Piše: Vuk Bačanović
Litije u Crnoj Gori i studentska pobuna u Srbiji, dva naizgled razdvojena, a po duhu bliska istorijska trenutka, ostaće u pamćenju kao događaji u kojima se narod kroz pokret i riječ pročistio, uzdigao i, makar na tren, osjetio jedinstvenim u svojoj muci i nadi. U toj vihornoj 2020. godini, dok se pod oblačnim nebom nad Crnom Gorom valjao duh otpora i molitve, jedna povorka se lagano kretala kroz Pljevlja, koračajući noseći vjekovima nagomilane terete na duši. Kada se približila centralnoj džamiji, i s minareta se prolomio poziv na molitvu, otac Gojko Perović se obratio sabranima:
„Ovaj glas koji ste sada upravo čuli, to je glas jednoga brata. A naš glas ovdje jeste glas drugoga brata. Rođenog brata. Kada ovo kažem ne preuveličavam. Prenosim ono biblijsko pamćenje. Od dva Avramova sina, Ismaila i Isaka, potiču dvije biblijske tradicije, dva ispovijedanja.“
Te riječi, koje su nadvisile nebrojene barijere iz Devedesetih i prethodeće vjekove otuđenosti, nisu ostale usamljena jeka. U istoj toj godini, nešto južnije, u Herceg Novom, efendija Husein Hodžić se obratio okupljenom, uglavnom pravoslavnom, narodu, prkoseći dominantnom stavu koji su zastupali sarajevski bošnjački mediji, da je otimačina crkava i manastira u potpunosti legitiman čin u borbi protiv „velikosrpstva“. Njegova reč nije bila politička, ni samo vjerska — bila je od srca, riječ koja i danas liječi:
„Podržavam vas u vašem pravednom buntu. Za vjeru dati sve, a vjeru ni za šta. Svi smo ovdje ugroženi. Ovaj zakon je neozbiljna lakrdija u samom nazivu. Ko je taj da između nas vjernika određuje dal’ će biti sloboda ili nesloboda. Bog nam je dao slobodu i to je to.“
Blokade u Srbiji uspjele su, gotovo preko noći, u onome u čemu su decenije seminara i stotine miliona maraka, dolara i eura potrošenih na evropske vrijednosti, emancipaciju i dijalog redovno podbacivale. Studenti iz Beograda, Valjeva, Novog Sada i Sjenice koračali su jedni pored drugih, noseći na licima onu rijetku vrstu ozbiljnosti koja se javlja samo kad čovjek istinski shvati prirodu balkanskih režima koji okončavaju tranziciju u „slobodno tržište“ – ne kao apstrakciju, već kao živu, prisutnu silu koja se, pod vidom odbrane tradicije i morala, skriva iza najprizemnijih pobuda. U tim koracima, u toj tišini i spontanoj razigranosti, uočavala se spoznaja da „tradicija“, kada se brani iz usta balkanskih režima, nije ništa drugo do paravan za podjele, strah i pokoravanje najglupljim zamislivim argumentacijama zbog čega je postojeće stanje najprirodnije.
Najdublji, i za mnoge najpotresniji, bio je trenutak kada se pred zgradom Radio televizije Srbije, na velikom skupu, oglasio veteran ratova iz devedesetih. Njegove riječi, upućene studentima iz Novog Pazara, u kojima ih je nazvao „našom djecom“, nisu bile samo gest mira – one su bile rijetko viđena katarza, ispovijest i blagoslov u jednom, izgovoren pred mjestom koje je dugo bilo sinonim za ćutanje, iskrivljavanje i strah.
Ali, kao po davno ustaljenom obrascu koji prati sve pokušaje jedinstva i smislenog otpora na ovim prostorima, odmah su se pokrenule snage nerazuma. Sarajevski mediji, koji se sami nazivaju liberalnim, pristupili su kampanji diskreditacije: protesti su proglašeni nacionalističkim, velikosrpskim i antievropskim. Tako je, po ko zna koji put, srpskom društvu ponuđeno iskrivljeno ogledalo u kojem se ne prikazuje ono što jeste, nego ono što bi moralo biti – prema nepisanim, uvijek nedostižnim, mjerilima drugosrbijanske ispravnosti. Istovremeno, i sa druge strane, unutar same Srbije, agenture u službi SNS-ovog režima – onog istog koji je samo promijenio radikalsko odijelo, ali ne i narav – pohitale su da opravdaju optužbe. Uslijedila je serija postupaka koji su bili sve samo ne slučajni: policijski upad na državni Univerzitet u Novom Pazaru, gdje se širila apsurdna priča da muslimani „psuju Isusa“; potom unošenje statue Pavla Đurišića u crkvu u Zaostru na sjeveru Crne Gore, pa čak i u drevni manastir Đurđevi stupovi; i na kraju, kao simbolički pečat, novi mural Ratku Mladiću u Banjaluci. Sve to, premda će neko reći da je slučajno, izgleda kao pažljivo iskrojen niz provokacija. Samo najnaivniji mogu u tome vidjeti puku spontanost, baš kao i u sve učestalijim incidentima „radikalnih islamista“ u BiH, ili tendencijama zapadnih zemalja da neželjene muslimanske migrante, uglavnom sektaške radikale, deportuju upravo u BiH, Srbiju i Crnu Goru, a čime se kod hrišćanske populacije želi opravdati mrzilačka agenda da je „naš način života ugrožen“ i da „s njima nema suživota“.
Panika koja se širi Crnom Gorom kako aktuelna vlada želi promijeniti konfesionalnu strukturu zemlje u korist muslimana također se kosi sa realnim podacima popisa iz 2023. koji govori o strancima kojima je uobičajeno boravište Crna Gora (Rusija — 13.550 (28,90%), Srbija — 13.031 (27,80%), Bosna i Hercegovina — 5.050 (10,77%), Kosovo — 3.053 (6,51%), Ukrajina — 3.049 (6,50%), Države Evropske unije (zbirno) — 2.602 (5,55%), Turska — 1.869 (3,99%), Albanija — 1.161 (2,48%), Bjelorusija — 738 (1,57%), Ostale države — 2.102 (4,49%), Bez odgovora — 673 (1,44%), dok alternativne administrativne evidencije (npr. MUP – nosioci privremenog/stalnog boravka), pokazuju veći broj stranaca jer obuhvataju i one koji nemaju „stalno mjesto boravka“ u Crnoj Gori. U 2024/2025. to je bilo ~>97.000 lica, pri čemu prednjače državljani Srbije (24.000), Rusije (21.000) i Turske (13.000). Nema nikakve sumnje da će svako potencijalno naseljavanje bilo koje etničke ili konfesionalne grupe na Balkan, legalno ili ilegalno, uvijek biti poticano isključivo u mjeri u kojoj će pojačavati tenzije među domicilnim stanovništvom, istovremeno ih pretvarajući u
Zbog čega se ovo radi? Ne treba previše vremena da se shvati da se radi o identičnim odavno ustanovljenim kolonijalnim obrascima iz Indije, Alžira, Filipina, Nigerije, Ruande i Burundija u kojima su gospodareće velike sile, oslanjajući se na lako podmitljive i pohlepne lokalne kneževe produbljivale svaku moguću religijsku, etničku i klasnu podjelu među domaćim stanovništvom, namećući potom sebe kao vječnog medijatora i, još gore, civilizatora, pogotovo u kontekstu grabeži za resursima. Sve to, naravno, ne može biti abolicija za decenijsko pristajanje na takve jeftine obrasce komandovanja, koji se često serviraju uz lažne patriotske i antikolonijalne pokliče, ali svejedno ne mijenja suštinu procesa kojima svjedočimo.
Toba Tek Singh Saadata Hasana Manta je jedna od najpotresnijih kratkih priča o podjeli Indije i Pakistana 1947. Radnja je smještena u psihijatrijsku bolnicu u Lahoru, gdje vlasti odlučuju da, kao i „zdravo“ stanovništvo, podijele i pacijente prema novim nacionalnim granicama bivše britanske kolonije:
„Nekoliko dana kasnije naređeno je da se ludi muslimani pošalju u Pakistan, a ludi hindusi i siki u Indiju. Tako je počela razmjena. Dok su se ludaci komično prepirali kojoj zemlji pripadaju njihova sela, plakali su i grlili jedni druge. Jedino njima je bilo žao što se rastaju. Onima napolju, koji su sebe smatrali razboritima, sve je to bilo sasvim prirodno.“
Jer ako nas je išta naučio dvadeseti vijek, onda je to da su najveća zla na prostorima Balkana – a posebno u getu zvanom „Zapadni Balkan“ – uvijek dolazila sa usana „razboritih“, uredno obrijanih, činovnički urednih, obučenih u jezik prava, demokratije, religijske pravovjernosti i nečega što su svojim žrtvama predstavljali kao istorijsku nužnost. Tipa: „da se od njih odvojimo, da povučemo granice, pa ćemo biti najjači“. A ako nismo bićemo primorani da priznamo nešto što danas još ne smijemo: da su oni u Lazi Lazareviću u Beogradu, u Jagomiru nad Sarajevom, u pitoresknoj Dobroti, ili u Zavodu za forenzičku psihijatriju na Sokocu, možda ipak u pravu. Ne zato što su pobjegli od stvarnosti, nego što su jedini prestali da se pretvaraju da takva stvarnost ima smisla.
