Piše: Vuk Bačanović
U Jasenovcu smo zatekli gomilu mrtvih. Rijetki preživjeli bili su hodajući kosturi i u nevjerici da li smo mi stvarno partizani, jer ustaše su često znali da se preobuku u partizane kako bi vidjeli kako će logoraši reagirati. Mnogo godina poslije u sjećanju mi je ostala jedna simbolična slika. Sa djecom jasenovačke škole otišli smo na ledinu kraj Kamenog cvijeta i pričali o strahotama koje su se tu dogodile, dok su preko nas proletjele rode.
Anđelka Martić (1924-2020), hrvatska književnica za djecu, učesnica NOB-a 1941-1945
Crnokošuljaško neoustaško nasilje nad preostacima nekadašnjeg državotvornog srpskog naroda u Hrvatskoj — od Splita do Zagreba — koji sada uključuje i planove napadana dječje radionice u srpskim kulturnim centrima ne može iznenaditi nikoga ko je shvatio kakve su snage iznjedrile takozvanu „hrvatsku šutnju“ sedamdesetih godina prošlog vijeka i prve dvije decenije ovog. U njihovom ideološkom temelju stoji savez visokog rimokatoličkog klera, koji svako jugoslovensko jedinstvo nepotčinjeno rimskom prozelitizmu i geopolizičkom interesu smatra dušegubnim, i raznih lijevo-desnih ideologa hrvatskog pravaštva — pokreta koji je odavno izgubio vezu sa svojim, doduše periferijski manjkavim, ali ipak prosvijetiteljskim izvorom.
Jer iako se njegov osnivač, Ante Starčević, gnušao političkog angažmana Katoličke crkve i njenog sveštenstva („Sveštenici su najveće zlo kad uđu u politiku, jer onda ni Bog nije siguran od njih“), njegov naizgled liberalni nacionalizam bio je sam po sebi patološki isključiv: nespojiv s bilo kakvim oblikom jugoslovenstva, protkan rasističkom mržnjom prema Srbima i mitom o „čistoj“ hrvatskoj naciji. Taj spoj liberalnog racionalizma i etničke fanatičnosti stvorio je matricu koja je, nakon što se odrekla razuma, ostala samo pseudomesijanski kult isključivosti čiju politiku diktira nacionalno fanatizovani kler. Iz te matrice se prirodno rodila njegova ustaška interpretacija u Drugom svjetskom ratu, a potom i njena tuđmanovska renesansa devedesetih. Upravo ta renesansa, manje ili više otvoreno, postala je okosnicom hrvatskog postjugoslovenskog društva, u kojem se nasilje nad manjinskim i „drugim“ više ne pojavljuje kao devijacija, nego kao normalizovana mjera patriotizma. Ali za sve to ne možemo kriviti samo intepretacije, budući da sami izvori pravaške ideologije sadrže više nego dovoljno elemenata koji objašnjavaju današnju kolektivnu histeriju težnje za konačnim ostvarenjem nacionalne homogenosti. I ne nisu to samo poznati citati o Srbima kao stranom tijelu hrvatskog ozemlja – „Ciganima, Vlasima… koji su s turskoga koca utekli da se na našemu znoju i krvi goje“, iako je i sam bio miješanog, doseljeničkog, bunjevačko-srpskog porijekla, starčevićijanska mržnja je bila daleko većeg raspona i značila je primarno gađenje prema svakome „drugome“, a posebno prema drugim Slovenima koja je posebno sublimirana u njegovoj manje poznatoj raspravi Bil’k slavstvu ili ka hrvatstvu (Starčević, Ante. Djela: Znanstveno-političke razprave. Knjiga III, svezak 9–15. Zagreb: Tiskara Antuna Scholza, 1894.).
U ovoj se raspravi Starčević odvažno diže na metafizički nivo — proglašavajući sve Slovene, bez ostatka, narodom kojem je „varvarstvo od prirode sraslo sa krvlju“. Iz Starčevićevog pera, „Slavjani“ nisu samo politički problem već antropološko svetogrđe. „Prosvijećena Evropa,“ nastupa on u maniru današnjeg EU komesara, „smatra Slavjane za takovo leglo, od kojega nije moguće očekivati ništa dobra, ništa plemenita, ništa uzvišena… sve što je sužanjsko i potišteno već je od narave sa Slavjani sraslo.“ Evropa je naravno u opasnosti i zbog toga je opasno da Hrvate percepira kao Slovene: „To vaše slavjansko sjedinjenje,“ upozorava on sa patosom samoproklamovanog prosvjetitelja, „prijeti Evropi takovim varvarstvom kakova još nikada i nigdje nije bilo.“ Zbog toga Stranka prava zna svoj put: „Mi smo protiv svemu tomu zato što je to ludovanje, golo vrtoglavlje koje pripravlja propast.“
U njegovoj logičkoj akrobatici „slobodoumno čovječanstvo“ je naprosto ono koje misli kao on; a „varvarstvo“ je sve što nosi slovensko ime. I tu, kao šlag na tortu, dolazi njegov zaključak: „Mislite li da je slavjanstvo nešto drugo nego sužanjstvo, da su slavjani nešto drugo nego oruđe sužanjstva?“ Šta je alternativa? Da ne bude nedoumice, Starčević, ne bez samoljublja odgovara: „Ja se oslobađam, bez taštine kazati, da nijedan danas živući narod Evrope nema u svojoj prošlosti veće veličanstvo nego li ga ima narod hervatski.“ Ovakva se burleskna samouvjerenost ne može čitati drugačije nego kao kratkotrajni uzlet mašte koji će se, čim udari u zid stvarnosti, pretvoriti u pad, u istu onu ulogu sužnja koju je Evropa već decenijama namijenila svojim „veličanstvenim“ balkanskim narodima. Ta megalomanija, nadahnuta prezirom prema sopstvenom slovenskom porijeklu, ne vodi uzdizanju već samo dubljem samoporicanju: od pokušaja da se pobjegne iz Slavije do toga da se završi na njenim najnižim stepenicama, kao učenik Evrope koji u isto vrijeme i ponižava i podražava svoje učitelje.
Tako je, Starčević postao duhovni otac modernog kompleksa hrvatske izabranosti: samoproglašeni misionar „prosvijećene Evrope“ koji Slovene uči da su suvišni, a Hrvate da su gotovi — gotovi za veličanstvo, ali, kako će pokazati istorijat primjene njegovih ideja nasuprot poraženim i poniženim hrvatskim slavofilima i jugoslovenima, isključivo za svakojake oblike etničkog purizma i ubilačkog fanatizma. U svojoj viziji, gdje su Sloveni prokletstvo, a Hrvati spas, Starčević postavlja temelj za kasniju dogmu o „predziđu civilizacije“ — onu istu koja će u 20. vijeku, narastanjem širokog spektra svojih interpretatora, postati predziđe rasističkog evropskog krvološtva. No, dajmo riječ samom Starčeviću:
Ne znam što su to vaše Slavije i Slavjani, nego znam da ti Slavjani nisu za Hrvatsku ništa dobra učinili, ter ne dokučujem zašto bi se Hrvati, sve kad bi i bili u svojoj domovini gotovi, morali brinuti za tu vašu braću. Ako li vam stoji do te vaše braće, do te velike domovine; odnašajte se za vremena iz Hrvatske, jer uistinu ona će biti malena i nesretna dok ju budu takova stvorenja oskrvnjivala. (Ante Starčević, Pisma Madorolacah 1872. g.)
Upravo u tome leži i apsurd kulta koji je iz Starčevića iznjedrio mitskog „oca domovine“ — kao da je čitav jedan narod rođen bez pamćenja, bez majke i bez bilo koga drugog ko bi o naciji mislio prije ili poslije njega. Ta ideja „oca“ u svojoj suštini nije ništa drugo do nametnuta politička psiho-drama kolektiviteta koji, nesposoban za zrelost, traži roditelja koji će ga osloboditi svake odgovornosti za istrjebljenje „takovih stvorenja“.
Treba, međutim, naročito imati u vidu da Starčevićevi „Slavo-Srbi“, koje je proglašavao „sužanjskom pasminom“, nisu bili samo Srbi u etničkom smislu. Taj izraz obuhvatao je sve slovenofile i jugoslovene u Hrvatskoj — sve one koji su, u njegovim očima, „oskvrnjivali“ naciju svojom vjerom u bilo kakvo zajedništvo koje nije podređeno njegovom pojmu hrvatstva. U tom kontekstu, današnji napadi neoustaškog ološa na srpske kulturne institucije nisu samo još jedna epizoda mržnje prema bezazlenim ostacima srpske zajednice, nego simptom dubljeg ideološkog poriva: najavu obračuna sa svakim ko se usudi promišljati izvan mjere „oca domovine“. Starčevićev fanatizam, koji je još u 19. vijeku hrvatstvo pretvorio u svoju vrstu mrzilačke svjetovne religije, danas se obnavlja u svojoj najprimitivnijoj formi — kao potreba da se, pod izgovorom zaštite nacije, ušutka sve što podseća na slobodu misli. Uzaludno je u tom smislu svako podsjećanje na to da je Starčević bio antifeudalac, anti-klerikalac, pristaša nacionalne suverenosti i prosvjećenog individualizma, ne samo zbog toga što liberalizam nikada nije isključivao etničku i rasnu mržnju, nego zbog toga što današnji starčevićijanci – a k tome nema političke opcije u Hrvatskoj koja se voljno i pod prisilom ne referiše na „oca domovine“ – svjesno biraju da njegov lik i djelo ne razdvoje od patološke mržnje, ne samo jer to ne žele, već – budimo do kraja iskreni – zbog toga što je to nemoguće.
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
Zato svaka buduća politička i intelektualna opozicija u Hrvatskoj, ako uopšte želi da ta država preživi vlastiti ideološki kolaps, mora započeti od raskida sa kultom „oca domovine“. Ne od njegovog preispitivanja — jer to su mnogi već učinili — nego od odbacivanja same potrebe da se nacionalni identitet referiše na jednog čovjeka, i to na čovjeka čiji je pogled na svijet bio zasnovan na patološkom preziru prema „drugome“ i grotesknoj megalomaniji koja se servira kolonijalnim sužnjima da bi sami sebe uništavali. Društvo koje gradi svoj moralni temelj na bezumnoj mržnji, a svoj identitet na kultu jedne ličnosti, osuđeno je da neprestano reprodukuje vlastitu traumu. Ako Hrvatska želi izbjeći potpunu imploziju, mora prestati da traži oca koji će joj određivati granice zrelosti — jer narod koji ne može bez „oca“, već je, u najdubljem smislu, ostao siroče istorije.
