Novi Pazar, 21. decembar 2025.: jedan u nizu veličanstvenih studentskih protesta u gradu koji je većinski bošnjačko-muslimanski, a u kojem se – uprkos svemu što se učitava balkanskim prostorima „etničkih mješavina“ – ne dešava ono što bi šovinistički, odnosno liberalno-agendaški scenaristi najviše voljeli da snimaju.
I baš zato, usred ovog bratstva koje se kuje zajedničkom borbom i trpi neprestana monstruozna poniženja, reis-ul-ulema Islamske zajednice Srbije, Senad ef. Halitović, izgovora jednu rečenicu koja je politički brutalno precizna u pogledu cjelokupnih srpsko-bošnjačkih odnosa:
„Moja poruka njima je: čuvajte tu iskru. Ne dozvolite da je ugase oni koji profitiraju na vašim razdorima.“
E sad — ko su „oni koji profitiraju“?
To su, naravno, domaći trgovci strahom: političke kaste koje znaju da se korupcija najlakše brani etničkim i konfesionalnim afektom, da se nepotizam najbolje pere „ugroženošću“, i da najopasnija riječ u Srbiji (kao i u BiH) nije ni „pljačka“ ni „kriminal“, ni „eksploatacija“, već – zajednička borba ugroženih. Jer čim Srbin stane uz Bošnjaka, i obrnuto, puca najprofitabilnija laž postjugoslovenske politike: da su nam sudbine „prirodno“ suprotstavljene osim na kolonijalističkim EU sponzorisanim seminarima o „pomirenju“ koje se potom i svede na floskule izrečene na tim istim seminarima. Jer kako nego tako ostvariti „pomirenje“ u kojem je sasvim normalno da njemačka ambasadorka u Beogradu, bez ikakvih sankcija i diplomatskih nota izgovara da litijum iz Srbije mora biti „odmah raspoloživ“, nego na način da on ostane na nivou floskule preplaćenih direktora „pomiriteljskog“ nevladinog sektora?
Međutim, ovakvi profiteri, barem kada su u pitanju Srbi i Bošnjaci, nisu nastali juče. I tu svrhu vrijedi otvoriti jedan manje čitan, ali zato klasično upotrebljiv rukopisni alat za pravljenje razdora: Antu Starčevića i njegovo „istočno pitanje“, (Ante Starčević, Iztočno pitanje (Zagreb: Tisak „Prve hrvatske radničke tiskare“, 1890), preštampano iz „Hrvatskog Prava“.
Recept je jednostavan i zato dugovječan: jednima se laska kao „plemstvu“, druge se prikaže kao „nižu vrstu“, pa se onda između njih izgradi zid koji će kasnije svako malo neko nadzidati — urednikom, poslanikom, analitičarem, navijačkom grupom ili sveštenikom koji je zamijenio Jevanđelje dnevnopolitičkim saopštenjem huškačkog okupacionog režima.
Vuk Bačanović: Evroatlantski Frankenštajn i srpsko i bošnjačko samoponiženje | Žurnal
I to je jednako važilo u 19. vijeku, kada Starčević ovo piše, kao i danas: dabome da je i onda kao i danas bilo nemoguće romantizovati odnose između mahom muslimanske aristokratije i pravoslavnog zavisnog seljaštva bez bježanja u patetične parole, jer je stvarnost bila stvarnost hijerarhije, rente i pravnih nejednakosti — a ne idilične „sloge“ bazirane na zajedničkom porijeklu i jeziku. Ali isto tako, već tada je bilo jasno da iz te asimetrije ne proizilazi nikakva istorijska nužnost trajnog neprijateljstva: naprotiv, ako je uopšte postojao izlaz iz te strukture, on je mogao biti samo u politikama koje ukidaju zavisnost i prevode konfesionalnu razliku iz odnosa gospodar–podanik u odnos ravnopravnih građana. Danas, kada tih feudalnih zavisnosti više nema, ovaj zaključak je još veći imperativ: približavanje muslimana i pravoslavnih na Balkanu, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, više nije pitanje „tolerancije“ unutar hijerarhije, nego pitanje zajedničkog političkog opstanka u svijetu u kojem se društva održavaju ili solidarnošću i institucijama, ili se raspadaju u korist onih koji i dalje profitiraju na razdorima.
Međutim, da vidimo koje su sličnosti u nekadašnjem i današnjim profiterstvima.
Starčević, u tom modelu, bosanskim muslimanima „plemstvu hrvatske krvi“ nudi fantastičnu i nemoguću slatku ulogu u tuđoj konstrukciji: plemenitost, „zapadnost“, istorijsku misiju, čak i mogućnost da jednog dana budu gospodari nad „Istokom“ — i nad samim Turcima:
„…ako je turska pasmina preslaba za život, treba je žrtvovati, a na njeno mjesto postaviti narode koji su sposobni za život. Ti narodi, Bugari i Hrvati, za kratko vrijeme bi se tako prosvijetlili da bi mogli stvarati države dovoljno jake da žive u slozi“.
Ta vrsta rečenica je vrlo morbidni rasistički kasting za pokvarenjake i naivce: ko je „sposoban za život“, a ko je materijal za odstrel. A da bi se ta ponuda muslimanima učinila zavodljivom, mora se paralelno napraviti mračni negativ: pravoslavni (u praksi: Srbi i sve što se može pripisati „grčkoj vjeri“) moraju biti predstavljeni ne kao politički protivnik nego kao antropološki poremećaj, kao nešto kvarno što je u samoj „u krvi“, što se ne popravlja nego se kontroliše, što je, u toj opscenoj logici, trajno „nečisto“, „licemjerno“, „nevjerno“ i sklono zlu:
„Uz nacrt koji sam vam dao u posljednjem pismu o prirodi grčke vjere i o ćudi njenih sljedbenika, dodajem: da je ta vrsta, u odnosu na katolike, još neizmjerno nečistija, neurednija, lijenija, nemarnija, tvrdokornija, licemjernija, nevjernija; da nikada nije zadovoljna; da se žali na svakoga, premda je ona uvijek kriva i drugima i sebi; da se uvijek buni; da uvijek ujeda kad ne smije na muhamedovce, a kad nema katolika — na Jevreje. To je uznemirenost u njenoj krvi, i biće je dok god bude i nje i drugih naroda i vjera među njom ili uz nju. Na svako zlo ona je brza, kao slijepa; na prvi pogled čini se srčana, smjela; ali to se samo čini, jer ona traži zasjedu, potaju; srčana je na jeziku, a uzmiče kad opazi znatnu zapreku.“
Ovdje nije poenta u „istorijskoj zanimljivosti“, nego u tome da je ovo školski primjer ideološke proizvodnje razdora između muslimana i pravoslavnih: muslimanu se daje laskavi identitet „plemstva“ (i to, naravno, po tuđem evropskom rasističkom receptu), a pravoslavni se degradira u „vrstu“ i „krv“, a onda se taj zid proda kao istorijska nužnost. Tehnologija je uvijek ista: kad narod počne tražiti pravdu, bilo od strane progresivnih vođa antikolonijalnog ustanaka u BiH 1875., bilo danas kada Srbi i Bošnjaci zajedno marširaju protiv kolonijalne uprave u Srbiji, ubaci mu se mit da neprijatelja mora tražiti u najbližem komšiji i njegovoj tradiciji. I takvi tonovi o krovoločnim „Turcima“, „četnicima“ kojima “ nije za vjerovati podjednako dolaze i iz Beograda i iz Sarajeva, koji ove glavne gradove demaskiraju kao centre jedne te iste autokolonijalne politike. Čak i oni koji cjelokupne intelektualne karijere grade na proizvodnji takvih obrazaca nisu rijetkost, pa i kada se predstavljaju kao nasljedenici tekovina antifašističke borbe.
Vuk Bačanović: Srbi u multipolarnom svijetu – od rasutih zajednica do zajedničke priče | Žurnal
„Uvjeren sam da je bolje termite puštiti u Arhiv Crne Gore… nego puštiti popove Crkve Srbije i njihove štićenike“, izjavio je, bez bilo kakve uredničke intervencije, za crnogorski „građanski“ portal Analitika, univerzitetski profesor Veselin Ivanović, i tu se, u sažetoj formi, prepoznaje ista matrica koja kod Starčevića radi kao ideološka mašina: protivnik se, u devetnaestovijekovnom rasističkom poimanju ljudskosti, ne tretira kao politički i institucionalni akter, nego kao vrsta, kao biološki problem, kao genetska štetočina. Starčević je tu biologizaciju pakovao u rječnik „krvi“, „ćudi“ i „vrste“ koja je navodno „po prirodi“ nečista, licemjerna i sklona zlu; Ivanović to prevodi u moderniju metaforiku — „termiti“ — ali funkcija je ista: dehumanizuj da bi unaprijed objasnio i opravdao svaki budući pogromaški čin. I kao što se kod Starčevića jednom narodu laska lažnim plemstvom da bi se prodala mržnja prema „istočnoj nižoj rasi“, tako se ovdje konfesionalna panika koristi da se u javnosti proizvede osjećaj da je „prisustvo“ samo po sebi dokaz namjere: „oni su je spremni… uništiti, prepraviti, modifikovati“.
Profesor Ivanović je, u tom smislu, iste škole kao i građevinska mafija iz Istočnog Sarajeva koja je, u sprezi sa SNSD-om Milorada, pokrenula medijsku hajku na Sarajlije-Bošnjake – nekolicinu njih – koji kupuju jeftinije stanove u Istočnom Sarajevu: njihovo sasvim prizemno stambeno pitanje proglašeno je dijelom „islamističke agende“, iako su im te stanove — paradoksalno — prodali upravo oni koji sada glume stražare nad „etničkim granicama“. To su isti ljudi koji su Istočno Sarajevo ekonomski vezali pupčanom vrpcom za Kanton Sarajevo, pa ipak svoju političku egzistenciju i dalje održavaju patetičnim predizbornim šovinističkim farsama, jer je mržnja najjeftinija kampanja.
Vuk Bačanović: Može li Hrvatska preživjeti imploziju pravaštva? | Žurnal
I tu se vraća Halitovićeva rečenica kao klin u najmekše mjesto balkanske politike. „Oni koji profitiraju“ su svi koji žive od toga da iskra otpora takvim destruktivnim i autodestruktivnim svjtonazorima ne preraste u vatru koja bi mogla obasjati prave odnose moći: univerzitet pod pritiskom, administraciju koja kažnjava neposlušne, medije koji opslužuju ili čudovišni režim ili čudovišnu opoziciju, partije koje su državu pretvorile u zadrugu rođaka i kumova koji je rasprodaju bud zašto i koje su spremne klati i ubijati bilo koga, samo kako bi odgodili ogoljavanje istine ko su u stvari.
