Piše: Sanja Tomović
Postoje mjesta koja se ne obilaze, već se doživljavaju. Kolašin je jedno od njih. Smješten u zagrljaju planina, na raskršću prirodnih ljepota i ljudske topline, ovaj grad je decenijama bio simbol sjevera Crne Gore. Varoš u kojoj se nekada razmjenjivala roba, vještine, priče, osmjesi i sudbine. Nekada je ovo bio grad zanatlija, kovača, obućara, krojača, drvodjelja, ljudi čije su ruke hranile porodice i držale ih na okupu. Danas, on je i dalje turistička razglednica, ali se nameće jedno pitanje, tiho i uporno, zašto mladi ljudi više sebe ne vide ovdje?
Kolašin okružuju planine koje ne traže pažnju, a dobijaju je. Bjelasica, pitoma i blaga, zimi bajkovita, ljeti puna života.
Komovi, gordi i visoki, kao vječni čuvari sjevera.
Sinjajevina, široka i surovo lijepa, Maganik, kameniti svijet slobode, i Moračke planine koje se nadvijaju nad rijekom Moračom, noseći snagu i istrajnost ovoga kraja.
Biogradsko jezero , smješteno u srcu jedne od poslednjih prašuma Evrope, nije samo turistički biser, već dokaz da netaknuta priroda još postoji. Da se može sačuvati. I da upravo ona predstavlja najveći potencijal sjevera Crne Gore.
Duhovni stub ovog kraja je manastir Morača, srednjovjekovni manastir. Smješten iznad istoimenog kanjona. Njegove freske , među kojima se izdvaja čuvena „Gavran hrani proroka Iliju“, svječanstvo su, vjekovne umjetnosti, duhovnosti i identiteta. Ovaj manastir je trajno upisan u pamćenje naroda i pejzaž sjevera.
Ljudi iz svih krajeva svijeta dođu da se bar jednom fotografišu u ovoj svetinji, ili naprave snimak vodopada ispod , poznatijeg kao „Svetigora“.
Život na sjeveru nikada nije bio lak. Zime su ovdje bile surove i duge. Ljudi su se bavili poljoprivredom , stočarstvom, zanatima, boreći se da prehrane porodice , često jedva uz veliko odricanje. Nije lako obezbijediti osnovno, a kamoli više od toga. Ipak, ljudi su ostajali i opstajali. Gradili su kuće, podizali djecu, čuvali ognjišta i zajednicu.
Sanja Tomović: Gara sa Okrugljaka: Sinjajevina je moja druga majka
Danas, paradoksalno, život je lakši. Putevi su bolji, mada uvijek može bolje, tehnologija dostupna, svijet bliži nego ikada. Ali, ljudi odlaze. Ne samo iz Kolašina, već sa cijelog sjevera. Mladi ne vide sebe ovdje. Ne vide sigurnost, perspektivu i razlog da ostanu.
U samom gradu kuće i dalje imaju lijepa, uređena dvorišta puna cvijeća i zelenila. Kapije su otvorene, domaćini srdačni. Nudi se lisnati sir, skorup, domaća rakija, riječ više i kafa duže. To je toplina zbog koje se turisti Kolašinu uvijek rado vraćaju.
Ali, dublje u selima, slika je drugačija.
Staze kojima se nekada išlo danas su zarasle. Kuće oronule, u njima rijetko ima po jedno staro čeljade ili niko. Ognjišta hladna, škole se gase, a čitave sredine nestaju. To više nije tišina prirode, to je tišina odlaska.
Ovo nije samo pitanje Kolašina. Ovo je problem cijelog sjevera Crne Gore. Nestajanjem jedne sredine, gubi se mnogo više od nekoliko domaćinstava. Gubi se zajednica. Posledice osjećaju svi, od novinara koji ostaju bez priča, do ljekara koji ostaju bez pacijenata, učitelja bez đaka. To nije problem jednog kraja. To je problem društva.
Sjever je nestvarno lijep, i prirodno bogat, možda najljepši dio Crne Gore. Ali, ljepota nije dovoljna. Ako je priroda naš najveći resurs, onda je porazno zašto upravo tamo gdje je ima najviše, ljudi odlaze. Očigledno nešto nije kako treba, dok mladi sebe ne vide ni u Kolašinu ni na sjeveru uopšte.
Sanja Tomović: Jedna od najstarijih škola u Crnoj Gori opstaje i nakon 170 godina
Možda ovaj novinarski osvrt portala RTCG neće promijeniti nista. A možda će ipak biti neke koristi da se još jednom zapitamo kuda ide sjever , i da li ćemo dozvoliti da nestane tiho, bez svjedoka.
Jer Kolašin nije samo turistička destinacija. On je privilegija.
Privilegija da se živi sporije, bliže prirodi, među planinama koje pamte generacije. Ali, bez ljudi ni najljepši kraj nema budućnost, jer blago je čovjek.
Planine će ostati iste, Bjelasica, Komovi, Sinjajevina, Maganik, Moračke planine, postojane i lijepe .
Biogradsko jezero će i dalje privlačiti poglede, a manastir Morača čuvati vjekovni mir. Ali vrijednost svega toga mjeri se onima koji tu žive, rade i planiraju da ostanu.
Zato pitanje Kolašina nije samo pitanje jednog grada, već šireg odnosa prema sjeveru Crne Gore. Hoćemo li u njemu vidjeti samo prostor za povremeni dolazak i turizam, ili mjesto za stvaran, dostojanstven život?
Jer priroda daje mnogo.
Na nama je da odlučimo hoćemo li znati da to sačuvamo, i sa ljudima, a ne bez njih.
Izvor: RTCG
