Kako Berlin neizbežno postaje dominantni vojni činilac unutar Evropske unije, milijarde koje će biti uložene mogu da osnaže ili da potkopaju Makronovu viziju evropske odbrane
Piše: Muhtaba Rahman, šef evropskih poslova u Evroazijskoj grupi
Preveo: M. M. Milojević
Drevni francuski košmar – onaj u kojem se pomalja rastuća nemačka vojna moć – ponovo se izranja iz dubina podsvesti.
Istina, strahovanje iz 19. i 20. veka o prekorajnskoj invaziji davno su iščezla zbog francusko-nemačkog partnerstva u evropskim i atlantskim savezima. Štaviše,sadašnji berlinski planovi da se udvostruče izdaci za odbranu sa dobrodošlicom se dočekuju u Francuskoj kao brana nasuprot ruske agresivnosti i sve slabije američke uključenosti u evropske bezbednosne prilike.
Ipak, prema navodima vladinih zvaničnika koji su zatražili da ostanu anonimni, francuski predsednik Emanuel Makron je, kažu, „opsednut“ ogromnim fiskalnim prostorom kojim raspolaže Nemačka za prenaoružavanje narednih pet godina, nasuprot finansijski zanemoćaloj Francuskoj.
On strahuje od invazije – ne na francusku teritoriju, već na zemaljsku istaknutu poziciju kao najefikasnije vojne i diplomatske sile unutar Evropske unije. Takođe je zabrinut da li će nemačke milijarde biti iskorišćene da se izgradi ili potkopa njegova vizija strateški autonomne evropske odbrambene industrije.
U teoriji, obe zemlje su se obavezale novim obećanjima u okviru NATO da će opredeljivati po 3,5 odsto bruto domaćeg proizvoda na odbranu do 2035. godine. Ali dok Nemačka raspolaže kredibilnim planom da dosegne ovaj projektovani cilj do 2029. godine, ukoliko ne bude dobila izdašne grantove evropskog odbrambenog fonda koji možda neće ni postojati, Francuska nema jasnu putanju kako bi mogla da poštuje i svoje NATO obaveze i da umanji budžetski deficit na tri odsto bruto domaćeg proizvoda u naredne četiri godine.
Vučić Đukanoviću poklonio Đurišića, kao čuvenu Trojansku skulpturu
Ukoliko se u obzir uzmu razlike u BDP-u i broju stanovnika, ovogodišnji nemački i francuski odbrambeni izdaci su ugrubo govoreći uporedivi – osamdeset šest milijardi evra u Nemačkoj nasuprot šezdeset dve milijarde evra u Francuskoj. Do 2029. godine, međutim, očekuje se da Nemačka troši na odbranu 150 milijardi evra; dok bi Francuska, čak i uz nove ekspanzivne odbrambene planove mogla eventualno da dobaci do osamdeset milijardi.
Ipak, neki viši francuski zvaničnici koji su sa nama razgovarali pod uslovom anonimnosti odbacili su strahovanja da bi nova nemačka odbrambena moć – i u izvesnoj meri poljska – mogla da potkopa pariski položaj u Briselu. Oni navode da francuski „poseban“ status unutar EU proističe iz njenog globalnog vojnog domašaja, mesta stalne članice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija i kapaciteta za nuklearno odvraćanje.
Francuski vojni zapovednici koji su takođe govorili pod uslovom anonimnosti odbacuju da Bundesver ima kapacitet da postane efikasna borbena snaga nakon osam desenija istorijske odbojnosti prema bilo čemu što ima veze sa vojskom. Oni kažu da je ova potrošnja dobrodošla i važna, ali da će biti potrebno mnogo godina pre nego što nemačka vojska i vazduhoplovstvo postanu uporedivi sa francuskim.
Ono što više zabrinjava na bliži rok, međutim, jeste pravac kojim se ide. Da li će nemačka vojna nadgradnja izgraditi strateški nezavisniju evropsku odbrambenu industriju, stvarajući evropske poslove i jačajući evropsku ekonomsku moć? Ili će se novac slivati sa kupovinu raspoložive američke vojne opreme i privilegovati savezništvo sa američkim odbrambenim industrijskim divovima?
Ponekad ono što izgovara nemački kancelar Fridrih Merc kao da je eho Makronovih reči, govoreći da se rast nacionalne odbrambene potrošnje mora smestiti u evropski okvir te da mora snažiti „evropski strateški suverenitet“. U drugim prilikama, govorio je o „koaliciji ugovorima“ unutar NATO i o važnosti transatlantskog partnerstva.
U svakom slučaju, puka veličina berlinske potrošnje u narednim godinama će neizbežno načiniti nemačku vojnu industriju ključnim činiocem evropske vojne inovativnosti i nabavki. A u prošlosti, veliki deo nemačke industrije je tragao za partnerima u SAD ili se okretao prema nemačkim startapovima umesto da sarađuje sa osvedočenim igračima u Francuskoj ili u drugim državama unutar EU.
Držeći se ovih starih obrazaca, Pariz je nepovoljno govorio o nedavnoj odluci nemačke kompanije Rajnmetal da sklopi sporazum sa američkom kompanijom Anduril o proizvodnji dronova i raketa. Ali ukoliko je možda previše kasno da Nemačka odustane od američkih borbenih aviona, istina je da ne može biti čvrstog evropskog vojno-industrijskog kompleksa osim ukoliko države EU ne razvijaju u budućnosti sopstveno naoružanje.
Stoga je od ključne važnosti da Berlin i Pariz smesta ustanove obrasce za nastupajuće godine povećane potrošnje i da se istrajnije drže političkih obaveza o francusko-nemačkoj saradnji u odbrambenim inovacijama, obuci i nabavkama. Vremenski okvir za donošenje ovih odluka je uzak – i nakon toga će samo moći da se implementiraju odluke koje su sada donesene.
Gledište koje zastupa većina u Parizu jeste da nemački program naoružavanja nameće pitanja „industrijske ravnoteže“ pre nego što su posredi pitanja „političke ravnoteže“ unutar EU. Ali Merc takođe dobro razume da ukoliko se ne uklopi u evropski konsenzus, nemačka vojna moć može da postane politički problem – i to ne samo za Francuze.
Bez obzira na to, Francuska će narednu deceniju posmatrati nervozno, dok Nemačka iznova bude zadobijala položaj ključnog evropskog industrijskog činioca, kao i dok bude postajala – zbog puke svoje veličine – dominantni vojni činilac unutar EU.
Za Francusku je neugodna istina da kada je posredi stvaranje evropske odbrambene industrije, i čak potencijal za brzo uvećanje samih francuskih vojnih kapaciteta, strateškom autonomijom raspolaže Nemačka.
Izvor: Politiko
