Piše: Elis Bektaš
Odnos između pisca i njegovih strahova jedno je od onih kompleksnih i slojevitih pitanja na koja se ne može ponuditi konačan i tačan odgovor te stoga ni ja neću pokušati da ga dam već ću samo kazati da je pisac bez svijesti o vlastitim strahovima tek nadmena budaletina kao što je onaj pisac koji poriče postojanje vlastitih strahova obični prevarant i pehlivan, a onaj koji se prepusti zagrljaju svojih strahova nit je pisac nit je punokrvan čovjek već od njega ispadne nešto onako poput Jergovića, ne dao dragi Bog nikom takve nedaće.
Među mojim strahovima u pogledu pisanja možda su najvažnija ona dva od kojih me jedan priječi da se ne strovalim u manir i tako da postanem element literarnog establišmenta a moje pisanje da prestane biti nepremostiva barikada otuđenosti od rulje i taj je strah blagorodan i za mene i za književnost pa i za rulju, ali onaj drugi strah ponekad se znade ustobočiti kao kakav paladin na ulazu u skrivene odaje vlastitog pisanja jer je to strah pred pokušajem da ženske likove u svom pisanju pokušavam stvoriti onako kao muške koje stvaram s priličnom lakoćom.
Taj je strah plod mog uvjerenja da pisanje mora izvirati iz iskustva a ne iz lektire a kako u iskustvu nemam sadržano bivanje ženskom, to mogu pisati samo o vlastitom doživljaju ženskih bića bez pretenzije da čitaoca ubijedim kako je to žensko biće odista takvo kakvim ga ja doživljavam. Nemojte misliti da sam ja jedini pisac koji se mučio sa takvim strahom jer su pred njim tokom povijesti poklekli mnogi pisci koje spaja jedna zajednička odlika, a to je poštenje višeg reda i odsustvo pretencioznosti.
Susret sa velikim ženskim likovima svjetske literature, od Homerove Penelope i Kirke, preko Servantesove Dulsineje pa sve do Bulgakovljeve Margarite ozbiljnog će čitaoca ostaviti u uvjerenju da su to samo slutnje i skice stvarnih ženskih bića koja su neuporedivo slojevitija i raskošnija od svojih zastupnica i svojih odraza u književnim djelima. Hemingvej mudro odlučuje da udvoji pikantni lik mlade grofice u svom veličanstvenom romanu Preko rijeke i kroz šumu i da ga prikaže i kao ženu ali i kao njenu sliku, na taj način pošteno priznajući da najdalje do čega muškarac može stići u razumijevanju žene jeste razumijevanje vlastite slike koja tu ženu prikazuje.
Postoje, ipak, rijetki egzemplari poštenih muških pisaca kojima je pošlo za rukom da oživotvore ženske likove i prikažu ih u svoj njihovoj punoći i to nipošto nisu izuzeci koji potvrđuju pravilo, što je jedan od najgrđih idiotluka što ih je ljudski um domislio, već su to jednostavno izuzeci na čijem postojanju valja biti zahvalan i uživati u njima, nipošto ne pokušavajući oponašati ih jer takvo pregnuće uvijek završi u nakaznoj karikaturalnosti.
Jedan od takvih primjera lik je suptilne i pomalo neurastenične glumice Tole Mohoči u Brandisovom romanu Rondo u kom Brandis sa takvim umijećem stvara taj lik iz ništavila i podaruje mu stvarni život da sam se ja, uprkos činjenici da pisac nije rasipao riječi na opis Toline tjelesnosti, u mlađim danima često znao samozadovoljavati misleći na Tolu Mohoči u koju sam bio smrtno zaljubljen jer je ona izgledala upravo onako kako sam ja, tada još uvijek mlad i neuk, zamišljao svoju idealnu ljubav, ne shvatajući ono što ću mnogo kasnije i nakon mnogo muka i peripetija naučiti, a to je da naša idealna ljubav mora biti komplementarna ne sa našom idealizacijom sebe samih već sa našim nesavršenostima.
No Brandisu je za Tolu Mohoči bio potreban čitav roman a ja sam jednom imao sreću da upoznam pisca koji je ženski lik stvorio na način lapidaran pa i lakonski, što će reći uz upotrebu najmanjeg mogućeg broja riječi od kojih je svaka bila savršeno precizno odabrana da posluži svojoj svrsi. Taj se pisac, za kojeg vjerovatno nikad niste čuli jer on nije objavio nijednu knjigu a ja sumnjam da je uopšte i pisao knjige, zvao Milutin i ja sam ga upoznao jednog davnog ljeta u Dračama na Pelješcu gdje je on provodio ljeta sa svojom suprugom dok su zime provodili u Beogradu gdje je Milutin prije mirovine radio kao pilot.
Milutin je kao mladi partizanski oficir, zahvaljujući svom zdravlju i snazi te visprenom i znatiželjnom duhu, odabran za polaznika prve generacije poslijeratnih vojnih pilota i ja sam uz lozovaču koja je bila požutjela od ljutine uživao u njegovom pripovijedanju o prefinjenim aparatima na kojima je letio a među kojima su se naročito isticali Spitfajer i Moskito. Ja sam ga jednom upitao kakav je aparat bio Moskito i kakav je bio osjećaj letjeti na njemu, a Milutin je kazao – treba ustati kad se kaže Moskito – i odista je krenuo ustati ali u tome ga je spriječila već oboljela i onemoćala noga.
Upravo je Moskitom iz izviđačke eskadrile bazirane u Titogradu Milutin obavljao aerofotografisanje jadranske obale za potrebe planiranja njene odbrane od dušmanske invazije i jednom je iz puke znatiželje uzeo da pogleda razvijene snimke pa mu je Pelješac tad zagolicao maštu. Već iduće ljeto Milutin je došao na taj mirisni i blagorodni poluotok i kupio parče zemlje u Dračama gdje je upoznao i mještanku koja je kupila njegovo srce i s kojom je proveo dug i skladan bračni život.
Milutin je dočekao i uvođenje mlaznjaka u ratno vazduhoplovstvo te je letio čak i na čuvenom Sejbru koji je jugoslovenskom generalštabu davao varljivu nadu da će se moći suprotstaviti sovjetskim MiG-ovima u slučaju belaja a po okončanju karijere vojnog pilota prešao je u civilnu avijaciju i bio je kapetan JAT-ovog Boinga na liniji Beograd – Njujork.
Prepričavajući uspomene iz tog doba, Milutin se prisjetio i jedne od stjuardesa na toj liniji koja je imala paradigmatično i popularno ime među jugoslovenskim stjuardesama što će reći Vesna i koja je povremeno bila crnka a povremeno crvenokosa. A onda je Milutin izgovorio rečenicu koja će u meni zauvijek odjekivati kao nedostižni ideal u pogledu poetskog i literarnog govorenja o ženskim bićima. Kakva je to bila pička, moj mladiću, kazao je veteran nebeskih visina, kad dođe na posao ta ne progovara dok ne drmne barem dva dupla vinjaka.
