Piše: Elis Bektaš
Kada je Republika Slovenija uvela sankcije Miloradu Dodiku i zabranila mu ulazak na svoju teritoriju, odgovor iz Banje Luke nije bio ništa manje od groteske. Skupština Republike Srpske, na lični Dodikov zahtev, promptno je izglasala mjeru reciprociteta – zabranu ulaska najvišim slovenačkim zvaničnicima na teritoriju entiteta. Zvuči ozbiljno, ali samo onima koji vjeruju u bajke. Jer entitet, koliko god to njegovi vlastodršci željeli prikazati drugačije, ne može određivati ulazne vize državama članicama Evropske unije.
Nije to tek još jedna u nizu predstava na repertoaru Dodikovog političkog teatra, već potpuni sunovrat zakonodavnog tijela koje se zaklinje u narodnu volju, a zapravo izglasava odluke u korist privatni interesa i zaštite jednog čovjeka. Skupština Republike Srpske u ovom slučaju nije bila predstavnički dom građana, već improvizovana pozornica lične drame, gdje poslanici ne raspravljaju o problemima zajednice, nego o statusu lične slobode kretanja predsjednika entiteta.
Pitanje koje se ovdje nužno nameće nije samo pravne prirode. Jer, jasno je da odluka skupštine ne proizvodi nikakve stvarne efekte: slovenački zvaničnici, ukoliko im se prohtije, mogu doći u Sarajevo, Banja Luku ili Bijeljinu bez ikakvog odobrenja Dodikovih poslanika. Ne, ovdje je ključno pitanje smisla i svrhe zakonodavnog tijela koje donosi odluke unaprijed osuđene na nesprovodivost.
Ako skupština postoji da bi svojim glasačkim mehanizmom opsluživala volju jednog čovjeka, onda se logično postavlja pitanje – kome takva skupština zapravo služi? Sigurno ne biračima, jer nijedan građanin Republike Srpske, bez obzira na političko opredjeljenje, nije izabrao svoje poslanike da bi oni trošili energiju i vrijeme na odluke koje nemaju nikakav pravni značaj niti društvenu svrhu. U takvim okolnostima parlament prestaje biti parlament i postaje rekvizit, odnosno kulisa iza koje se krije nezakonitost i bahatost vlastodršca.
Burleska reciprociteta nije smiješna, premda bi na prvi pogled mogla djelovati kao komična scena iz provincijskog teatra. Ona je tragična jer demontira samu ideju predstavničke demokratije: zastupnici, umjesto da predstavljaju građane, predstavljaju Dodika. Umjesto da se zaklinju u Ustav i zakon, oni se zaklinju u njegov politički imunitet.
Na kraju, groteska određuje mjeru samoj sebi: odluka skupštine nije ništa drugo do institucionalno priznanje da je entitet pretvoren u taoca političkog i pravnog voluntarizma jednog čovjeka. A tamo gdje zakonodavno tijelo prestane služiti društvu i počne služiti ličnosti, prestaje svaka iluzija o demokratskom poretku. Ostaje samo pozornica na kojoj se, u neprekidnim reprizama, igra predstava jednog glumca. Publika se mijenja, aplauz je sve tiši, ali scena ostaje ista.
I zato, koliko god se ova epizoda mogla činiti grotesknom, ona je zapravo ozbiljno upozorenje: kada parlamenti postanu instrumenti privatnih interesa, oni prestaju biti potrebni društvu. Jer društvo, htjelo to ili ne, u tom trenutku prestaje postojati kao politička zajednica i pretvara se u kulisu, baš poput skupštinske sale – kulisu za lični i privatni teatar vlasti.
Institut visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, posebno u mandatima posljednje dvojice, Valentina Incka i Kristijana Šmita, načinio je mnogo štete demokratiji i procesu političke emancipacije ovdašnjeg društva, koketirajući sa ovdje veoma pogrešno shvaćenom građanskom i nacionalnom sviješću. Trebaće mnogo vremena da se otklone štetne posljedice djelovanja evropskih birokrata koji su u Bosni i Hercegovini ostajali odani isključivo agendama centara moći koji su ih postavljali na dužnost, kao što će trebati i mnogo mudrosti da se odabere valjan način za otklanjanje te štete.
Milorad Dodik definitivno nije posjednik te mudrosti. Odabrati pravni i politički voluntarizam, bez mogućnosti da on bude sproveden u djelo, kao način suprotstavljanja pravnom i političkom voluntarizmu Kristijana Šmita najpogrešniji je od svih mogućih puteva. Toliko pogrešan da se opravdano može postaviti pitanje da li se iza Dodikove maske rigidnog nacionaliste i suvereniste možda još uvijek krije mlađahni, agilni i šarmantni ljubimac Medlin Olbrajt, koji i danas vjeruje da mu je zadatak da politički oslabi i demontira Srpsku.
