama do Sirije, uglavnom, bilo stanovništvo koje ne može da se odbrani, ali može, na ovaj ili onaj način, da posluži u svrhu propagande o borbi za “civilizovani svijet” i njegove vrijednosti. Ako je vjerovati riječima Hakiji Meholjiću o američkoj ponudi Aliji Izetbegoviću i muškarci Srebrenice su istoj kategoriji, a državna bezbjednost Srbije struktura od koje su se zločini mogli naručiti. Bile Meholjićeve riječi istinite ili ne, potomci ubijenih Srebreničana su doživjeli da njihovi mrtvi očevi i braća budu simbolički postrojeni za rat protiv palestinskog naroda.
Niki Hejli, kao eksponent iste politike koja se nakon 30 godine dosjetila patnje Srebreničana, u tom smislu, nije nikakava anomalija, kao ni njene riječi. Prisjetimo se Džoa Bajdena i njegove laži o iračkom oružju za masovno uništenje. I tada je bilo riječi o Srebrenici kao simbolu tobožnje brige kolektivnog zapada za muslimane. Mrtvi Srebreničani, dakle, nisu prvi put simbolički postrojeni. Između ostalog i zbog te opsjene su značajan dio Bajdenovog glasačkog tijela činili upravo američki muslimani. Zbog toga se Bajednova pobjeda proslavljala u Sarajevu. Ritualno poniženje je cijena imperijalne humanosti. I to je jasno i Zlatku Lagumdžiji i Emiru Suljagiću i spremni su da je nastave plaćati, pa makar to značilo da sutra i sami potpisuju izraelske projektile.
Vuk Bačanović: Mi (ni)smo idioti
Vratimo se na banjalučke bilborde. U kontekstu ismijavanja dijalbolične hipokrizije kolektivnog zapada, da nisu toliko neduhovito i glupo osmišljeni, oni ne bi slali pogrešnu poruku. Međutim, ne može se ignorisati da ih pravi ona ista pamet koja pred zapadnjacima i dalje ne prepušta da istakne da se Vojska Republike Srpske u Srebrenici borila protiv “islamskih terorista”, svojevoljno se uklapajući o smrdljive ostatke ostataka američke propagande nakon 11. septembra. Ali to je, kao i u slučaju nedostatka jasne artikulacije o karakteru zločina u Srebrenici, jedan od pokazatelja nepostojanja stvarne srpske nacionalne politike i strategije. Banjalučki bilbordi bi, u slučaju njenog postojanja, možda i mogli imati smisla, ali kao integralni dio rijaliti opsjenarskog nastupa Vučićevog establišmenta, oni nisu ništa drugo do ono što već zaključismo: morbidnost i odsustvo duha. Odnosno, simbol duha vremena u kojem i Srbi i Bošnjaci još uvijek marširaju u stroju Niki Hejli, ma koliko sebe ubjeđivali da to nije tako.
