Piše: Milica Komad
Kad neko danas kaže pismo, to zvuči kao reč iz drugog vremena. U svetu u kome poruke putuju brzinom svetlosti, a osećanja se izražavaju emodžijima, pismo deluje kao relikvija. Međutim, pisma su nekada bila mnogo više od obične komunikacije. Ona su bila svedoci epoha, lične ispovesti, tihe revolucije tinte i papira.
U pismima su ispisivane najlepše ljubavi i najdublje tuge, objavljivani ratovi i potpisivani mirovni ugovori. Kraljevi su ih pečatili voskom i slali jahačima, pesnici su ih gužvali i bacali, zaljubljeni su ih mirisali parfemima i skrivali, a obični su ljudi, od vojnika u rovovima do majki koje čekaju sinove, u njima čuvali nadu. Jednom je Lav Tolstoj napisao da često ne zna šta oseća dok ne uzme pero u ruke.
Pisma su emocija u formi rečenice, istorija u koverti, vreme koje može da se presavije, zapečati i čuva. A zajedno s njima – i poštanske marke, ti minijaturni umetnički otisci vremena koji su putnicima-pismima služili kao pasoš.
Krenimo tragom najlepših, najčudnijih i najvažnijih pisama – onih koja su putovala dugo i stigla pravo u istoriju.
Pisma kroz vekove
Najstarije sačuvano pismo potiče iz Mesopotamije, od Sumeraca, oko 3.500 godina pre nove ere, i istoričari ga uzimaju kao početak istorijskog doba. Te glinene table ispisane klinastim pismom bile su mnogo više od običnih zapisa – bile su način da ljudi zabeleže svoje misli, zahteve i dogovore „napismeno”, ostavljajući tako trag svog svakodnevnog života i unutrašnjeg sveta. U njima se molilo bogovima, tražila su se dugovanja, nudio brak ili slale poruke u poslovne svrhe. Svaka tablica je bila slika svakodnevnog života, mesto gde se lično i administrativno preplitalo.
Stari Egipćani su slali poruke na papirusu, pažljivo umotane u tkaninu ili kožu, a kuriri su ih nosili duž Nila, kroz sela, gradove i obale reke, prenoseći vesti, molbe i dogovore.
Rimljani su razvili uređenu mrežu kurira, cursus publicus, gde su službenici putovali od provincije do provincije, najčešće na konjima, ali ponekad i pešice ili čamcima, noseći dekrete, ratne izveštaje ili privatna pisma senatora. Persijsko carstvo imalo je poštu sa stanicama na svakih 25 kilometara – kuriri su se smenjivali na konjima ili kamilama, što je omogućavalo brzu komunikaciju na ogromnim udaljenostima.
U srednjem veku glasnici su nosili poruke između dvorova, često na konjima, ponekad pod pratnjom, ali su koristili i pešake ili magarce, zavisno od težine pošiljke i terena. Vladari su pisma pečatili ličnim pečatima kako bi sprečili falsifikovanje: simbol moći bio je ne samo u rečima već i u samoj „ambalaži” pisma.
Pismonoše su kroz vekove često koristile golubove, sitne letače s pismima pričvršćenim u metalnim tubicama na nogama. Takvi golubovi su prenosili poruke sa frontova i opsednutih gradova, a jedan od najpoznatijih primera toga je opsada Pariza 1870. godine tokom Francusko-pruskog rata, kada su golubovi uspeli da prenesu hiljade pisama preko neprijateljskih linija – svako pismo kao mali trijumf ljudske domišljatosti i upornosti.
Rađanje poštanskih službi
U 16. veku, u Svetom rimskom carstvu, porodica Turn i Taksis (Thurn und Taxis) dobila je privilegiju da organizuje prvu pravu mrežu kurirske pošte u Evropi. Njihova pošta povezivala je carski dvor, kneževine, gradove i trgovačke centre, a kasnije je omogućavala i običnim građanima da šalju pisma, pod uslovom da plate naknadu. Kuriri su putovali konjima, menjali ih na poštanskim stanicama koje su bile strateški postavljene na udaljenosti od oko 15 do 25 kilometara, a neke stanice su nudile i prenoćište, hranu i osnovnu pomoć za putnike.
Dok su se širom Evrope već oblikovale prve organizovane mreže poštanskih puteva, i Beograd se, tiho, ali odlučno, uključivao u veliku mapu pisanih veza. Prva zvanična poštanska stanica u Beogradu otvorena je 1840. godine u blizini Saborne crkve. Odavde su pisma kretala Carigradskim drumom, putem koji u kovertama nije nosio samo hartiju već i vesti, molbe, obećanja, strahove i nade. Pismonoše nisu prenosile samo poruke: nosile su i novac, sudska akta, tajne trgovačkih dogovora, katkad i sudbine čitavih porodica pažljivo sakrivene među presavijenim listovima papira.
Tokom Napoleonovih ratova početkom 19. veka, u Nemačkoj su kuriri morali da prenose depeše između opsednutih gradova i sedišta komande. Jedan kurir uspeo je da provuče pismo kroz opsadu grada Ulma, skrivajući ga u dvostrukoj podlozi kožne torbe dok su neprijateljski stražari prolazili nekoliko metara dalje. Drugom prilikom, dok je konj bio umoran, kurir je morao da nastavi put sam preko reke bez mosta, noseći kraljevsko pismo s pečatom koji je mogao da odluči sudbinu diplomatskog sporazuma.
Pisma nisu bila samo prenos informacija – bila su simbol moći, poverenja i brzine. Vladari su pisma pečatili lično, a neki su dodavali skrivene znakove ili šifre kako bi sprečili da ih neprijatelji protumače ili iskoriste. Čak su i obični građani koristili male trikove: adresu su kodirali, ponekad su slali pismo prijatelju da ga preda dalje ili su tražili da primalac odbije da ga primi kako bi pošiljalac izbegao plaćanje poštarine.
Do 17. veka se u Engleskoj razvila nacionalna pošta (Royal Mail) sa fiksnim cenama, rasporedima i regulativom, što je bio korak ka modernoj državnoj poštanskoj službi. Primalac je tada plaćao poštarinu, ali ljudi su opet pronalazili trikove – jedan ljubavni par je, prema legendi, slao mala pisma unutar veštački pravljenih „igračaka” kako bi zaobišli visoku cenu.
Poštanske marke
Godine 1840. u Engleskoj je odštampana prva poštanska marka na svetu – Penny Black. Crna marka s likom mlade kraljice Viktorije bila je prava mala revolucija: prvi put poštarinu plaća pošiljalac, a marka je dokaz uplate.
Marke su ubrzo preplavile Evropu, a zatim i ceo svet. Srbija je izdala svoju prvu marku 1866. godine, tzv. grbušu. Bila je to novinska marka s prikazom srpskog grba (otuda i naziv) i koristila se za slanje novina i štampe. Prva prava poštanska marka, kojom je moglo da se pošalje pismo, odštampana je iste godine s likom kneza Mihaila Obrenovića u tri varijante: plavom, crvenom i žutom, u vrednostima od 10, 20 i 40 tadašnjih para.
Marke su s vremenom postale mnogo više od pukih poštanskih potvrda da je pismo plaćeno. One su bile male, ali moćne poruke jedne države svetu: političke, kulturne i istorijske. Na njima su se smenjivali vladari i revolucionari, pesnici i naučnici, gradovi, mostovi i spomenici, kao i čitavi događaji koje je neka epoha želela da sačuva od zaborava. Na tim sitnim parčićima papira našli su se i cvetovi i ptice, ugrožene vrste i svemirski brodovi, olimpijade i jubileji, ratovi i mira dostojni trenuci. U minijaturnom formatu, marka je postajala i propagandni alat i galerija umetnosti, ali i svojevrsna hronika jednog vremena – dokaz da se istorija može smestiti i u kvadrat od nekoliko centimetara.
Ponekad, greška u štampi mogla je da stvori pravu senzaciju: među filatelistima je poznat slučaj švedske marke iz 1855. godine poznate kao Treskilling Yellow, koja je greškom odštampana žutom bojom iako je nominalno trebalo da bude plava. Sačuvan je samo jedan primerak takve marke, što je ovu grešku učinilo najvrednijom pojedinačnom poštanskom markom na svetu. Njena vrednost višestruko je premašila vrednost zlatne poluge iste težine.
Pisma iz rata
Ratna pisma spadaju među najdirljivija svedočanstva istorije. U rovovima Prvog svetskog rata vojnici su pisali na pocepanim listovima papira, ponekad umrljanim blatom, mastilom razređenim vodom – a neretko i krvlju. Kratke poruke poput: „Majko, ne brini” ili „Samo da vas još jednom vidim” bile su jedina svetlost u mraku granata, hladnoće i neizvesnosti.
U zbirkama Arhiva Srbije i Vojnog arhiva čuvaju se pisma srpskih vojnika sa Solunskog fronta, ali i ona pisana tokom Drugog svetskog rata u okviru partizanskih jedinica Narodnooslobodilačke vojske. I pored strogih uslova i cenzure, u njima se često može naslutiti vedriji, gotovo ironičan ton. U jednom dopisu borac piše da mu je torba „punija razglednicama nego municijom”, dok u drugom šaljivo moli da mu pošalju „još koju cigaretu – ali da bude bez dima, da ne smrdi po rovovima”.
Takvi redovi otkrivaju onu najvažniju stranu ratne istorije – ljudskost. Vojnici su u svojim pismima slali i crteže, male šale, opise svakodnevice, setne misli o porodici i zavičaju. Papir je postajao most između fronta i doma, između sveta koji se ruši i onog koji se čuva u sećanju.
Jerkov na predavanju u Nikšiću: Andrić je bio preširok za nas
Pisma poznatih
Dok su pisma vekovima putovala od kraljeva do običnih ljudi, od kurira na konjima do golubova pismonoša, ona nisu čuvala samo vesti i podatke već i ljudske emocije: strah, radost, ljubav, tugu, čežnju. Svaka koverta nosila je mali univerzum života pošiljaoca i primaoca. I upravo ta intimnost čini pisma neprocenjivim za razumevanje ljudskog iskustva.
Nije to samo zapis istorije o velikim događajima već je i beleška unutrašnjih svetova pojedinaca. U tim istim kovertama i rukopisima poznate ličnosti ostavljaju svoj trag i delove svoje ličnosti, osećanja, dileme i strasti. Njihova pisma su most između javnog i privatnog, između epohe i lične drame i baš zbog toga ih i danas proučavamo, čuvamo i fascinirano čitamo.
Andrićeva pisma Milici
U korespondenciji s Milicom Babić, Andrić nije nastupao kao književni nobelovac, diplomata ili javna figura, već kao čovek koji se plaši tišine, praznine i udaljenosti. Njegova pisma, pisana između ratova, putovanja i službovanja, prepuna su sitnih opažanja iz svakodnevice, ali i dubokih emotivnih lomova koje nije pokazivao u javnosti. Upravo u tim redovima vidi se njegova najranjivija strana, tiha, strpljiva, ali trajno zaljubljena.
„Mislim često i mnogo na tebe.”
„U Beogradu je sve tiho, ali u meni je bura. Svaka reč koju ti pišem pokušava da stane u ovu tišinu.”
Njegova posveta Milici bila je duboka: u pismima joj je poveravao svoja osećanja, planove i male, naizgled nevažne događaje iz dana koji su bez nje gubili boju. Pisma je završavao nadimkom „Mandarin”. Ta ljubavna prepiska bila je mnogo više od romantike – bila je način da Andrić preživi daljine, političke pritiske i unutrašnje nemire.
Van Gog: rad, demoni i brat Teo
Ako želimo da razumemo Van Goga, ne treba da gledamo samo njegove slike, treba čitati i njegova pisma. Najviše ih je uputio svom bratu Teu, jedinoj osobi kojoj je potpuno verovao. U njima se smenjuju trenuci nade i očaja, sigurnosti i potpunog rasula. Ta pisma su dnevnik jedne uzburkane duše, ali i svedočanstvo o tome koliko je umetnost bila njegova jedina stvarna veza sa svetom.
„Vidim da crtam sve bolje, to mi daje hrabrost. Crtanje je postalo moja prava strast, baš kao što je more strast mornara.”
„Ljudi su važniji od stvari… Radim ih jer želim da budem među umetnicima – ali, Teo, da budemo zajedno, to mi znači više.”
„Slikam jer ne mogu da ćutim. Boje mi govore ono što rečima ne umem.”
U tim rečenicama oseća se i snaga, i lom, i vera, i strah. Van Gog je stalno sumnjao u sebe, ali je istovremeno verovao u slikarstvo kao sudbinu. Njegova pisma su ispovest čoveka koji je svet gledao drugačije i koji u njemu nije mogao da se smiri.
Frida Kalo: bol, ljubav i amputacija
Fridini odnosi sa ljudima, a naročito sa Dijegom Riverom, bili su jednako burni i bolni kao i njen fizički život nakon nesreće. Pisala je kao što je slikala: bez ulepšavanja, bez zadrške, iz samog središta bola. U njenim pismima, ljubav i patnja, telo i umetnost, život i smrt neprestano se prepliću.
„Pišem ti da bih ti rekla da te otpuštam, da te ’amputiram’. Da budeš srećan i da me nikada više ne tražiš.”
„Ako bi me neko upitao, rekla bih da sam neoštećena, ali više niko ne može da ne vidi da sam rascepljena. Ova rana je moja umetnost.”
„Slikam da ne umrem od tuge. Svaka boja je rana, a svaki potez kistom je lek.”
Njena pisma Dijegu otvaraju vrata najintimnijem svetu, onom u kojem se bol ne skriva, već se pretvara u stvaralačku snagu.
Marija Kiri: nauka, predanost i emocionalni teret
Pisma Marije Kiri ne govore o slavi, priznanjima ili istoriji koju je ispisala. Ona piše o radu, siromaštvu, umoru i apsolutnoj posvećenosti nauci. Njen ton je tih, racionalan, ali se ispod njega oseća ogromna unutrašnja snaga i žrtva koju je bila spremna da podnese zarad višeg cilja.
„Nemam drugu haljinu, osim one koju nosim svaki dan. Ako želiš da mi kupiš jednu, neka bude praktična i tamna – da mogu da je obučem kada odem u laboratoriju.”
„Život nije lak ni za jednog od nas. Ali moramo imati istrajnost i, iznad svega, veru u sebe. Moramo verovati da smo stvoreni za nešto i, ma po kojoj ceni, to nešto treba postići.”
„U nauci moramo biti zainteresovani za stvari, a ne za ljude.”
„U laboratoriji sam sama, ali mislim na sve one koji će jednog dana razumeti moj rad.”
U tim jednostavnim rečenicama nalazi se filozofija žene koja je tiho promenila svet i platila cenu koju istorija često prećutkuje.
Pismo u vremenu
U digitalnom dobu, gde sve nestaje jednim klikom, pismo je jedina poruka koja ostaje. Rukopis je trag ruke, neponovljiv kao otisak prsta. Pismo na papiru se ne može „forvardovati”.
Danas muzeji organizuju izložbe pisama, arhivi otvaraju kutije prepune koverata, a digitalne generacije ih otkrivaju kao arheološki artefakt. Svako pismo je kapsula vremena: svedoče ne samo o istorijskim okolnostima već i o neizbrisivim osećanjima pojedinaca.
Sledeći put kad poželite nekom da kažete nešto važno, setite se: sve može da stane na papir. A taj papir može da traje večno.
Izvor: Politika Magazin
