Piše: Džonatan Kuk
Prevod: Žurnal
Pokušajmo da zamislimo jednu krajnje nepodnošljivu, izopačenu budućnost:
1. Društvo stiže do tačke u kojoj su korporacije toliko narasle i postale toliko basnoslovno bogate da političari više ne smiju da im stanu na put. Ne usuđuju se da donose zakone koji bi ograničili njihovu moć. Te korporacije su postale „prevelike da bi propale“ — drže sve konce u svojim rukama.
2. Političari, zapravo, samo glume da su oni ti koji donose odluke. Kao i mnogi drugi u društvu, i oni su potpuno podređeni interesima korporacija. Tajno, oni rade u korist krupnog kapitala i milijardera koji stoje iza njega, a ne u korist naroda koji bi trebalo da predstavljaju. Demokratija postaje samo paravan — iza nje se krije vladavina male, pohlepne elite koja gleda samo svoj džep.
3. Korporacije koriste svoju moć da proturaju zakone koji im omogućavaju da još više zgrabe. Osvajaju ogromne dijelove privrede, poput parazita koji siše krv od svog domaćina. A kad zbog svoje neodgovornosti i gramzivosti naprave haos — što se povremeno i desi — ne plaćaju cijenu one koji su do grla u tome, nego građani. Tada te iste korporacije natjeraju političare — svoje poslušnike — da ih spasavaju novcem iz narodne kase.
Najveća dobit dolazi iz rata — a rat je stalno prisutan. Korporacije preko svojih političkih poslušnika izmišljaju neprijatelje od kojih, navodno, narod mora biti zaštićen. I taj mehanizam sjajno funkcioniše. U društvu koje živi u strahu, ljudi mnogo lakše prihvataju „stezanje kaiša“ — postepeno ukidanje javnih službi koje potom korporacije preuzimaju i pretvaraju u izvor profita.
Džonatan Kuk: Cionizam tokom Holokausta i izdaja jevrejskog naroda
4. Uvjeravaju građane da je neophodno da novac iz njihovih džepova završi u kasama korporacija, kako bi se „održao mir“ i ojačala „nacionalna bezbjednost“. U ime te bezbjednosti, od naroda se traži da se odrekne svojih najvrednijih sloboda. Govori im se da je to cijena zaštite — da bi društvo ostalo snažno i otporno. A svakog ko dovede u pitanje moć korporacija, oni predstavljaju kao izdajnika, kao unutrašnjeg neprijatelja koji radi za neprijatelja spolja.
5. Cijela ova velika obmana funkcioniše samo zato što milijarderi drže i medije u svojim rukama — medije koji služe njihovim interesima. Dozvoljava se ograničena kritika, tek toliko da se narodu stvori utisak da u društvu postoji „pluralizam mišljenja“. Ali onaj ko se zaista usprotivi — ko ozbiljno dovede u pitanje vlast korporacija — biva odmah napadnut od strane tih istih medija: proglašavaju ga ludakom, socijalistom, antisemitom ili čak teroristom.
6. Rijetko ko čuje šta takvi ljudi stvarno govore — jer te etikete same po sebi služe kao izgovor da im se uskrati prostor u javnosti. A i kad nešto progovore, medijske korporacije — koristeći kontrolu nad algoritmima koji određuju šta ljudi vide na internetu — potrude se da te glasove skrenu u digitalne ćorsokake, gdje ih niko neće primjetiti.
7. Što više korporativna vlast izmiče kontroli i proizvodi sve katastrofalnije posljedice — što više resursi potrebni za beskonačni rast počinju da nestaju, što više štete izaziva nemilosrdno iscrpljivanje planete, narušavajući krhki klimatski balans — to mediji dobijaju veću ulogu.
Džonatan Kuk: Cionizam tokom Holokausta i izdaja jevrejskog naroda
8. Njihov zadatak je da neprestano skreću pažnju javnosti na sitnije krize, koje se mogu pripisati „neprijateljima“, prirodi ili pukoj slučajnosti — ali nikad, apsolutno nikad, korporacijama. Energija naroda usmjerava se na strah i svađe oko svega i svačega: prijetnje od Eurazije i Istazije, terorističke opasnosti, „najezde“ imigranata, epidemije narkotika, zdravstvenih vanrednih stanja, iznenadnih vremenskih nepogoda, apokalipse koju donosi vještačka inteligencija, pa čak i „opasnosti“ slobode govora.
I dok se narod brine o svim tim stvarima, korporacije nastavljaju da isisavaju novac iz privrede, tvrdeći da je sve to „neophodno“ — da bi nas danas zaštitili od Istazije, a sjutra od Eurazije. Priče se nižu: da moraju da se razviju nove tehnologije za pronalaženje terorista i zaustavljanje čamaca s migrantima; da se vodi „sofisticirani rat“ protiv narko-kartela i kod kuće i u inostranstvu; da nas očekuje „hrabra nova era“ medicinskih otkrića; da se ulaže u „zelene tehnologije“ koje će navodno spasiti planetu; da se stvaraju zaštitni mehanizmi za kontrolu vještačke inteligencije; da se osmišljavaju „odgovorniji“ načini nadzora govora. Sve ovo predstavlja mračnu viziju moguće budućnosti. Vjerovatno se ona neće ostvariti. Naša društva su suviše otporna, naše slobode suviše duboko ukorijenjene, a korporacije još uvijek dovoljno ograničene da bi ovakav crni scenario ikada u potpunosti zaživio.
Izvor: Jonathancook.substack.com
