Dijaloška tribina na temu „Sjećanja prote Miluna Femića“ održana je sinoć u sali Parohijskog doma Crkve Svetog Đorđa pod Goricom. Govorili su autor, protojerej-stavrofor Milun Femić, zatim protojerej Mirčeta Šljivančanin i dr Nataša Radonjić – ljekar opšte prakse iz Podgorice. Domaćin i voditelj večeri, protojerej-stavrofor Gojko Perović kazao je da knjiga prote Miluna Femića predstavlja sjećanje na njegov sveštenički život i službu u jednom vremenu nenaklonjenom Crkvi i duhovnom životu uopšte, te da zbog činjenice da mi danas teško možemo i zamisliti to vrijeme, ova knjiga ima dragocjenu vrijednost.
Otac Milun je na početku govorio o vremenu kada je bio učenik Bogoslovije i kada su ga na tom putu podržali roditelji, govoreći mu da istrpi iskušenja i da će Bog pomoći. Potom je istakao veliku podršku za pisanje ove knjige koju je imao od blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija.
„Poslušao sam ga, napisao sam knjigu i predao mu rukopis dvadesete godine. Kad sam ga vidio rekao je da nije još pročitao, a u međuvremenu je otišao u bolnicu. Od tada je prošlo vremena, držao sam rukopis u fioci i najzad mogu da zahvalim proti Mirčeti koji je to isforsirao pa je zahvaljujući njemu knjiga objavljena. Što se tiče vremena, ono nije bilo nepovoljno samo za mene, nego za sve sveštenike, naročito za mlade. Govorili su mi da treba da se zaposlim drugdje, da je sa Crkvom završeno, da će mi naći drugi posao. Rekao sam da neću napustiti službu i da želim da ostanem sveštenik. Bio sam mlad i bio sam malo i drzak i htio sam odmah da prekratim takve priče. Onda su oni pokušavali preko mojih prijatelja, ali bilo je i među njima dobrih koji su me podržavali, govorili da imaju povjerenje u mene i da će mi pomoći u skladu sa mogućnostima. Krštavao sam po noći, ali ni po cijenu života nisam otkrivao koga, i oni su znali da sam ja čvrst“ – prisjećao se otac Milun.
Protojerej Mirčeta je u odgovoru na pitanje zašto je išao Mitropolitovim tragom i bio uporan u želji da se ova knjiga izda, naglasio značaj predanja za Crkvu.
„Mi svi sveštenici znamo koliko je predanje važno u Crkvi. Od prvih tekstova Svetog Pisma koje mi danas čitamo i na čemu temeljimo našu vjeru, ono nije bilo u početku zapisano, pa ni liturgijski i drugi tekstovi koji su danas mnogo važni, koji su osnova i temelj naše vjere, istorije Crkve, nisu bili zapisani. Prenosili su se u početku usmeno. Bili su upućeni jednoj zajednici, konkretno, prenošeni sa generacije na generaciju, dok to neko nije zapisao i to dobilo formu koja je danas nama poznata. To će reći da je predanje u Crkvi ispred svega i Bogom dano.Tako da, imati u svojoj blizini jednog čovjeka koji ima 57 godina svešteničke službe to je zaista jedna riznica predanja – jedna živa knjiga života u Crkvi. Zato je šteta da ljudi poput oca Miluna ne ostanu zapamćeni kroz pisane riječi, da bi mogli i oni koji sjutra dođu, poslije nas da to vide i osjete na jedan drugačiji način – da upoznaju život Crkve kroz konkretne ličnosti koje su ovdje, na našem prostoru služile.
Za mene su ljudi poput oca Miluna riznice crkvenog predanja i života koje može da koristi mnogima i koji su i nama, mlađim sveštenicima, oslonac, temelj i podstrek da i mi doživimo ove godine, ako Bog da, i da nastavimo predanje nekome ko će doći poslije nas. I naš Mitropolit Joanikije je dao blagoslov da to izdamo, naša Crkvena opština. To je taj motiv – da bogatstvo duhovno, iskustvo životno i ono što nosi taj period u kom je otac Milun služio, zaista vrijedi da ostane zapisano i da mogu i oni poslije nas koji nas ne zapamte, da vide kako se to zbivalo i kako se kroz tu knjigu prelama lični život sveštenika, ali i kolektivno stanje jednog naroda. Lično sam počastvovan i Bogu blagodaran što mogu da pored sebe imam čovjeka koji pripada onima koji su opravdali Božiji zalog koji su primili u jednom mnogo teškom vremenu, sačuvali taj zalog i nama ga predali“ – rekao je protojerej Mirčeta Šljivančanin.
Doktorka Nataša Radonjić je govorila o svom dvadesetogodišnjem poznanstvu sa protom Milunom, ističući da je on bio njen paroh, duhovnik i prijatelj iznad svega. Posebno je naglasila da je imala blagoslov i dar Božiji da priđe Crkvi u tim vremenima, da se vrati vjeri i upozna divne sveštenike koji su svjedoci jednog teškog bezbožnog vremena koje je, Bogu hvala, iza nas.
Zoran Kostić – Cane na Dijaloškoj tribini: Čovjek treba prvo da se oslobađa od samoga sebe
„Imala sam sreću da sam u Beogradu bila u okrilju isto tako jednog divnog prote Dejana Dejanovića (Crkva Svetog Trifuna na Topčiderskom brdu), a posle se to nastavilo i ovdje u Podgorici kod prote Miluna, i sada u mojoj parohijskoj Crkvi Svetog Đorđa. Zaista sam blagodarna Bogu na svim tim darovima i susretima sa ovakvim ljudima“, kazala je između ostalog dr Nataša Radonjić.
Prota Milun je u nastavku govorio o periodu kada je postao sveštenik i počeo bogoslužiti u Bijelom Polju šezdeset devete godine, te da je praktično bio jedini sveštenik od Gusinja do Podgorice. Stizao je svuda. Putujući u civilnoj odjeći, nosio je bradu koja je tada bila dozvoljena samo umjetnicima i sveštenicima, i zbog čega je bio prepoznat kao sveštenik pa je imao neprijatnosti. Potom se vratio u vrijeme svog osnovnog obrazovanja, kada je u selima vladao strah, jer su ljudi ubijani, iako je rat bio završen, ističući da su se ljudi bojali najviše običnih ljudi iz sela.
