Piše: Prof. dr Radoje V. Šoškić
Egzistirati znači biti bačen u otvorenost koja nema temelja, istrajavati u napetosti između vidljivog i skrivenog, smislenog i besmislenog. U tom smislu, egzistencija je uvijek čin samoistraživanja i samoeksponiranja: ona ne prebiva u gotovom okviru, već se oblikuje u stalnom suočavanju s granicom, ponorom, prazninom.
Ako se poezija eksponira, ako je njena bit u tome da se izlaže, da istraje u vlastitoj krhkosti, onda ona u najdubljem smislu dijeli sudbinu egzistencije. Jer egzistirati – znači ne tek biti prisutan, već istrajavati u svjetskoj noći, opstajati u onome što Hajdeger naziva „oskudnim vremenom“, vremenom u kojem bogovi odsustvuju, a temelj bivstvovanja je potisnut u zaborav. U tom graničnom stanju, poezija se pokazuje kao solidarno kretanje sa egzistencijom: oboje su nužno samoistražujući i samoeksponirajući činovi. Samoizlaganje i samoistrajavanje predstavljaju konstitutivna čovjekova kretanja, a upravo u njima prebiva i izvorište pjesništva. Umjetničko djelo „postavlja jedan svijet“, veli Hajdeger, poezija se „eksponira“, odgovara Celan – nema sumnje da te dvije rečenice, iako izrečene s različitih strana, ulaze u isti horizont smisla i otvaraju polje zajedničkog razumijevanja. Filozof i pjesnik, kao dva lica istog napora mišljenja i govora, susreću se na poprištu gdje se odlučuje „kako stoji stvar sa svijetom“.
No, kako uistinu stoji stvar sa svijetom i ljudskom egzistencijom u eri koja sebe proglašava epohom obilja? Hajdeger, prizivajući Helderlina, vidi u toj epohi samo pustoš: sve što nam tehnologija umnožava i umrežava ostaje lišeno temelja. Smisao bivstvovanja – ono što jedino može dati ljudskom vremenu orijentir – iščezava u zaborav, a egzistencija biva prepuštena bezličnoj svakodnevici bez sidra. Helderlin je već u pojavi i smrti Hrista prepoznao znak početka svjetske noći – trenutak kada bogovi počinju da se povlače i kada nihilizam ulazi u samo tkivo svijeta. Poezija se rađa upravo u toj noći, u praznini koja zahtijeva da glas izdrži ono neizdrživo.
Ono što život najtvrđe i najdublje utiskuje u čovjeka, ono što bi istovremeno htio sakriti, zapisano je između plećki – kao tajni znak prošlosti koja nikada ne prestaje biti sadašnja, kao neizbrisivi ožiljak bića. Ti tragovi, vanvremeni poput nesvjesnog i instinkta, usmjeravaju nas ka Orfeju. Mit o Orfeju nije samo kazivanje o ljubavi i gubitku, već izvještaj o samoj biti pjesništva: o glasu koji nastaje u dodiru sa smrću, o govoru što izranja iz bezdana i time pokazuje da je pjevanje nerazdvojivo od iskustva krajnjeg gubitka.
Naime, Orfej, grčki protopoeta, bijaše tako raskidan jadom zbog Euridikine smrti da je bio spreman da se spusti u donji svijet, da bi od bogova tmine izmolio Euridiku. To da bol, koji ga pokreće, može pokrenuti i druge, pokazuje se u nevjerovatnom ishodu poduhvata: sam pakao daje se umoliti. Orfej je svojom umjetnošću pomjerio granice smrti, dobio je nečuveno dopuštenje da svoju mrtvu ljubav izvede natrag na svjetlo među žive, pod neumoljivim uslovom – da se za vrijeme povratka u dnevni svijet ni u kojem slučaju ne smije okrenuti k njoj; dokle god još ima carstva sjenki koje treba proći, on ne treba da posmatra objekt svoje žudnje.
Ali, postaviti Orfeju takav uslov znači tražiti nemoguće od onoga ko traži nemoguće, jer čežnja koja se nije dala zastrašiti ni činjenicom smrti, teško da će se moći držati zapovijesti da se ne okrene ka voljenoj. Čežnja mitskog pjesnika već uključuje nesposobnost da se povinuje zakonu rastanka koji u smrti drugog vidi svoj najsuroviji izraz. Ako ni sama smrt nije dovoljno ubjedljiva da obeshrabri želju za njom, onda je nemoćan i nalog koji mu zabranjuje prerano osvrtanje k voljenoj. Orfej se, dakle, mora okrenuti, on, dakle, mora prekršiti pravilo i ponovo izgubiti Euridiku, ovog puta zauvijek. Da je Orfej bio čovjek koji može slijediti zapovijest, on ne bi bio čovjek koji je tražio drugi život za Euridiku. On ne bi bio pjesnik koji je u nemogućem zapjevao pjesmu – i od početka bi mu izgledalo besmislenim htjeti prikloniti moćne bogove i pokrenuti podzemni svijet.
Za situaciju literature nema snažnije slike od one nestrpljivog pjevača Orfeja, koji sa jednom skoro živom pokojnicom za leđima putuje kroz zonu smrti u susret danu. Izvjesno je — on neće izbjeći fatalno okretanje, prekršiće propis. Pjesnik je onaj koji u samom nemogućem traži zbiljsko. Zato on iznova gubi voljeni objekat radi kojeg je i preduzeo putovanje u Had. Među njegovim plećkama stoji zapisano iskustvo smrti koje ga zauvijek prisiljava da pjeva o nečemu izgubljenom. Dokle god on iz poetske žudnje svoju voljenu za sobom vodi prema danu, prema svijetu, dokle god se ne okreće da bi je zaposjeo, dotle pobjeđuje ono što ljude inače čini nijemim i navodi pokoravanju – smrt, bijela tama.
U Orfejevom sudbonosnom pogledu, u onom času kada neizdrživo postaje neizbježno, nalazi se ishodište same srži poezije. Jer, ono što je jednom izgubljeno ne može se vratiti u život, ali može biti sačuvano u pjesmi. U trenutku kad mu Euridika iščezava po drugi put, Orfej zadobija ono što nijedno božanstvo ne može darovati – riječ koja od tada nosi ožiljak smrti, glas koji ne pjeva iz poziva prema sebi, već iz rane, iz ljubavi, iz Hada, iz nemogućeg. Poezija je, stoga, uvijek silazak i povratak iz podzemlja: ne da bi uskrsnula mrtve, već da bi mrtvima podarila glas, a živima otvorila prostor u kojem se susreću s neizrecivim.
Pjevanje iz bezdana nije metafora, nego ontološki čin u kojem se ogoljuje sudbina same egzistencije. Ako je Orfej prvi glas koji se usudio progovoriti iz susreta sa smrću, koji je zapjevao tamo gdje svaki smrtnik pada od straha u muk i počne da se sažaljeva i interpretira ljubav i moral kao sažaljenje, tada je svako istinsko pjesništvo nastavak tog izvornog čina: riječ koja ne izvire iz sigurnosti prisustva, nego iz ugroženosti odsustvom; ne iz bogatstva smisla, nego iz njegovog rasula, u času kada se sam smisao ruši i tone u zaborav. Glas pjesnika oblikuje se u samom središtu onoga što ga prijeti poništiti – na rubu ništavila, u smrtnosti, u nepremostivoj distanci između žudnje i njenog zauvijek izgubljenog predmeta. Pjesništvo je, u tom smislu, govor koji se rađa iz rane i koji od te rane ne bježi, nego je pretvara u prostor glasa. Na rubu bezdana, u bijeloj tami, ostaje pjesma.
(Autor je univerzitetski profesor)
Izvor: Dan
