Piše: Kris Hedžis
„Živimo u svijetu u kojem možete do mile volje govoriti o međunarodnim finesama i svemu ostalom, ali mi živimo u svijetu — u stvarnom svijetu, Džejk — koji je uređen snagom, koji je uređen silom, koji je uređen moći. To su gvozdeni zakoni svijeta koji postoje od početka vremena.“
— Stiven Miler, u razgovoru sa Džejkom Taperom na Si-En-Enu, 5. januara
„Onaj ko želi da živi, mora da se bori. Onaj ko ne želi da se bori u ovom svijetu, u kojem je trajna borba zakon života, nema pravo na postojanje. Takva izreka može zvučati surovo; ali, u krajnjoj liniji, tako stvari stoje.“
— Adolf Hitler, Majn kampf
„Fašistička država izražava volju da vrši moć i da zapovijeda. Ovdje je rimska tradicija otjelovljena u shvatanju snage. Imperijalna moć, onako kako je razumije fašistička doktrina, nije samo teritorijalna, ni isključivo vojna ili trgovačka; ona je i duhovna i etička… Fašizam u imperijalističkom duhu — odnosno u težnji naroda da se šire — vidi manifestaciju njihove vitalnosti.“
— Benito Musolini, Doktrina fašizma
Svaka imperija, kada počinje da umire, klanja se idolu rata.
Rat će spasiti imperiju. Rat će vaskrsnuti nekadašnju slavu. Rat će naučiti nepokorni svijet da se pokorava.
Ali oni koji se klanjaju idolu rata, zaslepljeni hipermaskulinošću i ohološću, ne uviđaju da idoli u početku traže žrtvovanje drugih, da bi na kraju zatražili — samožrtvovanje.
Ekpiroza, neminovno sveopšte sagorijevanje koje, prema drevnim stoicima, uništava svijet, dio je ciklične prirode vremena. Bijega nema.
Fortuna. Postoji vrijeme individualne smrti. Postoji i vrijeme kolektivne smrti. Na kraju, sa iznurenim građanima koji žude za iščeznućem, imperije same pale sopstvenu pogrebnu lomaču.
Naši vrhovni sveštenici rata — Donald Tramp, Marko Rubio, Pit Hegset, Stiven Miler i predsjednik Združenog generalštaba general Den „Razin“ Kejn — nimalo se ne razlikuju od budala i šarlatana koji su u prošlosti gasili imperije: od nadmenih vođa Austrougarske monarhije, od militarista carske Njemačke i od nespretnog dvora carske Rusije u Prvom svjetskom ratu.
Za njima su došli fašisti u Italiji pod Benitom Musolinijem, u Njemačkoj pod Adolfom Hitlerom i vojni vladari imperijalnog Japana u Drugom svjetskom ratu.
Te političke tvorevine počinile su kolektivno samoubistvo.
I oni su ispijali isti smrtonosni eliksir koji danas ispija Miler i oni u Trampovoj Bijeloj kući. I oni su pokušavali da industrijskim nasiljem preoblikuju svijet.
I oni su sebe smatrali svemoćnima. I oni su u liku idola rata prepoznavali sebe same. I oni su zahtijevali da im se pokorava i da im se klanja.
Za njih je razaranje — stvaranje. Neslaganje je izdaja. Svjet je jednodimenzionalan: jaki protiv slabih. Samo je naša nacija velika. Druge nacije, pa i saveznici, odbacuju se s prezirom.
Ovi arhitekti imperijalne gluposti jesu bufoni i klovnovi-ubice. Njih ismijavaju i mrze oni koji su ukorijenjeni u svijetu stvarnosti. Slijede ih, pak, slijepo, očajni i obespravljeni.
Jednostavnost poruke jeste njena snaga. Magijska inkantacija navodno će vratiti izgubljeni svijet, zlatno doba, ma koliko ono bilo mitsko. Stvarnost se posmatra isključivo kroz prizmu ultranacionalizma.
Druga strana ultranacionalizma jeste rasizam.
„Nacionalista je po definiciji neznalica“, pisao je jugoslovensko-srpski književnik Danilo Kiš.
„Nacionalizam je linija najmanjeg otpora, lakši put. Nacionalista je spokojan: on zna — ili misli da zna — koje su njegove vrijednosti, njegove, to jest nacionalne, to jest vrijednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke; drugi ga ne zanimaju, oni ga se ne tiču — dođavola, to su drugi ljudi (druge nacije, druga plemena). Njih čak nije ni potrebno ispitivati. Nacionalista druge vidi po sopstvenoj slici — kao nacionaliste.“
Ova duhovno zakržljala ljudska bića nisu u stanju da čitaju druge. Oni prijete. Oni terorišu. Oni ubijaju.
Umjetnost politike moći — bilo među državama, bilo među pojedincima — daleko je iznad njihovih sićušnih maštanja.
Njima nedostaje inteligencija — i emocionalna i intelektualna — da se nose sa složenim, neprestano pomjerljivim pijeskom starih i novih savezništava. Oni ne mogu da vide sebe onako kako ih svijet vidi.
Diplomatija je često mračna i varljiva vještina. Po svojoj prirodi ona jeste manipulativna. Ali ona zahtijeva razumijevanje drugih kultura i tradicija. Zahtijeva sposobnost da se uđe u glave i protivnika i saveznika.
Za Trampa i njegove podanike, to je nemoguća misija.
Vješti diplomati, poput kneza Klemensa fon Meterniha, ministra spoljnih poslova Austrijskog carstva koji je nakon Napoleonovog poraza dominirao evropskom politikom, to postižu oblikovanjem sporazuma i ugovora kao što su Koncert Evrope i Bečki kongres.
Meternih, nikakav prijatelj liberalizma, umješno je održavao evropsku stabilnost sve do revolucija 1848. godine.
Izvještavao sam o Ričardu Holbruku, pomoćniku državnog sekretara, dok je pregovarao o okončanju rata u Bosni. Bio je bombastičan i opčinjen sopstvenom slavom.
Ali je balkanske ratne gospodare u bivšoj Jugoslaviji okretao jedne protiv drugih sve dok nisu pristali da obustave borbe — uz izvjesnu pomoć NATO avijacije koja je nemilosrdno tukla srpske položaje na brdima oko Sarajeva — i potpisali Dejtonski mirovni sporazum.
Holbruk je imao malo poštovanja prema diplomatama koji su se besplodno vrzmali po konferencijskim salama u Ženevi dok je u Bosni 100.000 ljudi poginulo ili nestalo, oko 900.000 postalo izbjeglice, a 1,3 miliona bilo interno raseljeno.
Gajio je prezir prema vojnim komandantima koji su odbijali da preuzimaju rizike. Prezirao je i hrvatske, srpske i muslimanske lidere koje je morao da privoli da potpišu mirovni sporazum.
Holbruk, čiji su naduvani stil i vulkanski izlivi bijesa bili legendarni, za sobom je ostavljao povrijeđene sujete i uvrijeđene, ogorčene saradnike. Ali je znao kako da laska, pritiska i oblikuje svoje protivnike po sopstvenoj volji.
U ne baš laskavom poređenju, upoređivan je sa Žilom kardinalom Mazarenom, lukavim crkvenim velikodostojnikom i državnikom XVII vijeka koji je učvrstio francusku nadmoć među evropskim silama.
„On laska, on laže, on ponižava: on je neka vrsta brutalnog i šizofrenog Mazarena“, rekao je jedan francuski diplomata listu Figaro o Holbruku tokom dejtonskih pregovora.
Tačno.
Ali Holbruk, ma koliko nepredvidiv bio, razumio je međusobnu igru sile i diplomatije. To razumijevanje je ključno. Zato države imaju diplomate. Zato su veliki diplomati jednako važni kao i veliki generali.
Gangsterskim državama diplomatija nije potrebna.
Tramp i Rubio su, upravo iz tog razloga, obezglavili Stejt department, zajedno s drugim oblicima „meke“ moći, onim sredstvima kojima se uticaj ostvaruje bez pribjegavanja sili — uključujući ulogu SAD u Ujedinjenim nacijama, Agenciju Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj, Američki institut za mir — koji je, nakon što su otpušteni gotovo svi članovi uprave i osoblje, preimenovan u Institut za mir Donalda DŽ. Trampa — kao i Glas Amerike.
U gangsterskim državama diplomati se svode na kurire i potrčke. Hitlerov ministar spoljnih poslova, Joahim fon Ribentrop, čije je glavno „iskustvo“ u međunarodnim poslovima prije 1933. bilo prodavanje lažnog njemačkog šampanjca u Britaniji, postavljao je na diplomatske položaje u inostranstvu partijske aparatčike iz SA, odnosno smeđekošuljaše — paravojno krilo stranke.
Ministar spoljnih poslova Benita Musolinija bio je njegov zet, Galeaco Ćano. Musolini — koji je vjerovao da je „rat za muškarca ono što je materinstvo za ženu“ — kasnije je Ćana pogubio zbog nelojalnosti.
Trampov specijalni izaslanik za Bliski istok, Stiven Čarls Vitkof, jeste investitor u nekretnine, a na diplomatskim misijama često ga prati Trampov nesposobni zet Džared Kušner.
Italijanski filozof Benedeto Kroče je ironično primijetio da je fašizam stvorio četvrti oblik vlasti — „onagrokratiju“, vladavinu ričućih magaraca — koju je dodao Aristotelovoj klasičnoj trijadi tiranije, oligarhije i demokratije.
Naša vladajuća klasa, i demokrate i republikanci, korak po korak su demontirali demokratiju. U Njemačkoj i Italiji, takođe, ustavna država se urušila mnogo prije dolaska fašizma.
Tramp, koji je simptom, a ne bolest, naslijedio je leš. I sada ga veoma djelotvorno koristi.
„Vjerujem da održavanje naše imperije u inostranstvu zahtijeva resurse i obaveze koje će neizbježno podrijeti našu unutrašnju demokratiju i na kraju proizvesti vojnu diktaturu ili njen civilni ekvivalent“, napisao je Čalmers Džonson prije dvije decenije u svojoj knjizi Nemeza: posljednji dani Američke republike.
On je upozoravao:
„Osnivači naše nacije su to dobro razumjeli i pokušali da stvore oblik vlasti — republiku — koji bi spriječio da se tako nešto dogodi. Ali spoj ogromnih stalnih armija, gotovo neprekidnih ratova, vojnog kejnzijanstva i pogubnih vojnih izdataka uništio je našu republikansku strukturu u korist imperijalnog predsjedništva.
Nalazimo se na samom rubu gubitka demokratije radi očuvanja imperije. Kada jedna nacija krene tim putem, počinju da djeluju zakoni koji važe za sve imperije — izolacija, prenapregnutost, ujedinjavanje snaga protiv imperijalizma i bankrot. Nemeza vreba naš život kao slobodne nacije.“
Američka imperija, poražena u Iraku i Avganistanu — kao što je bila poražena u Zalivu svinja i u Vijetnamu — ništa ne uči. Ona uskače u svaki novi vojni fijasko kao da se prethodni nikada nisu dogodili. Vjeruje da joj saveznici nisu potrebni. Ona će vladati svijetom.
Ako okupacija Grenlanda raznese NATO — pa šta?
Ako finansiranje i naoružavanje Izraela radi sprovođenja genocida, kao i bombardovanje Irana i Jemena, otuđe ogromne dijelove Globalnog juga i razjare muslimanski svijet — koga briga?
Ako invazija i otmica predsjednika Venecuele smrde na jankijevski imperijalizam — izvol’te! Niko drugi nije važan.
Nacije koje po svijetu gaze kao King Kong same sebe zaraze smrtonosnim virusom.
Džonson je upozoravao da ćemo, ako nastavimo da se grčevito držimo svoje imperije, kao što je to činila Rimska republika, „izgubiti demokratiju i sumorno iščekivati neminovni povratni udarac koji imperijalizam proizvodi“.
Povratni udarac je sljedeći — a s njim i slom trošne građevine Američke imperije. To je stara priča.
Iako će za nas, kao i za družinu nakaza utvrđenu u našoj verziji dvora Ubua Roa, to doći kao užasan šok.
Kris Hedžis je novinar dobitnik Pulicerove nagrade, koji je petnaest godina radio kao spoljnopolitički dopisnik Njujork tajmsa, gdje je obavljao dužnost šefa biroa za Bliski istok i Balkan. Ranije je izvještavao iz inostranstva za Dalas morning njuz, Kristijan sajens monitor i NPR. Voditelj je emisije „Izvještaj Krisa Hedžisa“.
Izvor: Consortium News
