Piše: Branko Milanović
Izvrsna aktuelna knjiga Rane Dasgupte „Posle nacija: Stvaranje i razgradnja svetskog poretka“ bavi se načinima na koje su nacionalne države nastajale, kako su postajale imperije i kojim idejama su se služile da opravdaju svoju dominaciju. Osnovna ideja knjige je razmatranje zajedničke budućnosti čovečanstva koja ne bi bila ograničena sistemom nacionalnih država. Dasgupta smatra da je taj sistem nesposoban da se nosi sa problemima i da će ga potkopati tehnološka moć i uticaj desetak megakompanija. Ipak, država neće nestati, niti će nestati sistem nacionalnih država. Najverovatniji ishod je savez države i tehnofeudalne elite, koji se već nazire na horizontu.
Nova, sjajna i lepo napisana knjiga Rane Dasgupte ima naslov Posle nacija: stvaranje i razgradnja svetskog poretka (After Nations: The Making and Unmaking of a World Order). Osnovna ideja knjige, ukratko izložena u uvodu i u poslednjem poglavlju, jeste razmatranje zajedničke budućnosti čovečanstva koja ne bi bila ograničena sistemom nacionalnih država. Dasgupta smatra da je postojeći sistem nesposoban da se nosi s problemima kretanja ljudi (migracija), ekološkim izazovima i rastućom nejednakošću u bogatstvu. On veruje da će tehnološka moć i uticaj desetak megakompanija potkopati sistem iznutra i čak dovesti u pitanje opstanak ljudske vrste. Rešenje vidi u zajedništvu, međusobnoj saradnji, poštovanju prirode i novom odnosu između pojedinca, države, Boga (religije) i planete.
Ove teme, koje pripadaju političkoj filozofiji, kako sam već napomenuo, razrađene su samo u prvom i poslednjem, nevelikom, poglavlju knjige. Nemam naročit uvid u ove odnose i moj prikaz će ići drugim putem. Svestan sam da ću time moguće preskočiti neke od ideja u ovoj knjizi koje Dasgupta, a možda i drugi, smatraju ubedljivijim ili važnijim, ali mislim da je reč o tematski dovoljno širokom delu da podnese više različitih pristupa njenim glavnim temama.
Za mene, Dasguptina knjiga se najvećim delom zapravo bavi načinima na koje su nacionalne države nastajale, kako su postajale imperije i kojim idejama su se služile da opravdaju (ili sebi objasne) svoju dominaciju.
Dasgupta razmatra četiri takve ideje: Boga i Evropu, odnosno srednjovekovnu Francusku; vlasništvo, odnosno Englesku; pravo, odnosno ili Sjedinjene Američke Države, i prirodu, odnosno Kinu. Svakoj od njih posvećeno je po jedno poglavlje. Poglavlja o vlasništvu i pravu danas možda najviše odjekuju, verovatno zato što je angloameričko mišljenje u velikoj meri odredilo Zapad i postalo uticajno širom sveta.
U poglavlju o Engleskoj, Dasgupta uspon engleskog kapitalizma smešta u okvire globalne ekonomije pljačke. To nije nova perspektiva. Zapravo, kako piše u predgovoru, ni činjenice ni ideje koje on u knjizi iznosi nisu nove: nov je narativ, način istorijskog kazivanja i povezivanja činjenice.
Razvoj engleskog, a kasnije britanskog društva prikazan je praćenjem dva istorijska koloseka. Prvi je bio oligarhijski prodor ka ostatku sveta, pri čemu su Istočnoindijska kompanija, čiji je prihod u jednom trenutku iznosio 15 procenata britanskog BDP-a, i slične kompanije koje su upravljale delovima Afrike korišćene za enormno bogaćenje male manjine.
Ta manjina je kontrolisala državu i bila akcionar u tim kompanijama (čak četvrtina poslanika u Parlamentu bili su akcionari). Oni su pljačkali ne samo ostatak sveta, naročito Indiju kroz deindustrijalizaciju njene tekstilne proizvodnje i Kinu kroz Opijumske ratove, već su pljačkali i domaće stanovništvo, ili bili bar podjednako ravnodušni prema njegovoj sudbini.
Da citiram Adama Smita o prvom slučaju: „To je vrlo neobična vlada [trgovačkih kompanija] u kojoj svaki član uprave želi da napusti zemlju i samim tim što pre okonča svoje učešće u vladavini, i kome je, dan nakon što je napustio zemlju i odneo sa sobom celokupno bogatstvo, potpuno svejedno ako bi celu zemlju potom progutao zemljotres.“
Što se tiče drugog slučaja, britansko stanovništvo je izgubilo pristup zajedničkom zemljištu, bilo je primorano da prodaje svoj rad, a oni koji bi odbijali da igraju po pravilima sistema i da pristanu da budu, gotovo bez ikakvih prava, deo stada uguranog u fabrike ili sirotišta, bili bi žigosani (u mnogim slučajevima doslovno, na telu) epitetima lenjosti, nerada i gluposti. Politički su bili ignorisani, a ekonomski potlačeni.
Čitajući Dasguptino delo, kao i slične knjige kojih danas ima u izobilju, čovek ne može a da ne bude potpuno zapanjen koliko suprotni narativi o britanskom usponu i Industrijskoj revoluciji, neki od njih „ovenčani“ Nobelovim nagradama, gotovo u potpunosti uspevaju da izbrišu aspekte domaćeg i spoljašnjeg terora, porobljavanja, prebijanja, otvorene piraterije, prisilnog regrutovanja u mornaricu, prisvajanje zajedničkog zemljišta, basnoslovnog bogaćenja političkih elita, vojnog gušenja pobuna, gladi i pogubljenja pod lepim i zvučnim nazivom – Slavna revolucija („The Glorious Revolution“, politički preokret u Engleskoj 1688-1689; prim. prev.).
„Slavna revolucija“, piše Dasgupta, „označila je nastanak moderne države u njenom sirovom obliku: nedemokratsku trgovačku mašineriju koja je oslobodila teror u zemlji i van nje.“ (str. 113). Prećutkivati ovu istinu isto je kao opisivati sovjetsku industrijalizaciju i Veliki teror proučavanjem moskovske parade. Ali za to niko nije dobio Nobelovu nagradu. Dobro, možda Staljinovu…
Drugi „kolosek“ pojavio se tek u drugoj polovini 19. veka, kada je materijalno blagostanje stanovništva počelo da se smatra nužnim uslovom za vođenje pobedonosnih ratova. Nakon toga su sledila i politička prava. Ona, tvrdi Dasgupta, nisu bila izborena revolucijom, a još manje pretnjom eliti; naprotiv, elita ih je dobrovoljno ustupila kako bi osigurala sopstvenu vladavinu – da bi imala sito i razumno obrazovano stanovništvo sposobno za masovno ratovanje.
Ovo specifično objašnjenje procesa demokratizacije biće, po mom mišljenju, važno kada budemo razmatrali današnju situaciju, koja, prema Dasgupti, pokazuje mnoge sličnosti sa evolucijom britanske imperije po „prvom koloseku“. Bogati u Sjedinjenim Državama i na Zapadu mogu da napreduju oslanjajući se na globalnu ekonomiju bez obzira na to šta se dešava kod njih u zaleđu, odnosno sa ostatkom stanovništva u njihovim sopstvenim zemljama.
Američki imperijalni sistem zasniva se, piše Dasgupta, na pravu, ili tačnije na „pravnom uobličavanju“ (odnosno legitimizaciji) svake prakse koja bi bila profitabilna. Poglavlje o Sjedinjenim Državama počinje susretom Evropljana sa (domorodačkim) američkim stanovništvom, kada su prakse porobljavanja, osvajanja zemlje i masovne prisile morale biti smeštene u naizgled pravni okvir. Sve počinje, kao što je poznato, sa španskim, odnosno katoličkim pokušajima da se uspostave neka pravila u odnosima između hrišćana i „divljaka“.
Dasguptino pripovedanje je vrlo ubedljivo i kod čitaoca izaziva protivrečna osećanja. Iz čisto praktičnih razloga, uvođenje izvesnih pravila, ma koliko ona na prvi pogled izgledala nepravedna, a koja uređuju odnose između tlačitelja i potlačenih, bolje je nego odsustvo bilo kakvih pravila. I zaista, mnogo puta u istoriji tlačitelji su ignorisali svako razmišljanje o sopstvenom ponašanju ili njegovom opravdavanju: smatrali su da im ono nije potrebno.
S druge strane, licemerje tih navodnih „pravila“, grubih i sklepanih na brzinu ne samo da bi opravdala već počinjene nepravde već i da bi umirila savest tlačitelja i buduća kršenja elementarnih ljudskih normi možda učinila još verovatnijim, dostiže takav stepen da čovek od njega instinktivno ustukne.
Dasgupta u taj kontekst smešta i čuveno, inače zdravorazumsko tumačenje Džona Loka o svojini kao nečemu što nastaje mešanjem ljudskog rada s prirodom: ono je bilo motivisano potrebom da se objasni evropska uzurpacija zemlje od domorodačkog stanovništva (uključujući i Afriku). Domoroci se tretiraju kao da ne postoje, odnosno smatra se da nikada nisu produktivno stupili u odnos s prirodom, već da su samo od nje živeli, te da samim tim nemaju pravo na zemlju na kojoj žive. To je zamrznuta slika sveta u kojoj se „nepoželjni“ stanovnici jednostavno uklanjaju iz vidokruga, priroda ostaje netaknuta, a prva osoba koja s njom stupa u aktivan odnos jeste – kolonizator.
Temelj američke imperije počiva na pravu – ili „pravu“ (u smislu upravo opisanom). Na međunarodnom planu, ono stupa na scenu s Pariskom mirovnom konferencijom i pojavom Sjedinjenih Država kao globalne sile. Stvaranje Lige naroda učvršćuje ideju sveta koji je, takoreći, „geometrijski“ i pravno podeljen na delove teritorije pod kontrolom različitih vlada, koje zauzvrat predstavljaju nacije. Nastanak Ujedinjenih nacija posle Drugog svetskog rata, Hladni rat, teorije modernizacije i slično – sve se to objašnjava ili razmatra unutar ovog novouspostavljenog okvira sistema nacionalnih država.
Taj svet se danas, prema Dasgupti, bliži kraju zbog nesposobnosti da se nosi sa izazovima koje sam pomenuo na početku. Ali pre nego što se osvrnem na taj deo, vredi pomenuti Dasguptino objašnjenje kineske imperijalne tradicije i njenog današnjeg dometa.
Za razliku od ostala tri slučaja, ona je usredsređena na kontrolu prirode. Kina je ogromno kontinentalno carstvo presečeno rekama, od čije kontrole zavisi opstanak stanovništva, a time i carstva. Kina, piše Dasgupta, danas istu potrebu za kontrolom, korišćenjem i eksploatacijom prirode – kako minerala, tako i poljoprivrednih kultura – izvozi na ostatak sveta. To je novi pogled na Inicijativu „Pojas i put“ („Belt and Road Initiative“, BRI). Ova Inicijativa je ne samo naslednik istorijske trgovine između Srednjeg carstva i Evrope već i nastavljač vekovne kineske prakse suočavanja s hirovima prirode radi opstanka. Današnja kineska eksploatacija minerala u Africi samo je nastavak kineske imperijalne politike, ali sada primenjene na ceo svet, a ne samo na imperijalno jezgro.
Britanska i kineska imperija tako postaju slične: obe zavise od spoljašnje projekcije svojih unutrašnjih praksi – trgovačko-oligarhijskog društva Engleske, koje se projektuje u pljačku kolonija i porobljavanje kolonizovanih naroda, i kineskog „društva zasnovanog na kontroli vodnih resursa“, projektovanog na pljačku prirodnih resursa drugde.
Da se vratim na pitanje koje sam ranije postavio: da li je prevazilaženje društva „prvog koloseka“ na današnjem Zapadu moguće? Treba imati na umu da Dasgupta smatra da je takvo društvo (ravnodušnosti prema siromašnima) u Britaniji prevaziđeno tek kada su vladarima bili potrebni zdravi mladi ljudi za ratove. Ako rezonujemo po analogiji, koja bi sila danas naterala američku elitu da ustupi više moći „običnim ljudima“?
Teško je videti koje bi sile mogle da odigraju tu ulogu, naročito jer tehnološki napredak, kako Dasgupta insistira, sve manje zavisi od ljudi. Ako se ratovi mogu voditi ne samo dronovima (što smo videli u ratu Rusije i Ukrajine), već i internet mrežama, satelitima i robotima-ratnicima, zašto bi elitama uopšte bilo potrebno srećna i zdrava populacija?
Umesto da prevazilaženje sistema nacionalnih država vidim u stvaranju neke maglovite globalne zajednice, skloniji sam mišljenju da se na horizontu kao najverovatniji ishod pojavljuje simbiotski odnos između države i tehnofeudalne (kako se često naziva) elite. Država neće nestati. Niti će nestati sistem nacionalnih država. Država je izuzetno fleksibilan i moćan instrument jer je ona jedini legalni izvor prinude (barem kao takav samoproglašen i od mnogih prihvaćen). Umesto da se s nacionalnom državom suoči frontalno i pokuša da je sruši, zar za novu tehnokratsku elitu ne bi imalo više smisla da je preuzme, da se u nju uvuče i tako u jednom spoji pozivanje na zakonsko pravo države da primenjuje silu i sposobnost da tu silu zaista primeni, silu koju im njihovo tehnološko umeće omogućava?
Izvor: RTS OKO
