Piše: Elis Bektaš
Retardacija koja kao pojam u južnoslovenski jezički registar ulazi iz dva pravca, odnosno iz latinskog i germanskog jezičkog okvira, svoj korijen ima u latinskom pridjevu tardus sa značenjem spor. U medicini retardacija označava zaostajanje u razvoju odnosno duševnu i mentalnu zaostalost, u književnoj teoriji usporavanje epske radnje a u najširem semantičkom značenju retardacija je usporavanje ili odgađanje, odnosno potpuno zaustavljanje nekog procesa čime se stvaraju preduslovi za degeneraciju, još jedan latinizam koji označava progresivno zaostajanje i reteriranje na niže i prostije evolutivne stadijume.
Retardaciji i degeneraciji mogu biti izložene jedinke i tada se njima, ukoliko je riječ o ljudskim bićima, bavi medicina i njoj srodne discipline, ali retardacijskim i degeneracijskim procesima mogu biti obuhvaćeni i čitavi kolektivi pa se u tom slučaju njima bave društvene i humanističke nauke, počev od filosofije i sociologije, preko antropologije i etnologije pa sve do politologije i prava.
No pošto kukuruz do svoje ontologije ne stiže kroz razumijevanje principa i zakonitosti agronomije niti kamen kroz razumijevanje petrologije, već isključivo kroz samjeravanje sa drugim kukuruzima ili kamenovima, tako ću i ja ovdašnjim društvima njihovu retardaciju, a s njom i degeneraciju rastumačiti ne kroz teorijsko artikulisanje tih pojmova već kroz navođenje primjera koji neporecivo ukazuju na neumitne i dobrano odmakle stadije retardiranosti i degenerativnosti koji nadu u oporavak i ozdravljenje pomjeraju u prostor fantastike ili religijskih čuda.
Pa da krenemo sa navođenjem nasumično odabranih ali veoma reprezentativnih i paradigmatičnih primjera. U Sarajevu je prije nekoliko dana patrola policije intervenisala po prijavi za nasilje nad ženskom osobom. Uprkos svim indikatorima ozbiljnosti situacije koji su ukazivali na mogućnost eskalacije, patrola nije preduzela nijednu zakonom propisanu radnju i onemogućila nasilnika već se jedan od policajaca pozvao na svoje poznanstvo s njim i iskamčio obećanje da će nasilje biti zaustavljeno. Čim je patrola napustila lice mjesta, nasilnik je nastavio sa zlostavljanjem i ženskoj osobi nanio teške tjelesne povrede.
Skoro odmah nakon toga policijski službenik u istom gradu svojim je Poršeom u privatnom vlasništvu nanio teške tjelesne povrede ženskoj osobi na pješačkom prelazu. Za to vrijeme federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak, čuven po svojoj nesposobnosti da artikuliše suvislu rečenicu, po zamuckivanju i po debilnim izjavama poput one „ja sam sutra“, nastavlja sa izgradnjom karikaturalnog i travestijskog kulta ličnosti i sa samopromocijom zasnovanom na eklatantnim lažima, poput one da je ranjen u akciji u kojoj nije učestvovao niti je u stanju precizno odrediti topografsku prostoriju na kojoj se ta akcija odigrala što je i razumljivo ako se zna da je Isak u vojsci proveo samo 22 dana kao regrut a potom je premješten u Centar službi bezbjednosti, odnosno u Službu javne bezbjednosti u Zenici gdje je rat proveo zaštićen od svake opasnosti i pogibelji.
Prije tri sedmice u Trebinju je usred dana, i to tradicionalno živahne subote kada taj grad posjećuju brojni kupci iz Crne Gore i obližnjeg Dubrovnika, ljekar iz Banjaluke odlučio da se saobraćajni propisi ne odnose na njega pa je svojim vozilom, kako bi izbjegao gužvu, prešao u suprotnu traku i njome vozio više od stotinu metara, te velikom brzinom prošao preko pješačkog prelaza a potom i kroz kružni tok koji je nadjačao njegove vozačke vještine i centrifugalnom silom ga izbacio sa kolovoza pravo u drvo na trotoaru. Na uviđaju, koji je ustanovio da je agilni ljekar bio pod dejstvom alkohola i narkotika, bile su tri policijske agencije a pored njih tu su se zatekli i vatrogasci i hitna pomoć. Brojni prolaznici koji su svjedočili toj demonstraciji vozačke bahatosti i vozačkom preziru prema tuđim životima da se i ne govori. Ipak, čitav je slučaj zataškan i bukvalno nijedan lokalni medij nije prenio čak ni sasvim šturu vijest o tome.
Bakir Izetbegović u svom je posljednjem obraćanju javnosti izjavio da iseljeništvo obuhvata preko 40 posto stanovništva BiH i tom je tvrdnjom demonstrirao vlastito nepoznavanje jezika i vlastitu nesposobnost da se jezikom služi na smislen način. Iseljeništvo, naime, nikako ne može biti stanovništvo jer iseljeništvo stanuje negdje drugo.
Ministar saobraćaja i veza Republike Srpske Zoran Stevanović izjavio je da su putevi u Istočnoj Hercegovini u dobrom stanju premda je broj udesa na tim saobraćajnicama dramatično povećan u posljednjih godinu dana, pojedine dionice nemaju čak ni upotrebnu dozvolu a asfalt je na mnogim dionicama u takvom stanju da izazva strukturalna oštećenja na vozilima. Jedini zaista dobar put u Istočnoj Hercegovini jeste notorni kružni tok zapadno od Trebinja, prema Dužima, koji je napravljen s nejasnom namjerom i koji nigdje ne vodi jer do njega stiže samo jedan asfaltirani krak pa je zato ta dionica i očuvana jer ne služi ničemu osim što tu povremeno dođu ljubavnici koji se moraju kriti od pogleda.
Poniženi i poraženi politički Hrvat Milorad Dodik, koji je zakulisnim aranžmanima sa Trampovom administracijom sebi još malo produžio politički život u posljednje vrijeme sve češće spominje nekakve Turke, kojih u Bosni i Hercegovini ima samo u tragovima, svjedočeći tako svoju transformaciju od nekad živahnog i prpošnog mladog socijaldemokrate u karikaturalnog neofeudalnog vazala s tendencijom da okonča kao Trampov kmet, koji s dragošću prihvata simbolički povratak u srednji vijek i koji društvo gura u identitarne konflikte znajući da od toga društvo otupi i pobudali pa više nije u stanju sagledati obim i dubinu koruptivnih i erozivnih procesa koji su ga doveli na donju granicu demografske održivosti.
Elis Bektaš: Tužna i nadasve istinita pripovest o zlatokosom dečaku Ernstu Hajnesu
Pored toga, Dodiku ne pada na pamet da javnosti ponudi objašnjenje zašto sa trebinjskog aerodroma još uvijek nije poletio prvi avion, kog je on skupa s Aleksandrom Vučićem egzaltirano obećavao još prije četiri godine. Umjesto objašnjenja gdje su i kako su utrošena budžetska sredstva i zašto javnost ne može da uživa u plodovima tog trošenja, objašnjenja koje duguje javnosti, Dodik smatra da je neuporedivo važnije svađati se po društvenim mrežama sa opskurnim estradnim zabavljačem Acom Lukasom.
Ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković skandalozno navijanje u Skenderiji tokom košarkaške utakmice između BiH i Srbije nonšalantno opravdava traumatičnom istorijom i ratom koji je završen prije trideset godina. Reprezentacije te dvije zemlje i ranije su se susretale na sportskim borilištima i posve je razumljivo da te mečeve nije odlikovalo civilizovano ponašanje na tribinama jer je tu, pobogu, riječ o organizovanom navijaštvu, dakle o jednom od najprimitivnijih i najdebilnijih oblika svijesti u ljudskom društvu. Ministar Konaković, međutim, navijačko divljanje i ne trepnuvši fakturiše čitavom društvu i skaredno huligansko ponašanje proglašava legitimnom artikulacijom političke i nacionalne svijesti u najširem smislu iz čega implicitno slijedi da su u njegovoj vizuri huligani koji navijaju za reprezentaciju Srbije jedini legitimni eksponenti te države a iz toga, opet, proističe pitanje – ako tribine determinišu i uređuju međudržavne i međunacionalne odnose, pa koji kurac onda plaćamo ministre spoljnih poslova.
Ređanje ovakvih primjera moglo bi se nastaviti do u nedogled ali za tim nema potrebe. I ovi koji su ponuđeni sasvim su dovoljni da iz njih čak i društvo sužene i pomračene svijesti zaključi da je ogrezlo u retardaciju i degeneraciju čim može da trpi takve brahijalne troglodite i pliocenske trilobite kao svoje legitimne predstavnike u tijelima vlasti i u državnim institucijama.
Pa ima li ikakva riječ ohrabrenja i nadanja koja se može ponuditi, čujem da me neki među vama stidljivo zapitkuju. Iskreno, nema. Moj je posao da vas uzaludno prosvjećujem a ne da vas guram još dublje u retardaciju i degeneraciju. Ipak, možda vam riječ ohrabrenja i nadanja ponudi zrcalo budete li dovoljno dugo zurili u njega.
