Piše: Mirko Kaluđerović, magistar istorije
Iako 13. član Ustava Crne Gore jemči ravnopravnost ćirilice i latinice, stvarnost nam pokazuje nešto sasvim suprotno: ćirilica u Crnoj Gori polako nestaje. Ćirilica ne izčezava slučajnim dejstvima, već usred dugotrajne i sistematske marginalizacije u svim aspektima javnog života. Ovo pismo, koje je tokom vjekova predstavljalo simbol državnosti Crne Gore, pravoslavne vjere i kultruno-istorijskog nasleđa naše zemlje, gubi svoju praktičnu upotrebu, a narod svoj sakralni kulturni kod bez kojeg je teško zamisliti budućnost Crne Gore. U državnim ustanovama preovlađuje latinica: svi dokumenti se izdaju isključivo na ovom pismu, međuinstitucionalna komunikacija protiče na istom, a građani koji žele ličnu kartu ili pasoš na ćirilici moraju podnijeti poseban zahtjev. Latinica je toliko dominantna u javnom prostoru da je njena vidljivost jasno izražena: od uličnih natpisa preko naziva državnih institucija do reklamnih bilborda i saobraćajnih znakova – sve ovo potvrđuje njenu nesumnjivu prednost. Ćirilica je potisnuta u sjenku, postavši dio ograničene sfere pojedinih medija, duhovne literature, crnogorskih grobalja, hramova i nostalgičnog sjećanja na bila vremena. Svjedoci smo tihog, ali “nezaustavljivog” odlaska jednog važnog kulturnog stuba našeg naroda.
Turisti kao ogledalo našeg zaborava
Tokom više razgovora sa turistima koji bi rado posjećivali našu zemlju, često bih dobijao zanimljivo pitanje: “Čuli smo da u Crnoj Gori postoje dva pisma: latinica, kao na Zapadu, i ćirilica, kao u nekim drugim slovenskim zemljama poput Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, Bugarske, Srbije i Makedonije. Zašto na vašim ulicama ne vidimo natpise na ćirilici, odnosno na oba pisma?” To je kulturno bogatstvo koje vas čini drugačijim od nas, — primjećivali bi turisti iz Zapadne i Istočne Evrope. Objašnjavao bih im da koristimo oba pisma, ali da je latinica dominantnija zbog tehnoloških tendencija u savremenom društvu i stremljenja Crne Gore da postane dio “zapadne porodice”. Nažalost, mnogi su napuštali našu zemlju sa utiskom da koristimo samo latinicu, jer su svi ulični natpisi napisani na tom pismu. U tim momentima razmišljao bih o tome kako svijet obiluje različitim kulturama i civilizacijama koje ga čine unikalnim i čudesnim mjestom za život. Upravo raznolikost kultura nas nadahnjuje na nova putovanja. U isto vrijeme bih, nažalost, i mislio o kratkovidnosti mišljenja naših vlasti i našeg naroda. Zašto? Svaki narod stvara na osnovu onoga što ima i što mu je dato, ali je krajnje nerazumno kada narod ne cijeni svoje kulturno bogatstvo, bezutješno kopira tuđu kulturu, zanemarujući razvoj svoje. Svi narodi imaju svoje duhovno dostojanstvo, koje se ogleda u jedinstvenoj istoriji i neponovljivoj kulturi. Znatan dio kulture našeg naroda čini ćirilično pismo i njegovo duhovno poslanje, koja se temelji na hrišćanskim vrijednostima: ljubavi prema bližnjem, poštovanju svih naroda i kultura, služenju idejama humanizmu, mira i ravnopravnosti, kao i službi društvu i Otadžbini.
Milo Lompar: Korčnoj je šahista kao umetnik (Feljton, šah i književnost; 2. dio)
Država, društvo i kriza identiteta
Danas je očigledno da se radi o svjesnom potiskivanju ćirilice iz javnog diskursa. Državni aparat, kroz pasivnost ili namjernu politiku, ne sprovodi ustavnu odredbu, već je svodi na puki formalizam. Još bolnije je što i značajan dio društva pokazuje ravnodušnost, a ponegdje čak i otpor prema sopstvenom pismu. Ovo nije samo jezičko pitanje, već antropološka i kulturološka kriza našeg naroda. Živimo u eri globalnog liberalizma, gdje se individualne slobode uzdižu na altar, a opšte blago – nacionalni identitet, duhovno nasleđe su potpunosti zapostavljeni. U takvim okolnostima građanin postaje sve više i više indiferentan ka opštem dobru, otuđen od korjena, od vjere, od sjećanja na pretke koji su junaštvom i mudrošću očuvali crnogorsko biće. Ovdje se nameće vječita mudrost Svetog Petra Cetinjskog: „Slobodne gore ne rađaju strašivice, već dične vitezove, koji znadu cijenu junaštva, koji znadu cijenu narodnog ponosa i slave“. Da li smo mi, nasljednici tih vitezova, spremni da se borimo za svoje pismo, za svoju narodnu slavu? Shvatam i težnju Vlade Crne Gore da naša zemlja zvanično postane dio Evropske unije, ali ne mogu da prihvatim njenu nebrigu o nacionalnom vaspitanju i očuvanju kulturnog blaga, kao što i ne razumijem ni sugrađane koji ne žele da pišu svojim jezikom, koristeći ćiriličnu ili latiničnu testaturu na mobilnim i kompjuterskim uređajima.
Ćirilica kao odraz naše pismene kulture
Ćirilicom su zapisani navjekovječnija remek-djela naše pismenosti: Cetinjski oktoih prvoglasnik, najstarija štampana knjiga južnih Slovena; „Istorija Crne Gore“ Vasilija Petrovića Njegoša; „Poslanice“, „Zakonik“, „Kratka istorija Crne Gore“ Petra I; trilogija Vladike Rada; pjesme Kralja Nikole i mnoga druga značajna djela. Imamo li mi pravo da se odreknemo ćirilice? Naravno da ne. Dužni smo da štitimo i poštujemo duhovno i materijalno nasleđe predaka. Stoga je neophodna aktivna popularizacija i revitalizacija ćirilice u svim segmentima društva. Da bismo je zaštitili, potrebno je stvoriti uslove u kojima će biti neophodna i korisna narodu. Potrebno je izdavati više literature na ćirilici i objavljivati je na internetu, izdavati državne dokumente na ćirilici, široj javnosti pružiti informacije o ćiriličnom pismu putem uličnih natpisa, bilborda, saobraćajnih znakova, letaka itd. Ne postoji više opravdanja za odsustvo ćirilice u našem društvu, niti prepreka za njenu upotrebu u digitalnom prostoru.
Ovo je pitanje očuvanja kulturnog identiteta. Zato je neophodna konsolidacija države, svih tradicionalnih organizacija zainteresovanih za očuvanje pisma i entuzijasta u jednu grupu, koja će izraditi detaljan plan za popularizaciju ćirilice. To bi bio jedini način da Crna Gora do 2050 g. sačuva svoje tradicionalno pismo. Inače ćemo i mi, baš kao i turisti, živjeti sa uvjerenjem da je ćirilica samo “arheološki” ostatak, davno zakopani u riznicu naše kulture, a mi želimo da je vidimo kao živu tradiciju, koja će biti dio nacionalne svijesti budućih pokoljena.
Čast je što smo, uz Srbiju, jedina država u Evropi sa dva pisma, ali i velika odgovornost i obaveza da čuvamo ćirilicu, poštujemo Ustav Crne Gore i njegov 13. član koji garantuje ravnopravnost ćiriličnog i latiničnog pisma. Na kraju, složićete se, da bi odricanje od svog kulturnog blaga značilo i odricanje od svoje istorije. A najveći svetski mislioci su govorili da narodi koji ne znaju ili zaboravljaju svoju istoriju, nemaju pravo na budućnost.
Izvor: RTNK
