Razgovarao: Elis Bektaš
Boško, situacija u Iranu pokazala je da zapad, uključujući i Balkan, ima veoma površnu i vulgarno pojednostavljenu percepciju te kompleksne zemlje i da veoma slabo razumijeva njen etnički, politički i ideološki lavirint. Možeš li za čitaoce Žurnala barem okvirno osvijetliti korelacije između etničkih i političkih, ali i vjerskih identiteta u toj zemlji?
Iran je nalednik moćnog persijskog carstva, i taj arijevski DNK i danas nosi njegovih 90 miliona stanovnika koji žive na prostoru većem od Britanije, Nemačke, Francuske i Španije zajedno.
Islamska Repubika, nastala u Homeinijevoj revoluciji 1979, je jedina zemlja vladajućeg šiitskog ogranka islama, što je izvor stalnih tenzija sa arapskim sunitskim susedima, pre svega Saudijskom Arabijom čiji je vladar nosilac tutule zaštitnika dva sveta mesta, Meke i Medine. Verski raskol prisutan je i u Iranu gde manjinske sunite zastupaju etničke manjine Kurda, Baludžija ili Azera.
Iran je sasvim jedinstven eksperiment stvaranja teološke republike kakvu nisu poznavali ni svet ni 14 vekova islama. Najveću vlast ima Vrhovni vođa čija je reč konačna oko svih pitanja unutrašnje i spoljne politike, iako se na izborima biraju predsednik i Parlament.
U razuđenom sistemu deluju razne organizacije koje funkcionišu paralelno i takođe su pod nadzorom Vrhovnog vođe. Najvažnija su dve. Prva, Skupština eksperata, čijih 88 članova, islamskih pravnika, bira novog Vrhovnog vođu. Druga, Savet čuvara, proverava da li su zakoni ili odluke Medžlisa (parlamenta) u skladu sa kanonima islama i ustava i odlučuje o kvalifikacijama kandidata na parlamentarnim izborima i kandidatima za Skupštinu eksperata.
Rivalstvo između konzervativaca i Islamske revolucionarne garde koja faktički kontroliše privredu, s jedne strane, i reformista s druge, je konstantno i potvrđuje dinamiku unutrašnjeg života zemlje koja daleko od toga da je monolit iako ni pobornici otvaranja ka Zapadu i liberalizacije unutrašnjeg života ne dovode u pitanje temelje islamske vlasti. Iran i dalje živi u skladu sa Vox populi, Vox dei, Glas naroda, glas Boga.
Iran je u vreme apsolutističke vladavine šah-in-Šaha Mohameda Reza Pahlavija bio, uz Japan i Izrael, jedna od tri stražarnice američkog uticaja u Aziji, ali posle revolucije je postao zakleti neprijatelj Izraela i svetski bastion anti-amerikanizma.
Otpor vraća u vremena šahove slepe podrške SAD i osveta je za ulogu koju je CIA imala 1953. u rušenju patriotskog režima dr. Sadeka Mosadeka koji je nacionalizovao proizvodnju nafte, najvećeg bogatstva zemlje, ali i iransko-iračkog rata 1980-88. kada su Amerikanci nagovorili Sadama Huseina da napadne Iran.
Iako pod stalnim pritiscima i međunarodnim sankcijama zbog svog nuklearnog programa – za koji Zapad tvrdi da ima ambiciju proizvodnje atomske bombe a Teheran to uporno demantuje – Iran je uspeo da postane regionalna sila, mada se donekle udaljio od koncepta “ni Zapad ni Istok” i okrenuo Rusiji i Kini.
Takav Iran po procenama Izraela predstavlja „egzistencijalnu pretnju“ jevrejskoj državi, a premijer Benjamin Netanjahu godinama sanja da obori teokratski režim u Teheranu. Konačno je u Donaldu Trampu dobio saveznika spremnog da napadne oružjem, prvo juna 2025. a ponovo poslednjeg dana februara 2026.
Da li je iransko društvo pripravno i sposobno da izdrži dugotrajan i iscrpljujući rat?
Iranci su dva puta prevareni. Trampova administracija, koja je 2018. unilateralno raskinula nuklearni sporazum Irana i pet svetskih sila, prošle godine je pokrenula posredne pregovore sa Teheranom o obnovi tog sporazuma. Dok je druga runda bila u toku, Izrael i SAD su napali Iran. Scenario se ponovio i ove godine. Dok su trajali pregovori u Ženevi, američke i izraelske rakete krenule su na Islamsku Republiku.
Poučen takvim iskustvima, Iran se bolje spremio za udar i uzvraća na širokom frontu od Izraela do američkih baza po zemljama Zaliva. Izvesno je da su Iranci spremni na dugotrajnu borbu i oslanjaju se na kult mučeništva, toliko snažan kod šiita.
Premda je već u prvim minutama izraelsko-američke agresije Iran ostao politički i vojno obezglaven, država je, skupa sa oružanim aparatom, iskazala iznenađujuću brzinu u vojnom odgovoru i pokazala da uklanjanje državnog poglavara ne znači i onesposobljavanje države za donošenje strateških odluka i za funkcionalno djelovanje. Da li to znači da struktura iranskog društva nije baš toliko kruta kao što bi se očekivalo u jednoj teokratskoj i konzervativnoj državi ili objašnjenje sposobnosti za vođenje rata u ovakvoj situaciji treba tražiti u blagovremeno razvijenom modelu zamjenjivosti i sukcesije?
Uprkos likvidaciji Vrhovnog vođe ajatolaha Ali Hamneija i pedesetak visokih vojnih i politićkih lidera, vlast Islamske Republike nije doživela kolaps. Režim se pripremio za sve opcije. Uzalud SAD i Izrael razaranjima pokušavaju da stvore uslove da Iranci obore režim.
Ciljne likvidacije – koje bi se u svakom drugom slučaju kvalifikovale kao državi terorizam – samo su homogenizovale zemlju. To važi i za ogroman broj onih koji su nezadovoljno načinom na koji ajatolasi i Revolucionarna garda upravljaju, posebno privredom kako se videlo tokom masovnih krvavih protesta u januaru.
Ponosan i tvrd iranski narod želi sam da odlučujue o svojoj budućnosti i neće dopustiti da im neku marionetsku vlast donesu američke i izraelske rakete.
Tokom rata za raspad Jugoslavije Iran je bio aktivno uključen u pružanje pomoći vladi u Sarajevu, ali je ujedno bio veoma sumnjičav prema učešću islamskih dobrovoljaca iz arapskog svijeta, od kojih su mnogi stizali iz Francuske i Velike Britanije. Ujedno, zahvaljujući tradicionalno dobroj diplomatskoj poziciji u Beogradu, Iran je nastojao da djeluje i kao medijator, odnosno da ukaže na potrebu smirivanja tog sukoba. Nažalost, čini se da su balkanske prijestolnice tada bile sklonije slušati one koji su u tom ratu vidjeli svoje interese. Kako se s ove distance može ocijeniti uloga Irana u tom ratu?
Rat u Bosni bio je delom poligon sukoba Saudijske Arabije i Irana za liderstvo u islamskom svetu. Obe zemlje su izdvajale velika sredstva za finansijsku i vojnu pomoć u suprotstavljanju srpskim snagama. Tek kada je rat završen, Zapad se uplašio prodora ideja fundamentalizma koje su, svako u svojoj verziji, širili i sunitski Saudijci i šiitski Iranci boreći se za „srca i duše“ bosanskih muslimana.
Uticaj je opstao do današnjih dana i uveo je religiju na velika vrata u svet politike, što je slučaj i sa rimokatoličanstvom i pravoslavljem. Kao da se potvrđuju reči slavnog De Golovog ministra kulture, Andre Malroa, koji je sredinom 1950-ih govorio da će 21. vek biti stoleće religija.
Za kraj, jedno pitanje koje uključuje uvijek neugodno i neizvjesno prognoziranje – da li očekuješ smirivanje trenutnog sukoba ili njegovo rasplamsavanje u širi regionalni rat, a možda čak i u novi svjetski rat, ukoliko slijed događaja dovede do aktivnog uključivanja NATO-a, Rusije, Kine, Indije…
Rat je uveliko poprimio regionalne dimenzije i ide od lošeg ka gorem, mada nema potencijal da izazove treći svetski rat. Izrael i SAD nastavljaju da gađaju ciljeve po Iranu. Amerikanci potopili iranski ratni brod kod obala Šri Lanke, Iranci gađali američki tanker u Zalivu. Nove iranske rakete upućene ka Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Emiratima. Jedna presretnuta nad Turskom, druga stigla do Azerbejdžana. Jug Libana i Bejruta u plamenu. Hormuski tesnac blokiran.
Tramp je prihvatio rizičnu igru koju od starta diktira Netanjahu koji je uspeo da se američki predsednik pridruži njegovim željama da obori vlast u Teheranu. Amerikanci sada kažu da njihov cilj nije promena režima i da to prepuštaju Irancima, iako je Tramp upravo o tome govorio prvog dana napada.
Ispostavlja se da američki ciljevi rata uopšte nisu definisani, da ne postoji izlazna strategija i da je mnogo konfuzije i kontradiktornih izjava. Tramp kaže da će rat trajati četiri-pet nedelja. Njegov sekretar za rat Pit Hegset tvrdi da je „tek počelo“.
Svako predviđanje u koje je uključen lažni američki mirotvorac je nemoguće. On elementarnu logiku uništava politikom sile i kršenja međunarodnog prava. Trampova agresija na Iran nije ništa drukčija od Putinove agresije na Ukrajinu. Uz jednu raliku: Ameriku i Izrael nema ko da sankcioniše.
