Piše: Kris Hedžis
Trampovo proglašenje amorfne grupe „antifa“, koja nema formalnu organizaciju ni strukturu, terorističkom organizacijom omogućava državi da sve nas tereti kao teroriste. Poenta nije da se jure pripadnici antife (skraćenica od „antifašistički“); poenta je udar na posljednje ostatke neslaganja. Kada je Barak Obama nadgledao koordinisanu nacionalnu akciju gašenja kampova pokreta Occupy, „antifa“ — tako označavana jer se oblače u crno, zaklanjaju lica, kreću kao jedinstvena masa i traže fizičke sukobe s policijom — poslužila je kao izgovor.
„Sa zadovoljstvom obavještavam naše brojne američke patriote da proglašavam ANTIFU — BOLESNU, OPASNU, RADIKALNU LIJEVU KATASTROFU — ZA VELIKU TERORISTIČKU ORGANIZACIJU“, napisao je predsjednik u objavi na Truth Social-u. „Takođe ću snažno preporučiti da se oni koji finansiraju ANTIFU temeljno istraže u skladu s najvišim pravnim standardima i praksom. Hvala na pažnji!“
Nemam nimalo simpatija prema „antifi“. I osjećanje je uzajamno. Bio sam žestok protivnik anarhista Crnog bloka koji su se poistovjećivali s „antifom“. Uvukli su se u kampove pokreta Occupy i odbijali da učestvuju u kolektivnom odlučivanju. Nanosili su štetu imovini i započinjali sukobe s policijom. Aktivisti Occupy-ja bili su ljudski štit „antifi“. Napisao sam da je „antifa“ „poklon s neba za policijsku državu“.
Dejvid Grejber, čiji rad uvažavam, napisao je otvoreno pismo u kojem je kritikovao moj stav.
Bio sam doksovan — objavili su moje privatne podatke. Moja predavanja i događaji, na koja su stizale telefonske prijetnje pa su organizatori bili primorani da angažuju privatno obezbjeđenje, uključujući i telohranitelje, piketirali su ljudi u crnom, s licima pokrivenim crnim bandanama. Svi su nosili istovjetan natpis, ma u kojem gradu da sam bio: „Fuck You Chris Hedges.“ Tokom jedne debate s anarhistom, pristalicom „antife“, u Njujorku, nekoliko desetina muškaraca u publici, obučenih u crno, zviždalo je i prekidalo me, često sarkastično dobacujući „amin“.
Država je djelotvorno iskoristila „antifu“ — uvjeren sam da je bila duboko infiltrovana agentima-provokatorima — da nas sve uguši. Korporativna država plašila se širine priziva pokreta Occupy, pa i na one unutar sistema moći. Pokret je postao meta jer je izgovarao istinu o našem ekonomskom i političkom sistemu koja je presijecala političke i kulturne linije podjele.
Antifa, da budem jasan, nije teroristička organizacija. Možda miješa sitni vandalizam i odvratni cinizam s revolucijom, ali njeno stavljanje na spisak terorističkih organizacija nema pravno utemeljenje.
Antifa svaku grupu koja pokušava da ponovo izgradi društvene strukture, naročito nenasilnim činovima građanske neposlušnosti, vidi kao neprijatelja. Protivi se svim organizovanim pokretima, čime samo obezbjeđuje vlastitu nemoć. Ne samo da opstruiše, nego opstruiše i nas koji takođe nastojimo da pružimo otpor. Otpisuju svakoga ko ne zadovoljava njihovu ideološku „čistoću“. Nema veze da li je riječ o sindikalnom organizovanju, radničkim i populističkim pokretima, radikalnim intelektualcima ili ekološkim aktivistima. Ti anarhisti su primjer onoga što je Teodor Rozak u knjizi „Stvaranje kontrakulture“ (eng. The Making of a Counter Culture) nazvao „progresivnom adolescentnizacijom“ američke ljevice.
Džon Zerzan, jedan od glavnih ideologa pokreta Crni blok u Sjedinjenim Državama, branio je „Industrijsko društvo i njegovu budućnost“, razvodnjeni/razuđeni manifest Teodora Kačinskog, poznatijeg kao Unabomber, mada nije podržavao Kačinskove bombaške napade. Zerzan otpisuje dugačku listu navodnih „prodanih duša“, počev od Noama Čomskog, a uključujući i mene.
Aktivisti Crnog bloka u gradovima poput Oklanda razbijali su izloge i pljačkali prodavnice. To nije bio čin utemeljen u strategiji, moralu ili taktici; činjen je radi gole destrukcije. Nasumične erupcije nasilja, pljačke i vandalizma u žargonu pokreta pravdaju se kao sastavnice „divljeg“ ili „spontanog ustanka“. Takva djela, tvrde, po prirodi se ne mogu organizovati: organizacija, u njihovom poimanju, znači hijerarhiju, a hijerarhiji se mora neprestano protiviti. Ne smije biti uzda ni na „divlje“ ni na „spontane“ ustaničke poteze. Ko se povrijedi — povrijedi se. Šta se sruši — sruši se.
„Pokret Crnog bloka prožet je duboko uznemirujućom hipermaskulinitetom“, napisao sam. „Taj hipermaskulinitet, držim, njegov je glavni mamac. Ona zagrebe po požudi u nama da uništavamo — ne samo stvari, nego i ljude. Nudi božansku moć koja ide uz nasilje rulje. Koračanje kao uniformisana masa, svi u crnom, s licima sakrivenim maramama, nakratko potiskuje otuđenost, osjećaj nedoraslosti, nemoći i usamljenosti. Daje onima u rulji osjećaj drugarstva. Oslobađa neartikulisan bijes da se obruši na svaku metu. Sažaljenje, samilost i nježnost protjeruju se pred opijenošću moći. Ista je to bolest koja hrani čopore policajaca što biber-sprejem prskaju i biju mirne demonstrante. To je bolest vojnika u ratu. Ona od ljudi pravi zvijeri.“
Iako se protivim antifi, ne pripisujem njoj odgovor države. Da nije bilo antife, našla bi se neka druga grupa. Naša policijska država, koja se munjevito učvršćuje, iskoristiće svako sredstvo da nas ućutka. Nasilje joj, štaviše, odgovara. Sukobljavačke taktike i uništavanje imovine služe kao izgovor za drakonske oblike kontrole i zastrašuju širu javnost, odbijajući je od svakog pokreta otpora. Potrebna joj je antifa ili neko sličan. Čim se pokret otpora uspješno žigosa kao rulja što pali zastave, baca kamenje i bjesni — na čemu u Trampovoj administraciji marljivo rade — s nama je gotovo. Kad ostanemo izolovani, mogu nas smrviti.
„Nenasilni pokreti, u izvjesnom smislu, računaju na policijsku brutalnost“, napisao sam. „Uporno nastojanje države da slomi mirne demonstrante koji traže elementarnu pravdu delegitimiše vladajuću elitu. To pokreće pasivnu većinu da reaguje. Privodi neke unutar struktura moći na našu stranu i stvara unutrašnje pukotine koje vode paralizi u mreži autoriteta. Martin Luter King je nastavljao da organizuje marševe u Birmingemu jer je znao da je komesar za javnu bezbjednost ‘Bul’ Konor nasilnik koji će pretjerati.“
„Eksplozivni uspon pokreta Occupy Wall Street nastao je onog časa kada je nekoliko žena, zatočenih iza narandžaste mrežaste ograde, zamjenik inspektora NYPD Entoni Bolonja poprskao biber-sprejom“, nastavio sam. „Nasilje i surovost države tada su se ogolili. A pokret Occupy, svojim dosljednim odbijanjem da uzvrati na policijske provokacije, odjeknuo je širom zemlje. Gubitak tog moralnog autoriteta, te moći da se nenasilnim protestom razobliči kvarnost i dekadencija korporativne države, bio bi koban za pokret. Sveo bi nas na moralnu niskost naših ugnjetača. A upravo je to ono što naši ugnjetači žele.“
Vidio sam kako je „antifa“ pretvorena u oružje za lomljenje pokreta Occupy. Sada se pretvara u sredstvo za gušenje svakog otpora, ma koliko mlak i bezopasan bio.
Ovo „opravdanje“ za sveopštu represiju jeste teatar apsurda, potkrijepljen fikcijama — od navodnog „crveno-zelenog“ saveza islamista i „radikalne ljevice“, do tvrdnje Stivena Milera, Trampovog glavnog savjetnika za politiku, da je iza atentata na Čarlija Kerka stajala „organizovana kampanja“, a da je njegovo „mučeništvo“ snažno ubrzalo državnu represiju. Svako ko se protivi Trampu, uključujući milijardera Džordža Soroša i njegovo Open Society Foundations, uskoro će se naći uhvaćen u toj mreži.
Svi smo sada „antifa“.
Kris Hedžis je novinar, dobitnik Pulicerove nagrade, koji je petnaest godina bio spoljnopolitički dopisnik lista The New York Times, gdje je obavljao dužnost šefa bliskoistočnog i balkanskog dopisništva. Ranije je u inostranstvu radio za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. Vodi emisiju The Chris Hedges Report.
Izvor: Consortium News
