Piše : Filip Dragović
Moram priznati da mi je bilo bezveze ono čupanje mikrofona i lomljenje lap-topova u izvedbi DF u noći kad je izglasan DPS-ov Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Pa još uz neostvarenu prijetnju bacanja suzavca koga nijesu umjeli aktivirati, – sve nekako jalovo i bez doglednog cilja. Sva ta galama i zalijetanja poslanika jednih na druge, za mene je običan cirkus koji ne može uroditi plodom.
Ipak, sve to tako, jalovo i smiješno, više mi se doima ljudskim i prirodnim, bolje reći – manje opasnim, od mirnog i organizovanog postrojavanja DPS junoša pred binu predsjednika Skupštine, kojim su htjeli i uspjeli da ometu rad parlamenta.
Njihova bespogovorna tupost, u kojoj svi „dišu kao jedan“ i kojom su spremni nanijeti destrukciju civilizaciji i poretku, podsjetila me je na Musolinijev marš na Rim.
Ne tvrdim da je istovjetno niti identično, samo me podsjeća. Da imaju Dučea, imaju. Da vole „patriu“, vole. Čas mrze „šahovnicu“, čas brane „šahovnicu“ – manje bitno. Odani su onome što trenutno proklamuje Duče. Uzvikuju „E viva“, vole Thompsona…
I dok na drugoj strani parlamenta u PES-u imate izuzeta mišljenja, uzdržane glasače, manifestaciju individualne slobode među poslanicima iste stranke ili poslaničkog kluba, DPS klizi u korporativnu, šovinističku viziju društva u kojoj smo svi tek male čestice jednog ujedinjenog tijela. To je slikovito pokazalo njihovo „mirno a uporno“ postrojavanje pred binom, a o tome ponešto govori, sad već jasnije i razumljivije, njihovo odbijanje da glasaju za Rezoluciju o Jasenovcu.
Ako se sjetimo „Belvedera“ i svih sličnih okupljanja njihovih, koja su nam osim bespogovorene poslušnosti Vođi, manifestovale destrukciju i agresiju, mislim da je blagovremeno razmisliti na koji politički pol pozicionirati ovu partiju „socijalista“ koji odišu nacionalizmom.
