Piše: Aleksandar Živković
I poslije 110 godina jedna sjenka stoji među nama.
Tužno i lijepo je bilo biti Cetinjanin u Biogradu prošlog januara. Tužno i pretužno zbog cetinjskog bezumnog masakra, tim težeg što su ga pratile razne teorije velikih zavjera i društvenomrežnih podjela.
Opet, lijepo je bilo Cetinjanin u Biogradu: u Akademiji su bile dvije izložbe. Dada Đurića i Nika S. Martinovića. Ne može čovjeku da ne zaigra srce na toliku počast, Biogradu hvala.
Da, Biogradu, ne Beogradu. Čim čujete u Crnoj Gori da blavoraju o „beogradskoj štampi“. „beogradskoj patrijaršiji“ itd, znajte da tu c od crnogorstva nema.
Dok pišem ovo, slavi se Cetinje i pečatnja „Oktoiha“. I to bi bilo lijepo, kada ne bi bilo praćeno tolikim čestitkama-obećanjima političara. I kada ne bi bilo komunalno, nego kulturno pitanje cijele Crne Gore, svog slovenskog tužnog Juga, pa i Evrope, ako hoćete.
Na Božić se obilježava 110. godina Mojkovačke bitke.
Ali i pada Cetinja.
Mnogo se u nas govori o 1918., nimalo o 1916.
A propast Crne Gore 1916. spada u ona pitanja koja što ih više proučavate, to o njima manje znate. Istorijski dogaćaj prilično zapreten i zagonetan. Do danas neshvatljiv.
I oprostotite ako kvarim slavlje, ali ta sjenka između poraza i pobjede, pada Cetinja i odbrane Mojkovca kao da je još među nama.
Na Božić ću na grob serdaru Janku Vukotiću, i đed mi je sa šesnaset godina bio kod njega u brigadi. Ipak je lijepo biti Cetinjanin u Biogradu.
Neka braća gore na Cetinju zapale voštanicu Kralju na Ćipuru.
