Piše: Sajmon Kuper
Preveo: M. M. Milojević
Neuspeh da se umanji potrošnja je temeljni uzrok političkih problema ove zemlje
Sedeći u Parizu, gde se pripremam za narednu francusku političku krizu, pronašao sam neobično fascinantnu tabelu Međunarodnog monetarnog fonda. Ova tabela daje pregled udela vladine potrošnje u odnosu na bruto domaći proizvod za desetak različitih zemalja. Grupisane pri samom vrhu nalazi se nekoliko minijaturnih država: Kiribati, Maršalova Ostrva, Dominikanska Republika i Mikronezija. Ukoliko se računaju zemlje sa stanovništvom brojnijim od sto pedeset hiljada ljudi, najveći potrošač je Ukrajina, sa 74 odsto BDP-a. Pošteno – ona se bori protiv tekuće invazije. Ali naredna na ovoj tablici, sa zapanjujućih 57 procenata je zemlja koja je u miru (osim sama sa sobom): rečju, Francuska.
Ova brojka potcrtava postojanje krize. Dok budžetski deficit u Francuskoj doseže 5,8 odsto bruto domaćeg proizvoda, Fransoa Bajru, četvrti premijer od 2024. godine, želi da sreže potrošnju u stalno rastućem budžetu za 44 milijarde evra. Pošto parlament ne želi da mu to dopusti, verovatno mu neće imati većinu na glasanju o poverenju vladi u ponedeljak. Onda će u sredu, protesti i štrajkovi ‘blokirati’ ionako blokiranu zemlju? Zbog čega Francuska ne može da troši manje? I kako bi ovo moglo da se završi?
Nasuprot rasprostranjenim uverenjima, francuska država nije oduvek bila ovako glomazna. U vreme oslobođenja 1944. godine mnogo ljudi je živelo na poljoprivrednim dobrima bez osnovnih javnih usluga, kao što su električna energija ili tekuća voda. Penzije nisu bile izdašne. Prosečna efektna životna dob pri odlasku u penziju je bila šezdeset osam godina 1970. godine, upravo dob u kojoj bi prosečan francuski muškarac (onda kada su većina zaposlenih bili muškarci) preminuo. Tokom 1995. godine šest vlada razvijenih država bile su veći potrošači u odnosu na Francusku.
Fajnenšel tajms: Upoznajte pobunjenog ekonomistu koji zagovara uvođenje globalnog poreza za bogate
Onda, kada je evro uveden 2002. godine, francuski političari su izračunali da, pošto Evropska centralna banka štampa njihov novac, mogu nekažnjeno da troše. Ovo rasipništvo vrhunac je doseglo u penzijama: prosečno trajanje penzionerskog doba u Francuskoj je dvadeset pet godina, što je među najdužim u ljudskoj istoriji. Ali troši je takođe relativno mnogo na zdravstvo, gradsku infrastrukturu (iako ne i na infrastrukturuu prostranoj francuskoj seoskoj unutrašnjosti) i – što je neobično za opsesivno preterano centralizovanu državu – na lokalne javne službenike. U međuvremenu, i Francuski privatni sektor se oduševljeno zaduživao.
Francuska politika je personalizovana oko ličnosti predsednika. Nakon što je nekadašnji Rotšildov bankar Emanuel Makron stupio na ovu dužnost 2017. godine, reč ‘neoliberal’ zaokupila je francuski politički diskurs. Francuska se sada rutinski opisuje kao ‘neoliberalna ledina’, pošto su zemlju tobože pritegli tačerovci. U epohi post-istine, druga apsurdna uverenja su takođe zaokupila središnje mesto u javnosti, kao što je uverenje da Francuskom upravlja jedinstveni usud (što je posvedočeno francuskim pesimizmom po kojem je zemlja rekorder u istraživanjima javnog mnjenja) ili da se kreće prema rasnom građanskom ratu.
Onda, od 2022. godine, kamatne stope širom sveta su porasle što je delovalo nepovoljno po zemlje koje su raskalašno trošile. Francuski troškovi zaduživanja na desetogodišnji rok porasli su na 3,5 odsto, slično Grčkoj ili Italiji, iako niži od onih za Sjedinjene Države ili Veliku Britaniju. U stvari, kao što često biva, francuska disfunkcionalnost odražava britansku. Jedan razlog zbog čega dve zemlje sarađuju u sferi odbrane jeste što nijedna ne raspolaže sa dovoljno sredstava da deluje samostalno. One su kao dve male kompanije koje se spajaju da bi preživele na međunarodnom tržištu.
Zato što Francuska preterano troši kod kuće, ne može da priušti da znatno pomogne evropska odbranbena nastojanja protiv Vladimira Putina. Njen budžet za odbranu i dalje je svega dva procenta bruto domaćeg proizvoda. Nedavno sam posetio fabriku koja proizvodi izviđačke dronove. Zamišljao sam da se oni proizvode u hiljadama, ali mi je rečeno da ‘francuska vojska raspolaže sa četrnaest’.
Vladimir Đukanović: Makron Sahranio Francusko Carstvo u Africi
Kako srezati potrošnju drugde? Bajruovi saradnici pokušavaju da ubede opozicione stranke proklamujući malo verovatnu tvrdnju da bi Međunarodni monetarni fond mogao da interveniše. Opozicione stranke saglasne su da bi dug trebalo da bude umanjen, ali se ne slažu oko bilo koje faktične mere kojima bi se to moglo isposlovati. To je delimično zbog toga što su obe glavne opozicione stranke u ekonomskom pogledu krajnje levičarski orijentisane: Žan Lik Melanšon i njegova Nepokorena Francuska (La France Insoumise) i Nacionalno okupljanje (Rassemblement National), koja je tvrdo desničarski orijentisana samo kada su posredi imigracija i kulturni ratovi. Obe stranke nastoje da uvećaju deficit tako što bi snizile starosnu granicu za penzionisanje sa šezdeset četiri godine (na koliko ju je podigao Markon) na šezdeset dve ili čak šezdeset godina.
Umanjenje potrošnje zahteva kompromise. Ali tako nešto je nezamislivo u sadašnjoj francuskoj politici. Makronove opaske nakon što je preuzeo predsedničku dužnost da se Francuska ‘ne da reformisati’ sada deluju ispravno. Visoka je verovatnoća da će se produžiti politički zastoj, uz dalji rast francuskoj duga sa sadašnjeg nivoa od 116 odsto bruto domaćeg proizvoda. Troškovi servisiranja duga, koji su već sada jedna od najvećih pojedinačnih budžetskih stavki sa procenjenih šezdeset šest milijardi evra ove godine, počeli su da iscrpljuju ostalu potrošnju. Naredno agencijsko degradiranje kreditnog rejtinga bi dodatno uvećalo troškove zaduživanja.
Tradicionalna prognoza navodi da će krajnja desnica pobediti na predsedničkim izborima 2027. godine, što bi moglo da izazove krizu javnog duga. Uvek mi je to bilo sumnjivo: za Francusku je politički stabilizujuće to što se krajnja levica i navodna krajnja desnica međusobno žestoko mrze. Ali i ovako malo verovatan scenario postaje sve verovatniji.
Izvor: Fajnenšel Tajms
