Piše: Jasna Ivanović
Matematički jednostavna konstrukcija naslova i sadržaja ovog teksta primjerena je jednostavnoj potrebi odgovaranja na apel za odbranu Univerziteta u Prištini, sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici.
Apel je svojim kolegama u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj uputila grupa profesora Pravnog fakulteta rečenog univerziteta, ukazujući na realnu bojazan da će ova ustanova nestati nakon primjene novodonesenog „Zakona o strancima“, kojim se Srbi, čiji preci od davnina žive na Kosovu i Metohiji, a koji nemaju lične dokumente lažne države „Kosovo“, proglašavaju strancima u rođenoj zemlji.
Ističu da je ova mjera u suprotnosti sa Rezolucijom 1244 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, koja je pravni osnov današnjeg statusa Kosova i Metohije. Zato zahtijevaju od institucija Republike Srbije i upućuju molbu ustanovama Republike Srpske i Crne Gore da preduzmu konkretne korake u sprečavanju ovog kršenja zakona, akademskih običaja i Rezolucije 1244.
Dovoljno je sumorna činjenica da je ovaj apel morao uopšte nastati, prije no je mogao nastati, recimo, jedan civilizovan komentar akademske zajednice na datu situaciju. Ako se ta knedla i spusti niz grlo, šta bi se s činjenicom da akademska zajednica uopšte i ne postoji, osim u izrazu? Istup pojedinca, ili zbir istupa pojedinaca riješili bi taj problem – ako ste profesori, makar u četir’ zida svojih kabineta.
Odgovor na apel bio bi, kako rekosmo, civilizovan akt reakcije na zahtjev za međukolegijalnim dijalogom. Profesori su zapravo pozvani na odgovor, bez obzira na to da li su saglasni sa sadržajem apela – ako su profesori, a ne primači akademskih plata ili, da se kao za slamku uhvatimo legendarnog iskaza heleniste Miloša Đurića, svirači dipli.
Očekuje to od vas ogroman broj prištinskih studenata porijeklom iz Crne Gore, a potom i njihove porodice, začete u tamošnjem studentskom domu, od sedamdesetih godina prošlog vijeka naovamo. Gledaće vas, doslovno u oči, kolege koje ovaj apel upućuju. Hoćete li, u tim zenicama, i dalje biti – profesori?
