Piše: Elis Bektaš
U Crnoj Gori već godinama tinja, uz povremene rasplamsaje, politički, ali i teološki i istorijski pa i kulturološki sukob oko građevine na vrhu Lovćena i Njegoševog posljednjeg počivališta. Ostavljajući po strani genezu tog konflikta u kom jedna strana beskompromisno brani postojeći mauzolej a druga insistira na povratku srušene kapele, za potrebe ovog teksta dovoljno je reći da se on vodi onako kako se takvi konflikti i trebaju voditi – riječima i više ili manje uvjerljivim argumentima obje strane.
Pitanje zdanja na vrhu Lovćena rješavaće se u pravnom i političkom prostoru i to je jedini način da se postigne održivo i odbranjivo rješenje koje će amortizovati dva suprotstavljena maksimalizma, jedan koji ni po koju cijenu ne želi da dopusti kapelu i drugi koji bi da po svaku cijenu ukloni mauzolej iz temelja. Jedino moguće rješenje koje će u sebi objediniti interes čitave Crne Gore leži u kompromisu, odnosno u koegzistenciji mauzoleja i kapele što uopšte nije teško izvesti – dovoljno je da SPC unutar mauzoleja osvešta prostor koji će imati funkciju Njegoševe kapele ili da se kapela, što bi bilo tehnički zahtjevnije ali ne i nemoguće, podigne pokraj mauzoleja.
Uostalom, kapelu su već dvije Jugoslavije, kraljevska i socijalistička, rušile, što govori koliko je kapela, ukoliko se shvati samo kao zdanje, ranjiva i koliko je, ukoliko se shvati kao sakralni prostor, trajna. Civilizacijski pristup skoro da glasno zahtijeva da mauzolej i kapela štite jedno drugo i takav ishod uopšte nije teško zamisliti onome ko umije svoje oči i sa njih skloni koprenu maksimalističke isključivosti.
Nažalost, pored onih koji su spremni i sposobni za odmjeren i razborit dijalog, na obje strane postoje i zapjenjeni ideolozi, propagandisti i aktivisti koji su sebi stavili u zadatak, ili im je on dodijeljen, da pitanje zdanja na vrhu Lovćena po svaku cijenu zadrže u prostoru nepomirljivosti. Ali sve ih je, u emisiji Ukrštene riječi na TV E od 17. novembra ove godine, nadmašio Zoran Radulović koji je svojim mračnim ekspozeom ne samo prokazao samoga sebe kao fanatičnog komesara, već je ujedno postao i paradigma bezbrojnih postjugoslovenskih komesara koji papagajski klepeću napamet naučenu matricu ali tu i tamo prokližu i prikažu se urbi et orbi kao supstancijalna negacija onoga za šta se izdaju.
Tako Radulović, koji nastupa kao prosvijećeni lučonoša građanske svijesti, evropskih vrijednosti, ma šta ta sintagma značila, mirotvorstva… u narečenoj emisiji predskazuje da će pitanje zdanja na Lovćenu, ukoliko ne bude riješeno po njegovoj volji, svoje odgovore pronalaziti u, kako on reče „tradicionalnom crnogorskom načinu“ i po jamama iz kojih će svako svoje vaditi.
Ne sporeći činjenicu da u svakom, a ne samo crnogorskom, podijeljenom društvu postoje i oni koji su spremni bacati ljude u jame, posao onoga ko se nametne kao glas u javnosti ne smije biti ohrabrivanje jamara već njihova pasivizacija i pacifikacija. Raduloviću, međutim, očito nije strana ideja međusobnog bacanja u jame i on je kao mogućnost prihvata sa nekakvom skoro stoičkom i fatalističkom mirnoćom, proglašavajući je implicitno jedinom zajedničkom tradicijom čitave Crne Gore.
Na taj način Radulović je samoga sebe vaspostavio kao, u duhu i u metodi, sabrata onih kojima se Pavle Đurišić u snu ukazuje i onih koji se sa blagošću sjećaju Jusufa Čelića i Osmana Rastodera, ali i onih koji bi da ideološke pripuze i krvnike koji su za života izbjegli suočavanje sa odgovornošću, poput Sekule Drljevića i Jova Kapičića zaštite i od suda istorije.
A istorija nesumnjivo nije bila milostiva prema Crnoj Gori i kao da to nije bilo dovoljno, skoro čitav vijek je oblikovana kroz krute i oktroisane ideološke matrice koje su vlastite ciljeve uvijek i po svaku cijenu pretpostavljale stvarnosti i činjenicama. Zbog toga je Crnoj Gori, kao i svakoj drugoj zemlji koja je dio svoje istorije živjela u ideološkoj monolitnosti, nužno rasvjetljavanje prošlosti ali nipošto na način koji tu prošlost priziva iz mrtvih.
Radulović je svojim ispadom u studiju TV E pokazao da u njemu, ispod tanke civilizacijske epiderme, žive povampireni zlodusi prošlosti, one u kojoj su društveni konflikti rješavani punjenjem jama kao nužnošću s kojom se valja pomiriti, između ostalog i stoga što je ona, jelte, tradicija pa samim tim i neupitna vrijednost. Nesposoban da čuje odmjerene glasove koji dolaze sa „druge strane“ i njenim tendencioznim i malicioznim svođenjem samo na one najzapjenjenije, dakle na svoju duhovnu sabraću i na vlastite odraze u ogledalu, Radulović je negacija svega što proklamuje i za šta se izdaje, a prije svega negacija građanske svijesti, jer ispod njegove kože bubri i povremeno eruptira vulgarni i nerafinirani nacionalizam po uzoru na evropske, a prevashodno germanske nacionalističke koncepte s kraja pretprošlog i početka prošlog vijeka.
Za kraj da dodam i to, Radulović i njegovi samišljenici duboko vjeruju da će zadržavanjem mauzoleja bez kapele na vrhu Lovćena Njegoša pretvoriti u nadnacionalni i anacionalni simbol građanske Crne Gore. Ništa pogrešnije od toga. Jer Njegoš u kapeli ujedno je i ljudsko biće i istorijska ličnost, Njegoš bez kapele, smješten u mauzolej, podložan je divinizaciji na način na koji su to činili kasni rimski carevi. A takav Njegoš, koji neće biti ni crnogorski ni srpski, neće biti potreban više nikom osim ideološkim centrima moći.
