Piše: Oliver Janković
Ispali smo u 1/16 finala Lige Evrope od francuskog Lila, u prvom koraku poslije grupe, isto kao i 2021 protiv Milana, i 2022 protiv Glazgov Rendžersa. I eto to su najbolji dometi srpskog klupskog fudbala, odnosno najboljeg srpskog kluba FK Crvene Zvezde. Ostalo su ispadanja u grupnoj fazi te iste Lige Evrope, ili Lige šampiona. Zvuči kao neuspjeh.
Iz druge perspektive, ovo je deveta godina za redom da crveno-bijeli igraju grupnu fazu nekog od dva najbolja evropska klupska takmičenja. Od tih 9 puta, imamo 4 iskoraka u eliminacioni dio, ali eto samo jedno kolo, ni makac dalje. U pravu je Zvezdan Terzić, u dijelu saopštenja poslije ispadanja da sve to znači kako u posljednjoj deceniji imamo bolju Zvezdu od one koja se od 1995 (povratka u Evropu poslije sankcija i raspada SFRJ) do 2015, punih 20 godina dakle, neuspješno borila da iz kvalifikacionog evropskog ljeta uđe u neku od jesenjih grupa evropskih takmičenja. Ovo je, dakle, mnogo bolja Crvena Zvezda od svih njenih izdanja poslije onih mitskih, nestvarnih, sezona 1990/91 i 1991/92 kada u Beogradu imamo titulu evropskog fudbalskog šampiona i potom korak do novog evropskog finala.
I bolja je ne samo rezultatski, nego i igrom, stavom i konkurentnošću u odnosu na evropske rivale. Sistem takmičenja se bitno promijenio od dana „stare slave“ i od okolnosti kada je Crvena Zvezda 70-ih i 80-ih godina 20. vijeka redovno igrala završnicu (među najboljih 8; među najbolje 4 ekipe) evropskih klupskih takmičenja. Promijenio se i sistem igre, i sistem formiranja klupskih timova. Zato je, po mnogo čemu, ovaj Zvezdin domet u deceniji 2016-2026 ekvivalentan onome što smo imali u prošlom vijeku: na korak do najboljih ( nebrojena četvrtfinala, polufinala Kupa šampiona i Kupa kupova, pa čak i jedno finale Kupa UEFA 1979) ali nikad do samog kraja, nikad blizu same titule. I tada, i sada, postojao je čitav jedan svijet (tada doduše manjeg obima) boljih, ekonomski dominantnijih klubova od Crvene Zvezde kojima se nije moglo parirati. Mimo njega, Zvezda je igrala na ravne časti sa ostatkom Evrope. I to bi bilo to. To bi bila esencija Terzićevog saopštenja i dobrog dijela naše fudbalske klupske realnosti.
Ono što prevazilazi Terzin institucionalni marketing i poziv da budemo zadovoljni ovim porazom (ispadanjem) jeste sjećanje na ostvareni domet 1991 i 1992, ali i očigledna činjenica da Zvezdin košarkaški klub, istih ovih dana i godina ozbiljno ulazi u zonu F4 najboljih evropskih klubova. Niko nije kriv što nam košarkaši (kao nekada fudbaleri) navijačke apetite drže iznad realnih brojki i sabiranja. Realno je da smo ispali, i da ispadnemo još koji put, ali nije realno da tim budemo zadovoljni. Jer, biti navijač Zvezde znači sanjati zvezde, a ne sabirati ubode trnja i konstatovati kako je bol tih uboda naša realnost.
Prevedeno na srpski: Terziću više rada, a manje saopštenja. Ovo prvo ti, za sada, ide dobro. Ovo drugo ne priliči prvaku Evrope, makar on bio star tri decenije.
